.webp){kind=icon}
Povodom desete godišnjice ulaska Hrvatske u članstvo Europske unije, Ivan Odrčić, voditelj analiza makroekonomije i tržišta kapitala Bloomberg Adrije, daje svoj pogled na proteklo desetljeće te uz analizu niza pokazatelja odgovara na pitanje kako se Hrvatska snašla u tom ekonomsko-političkom klubu.
U prvom dijelu komentara, objavljenom u subotu, Odrčić je analizirao ekonomske pokazatelje i stavio ih u odnose s usporedivim državama članicama te s cijelim EU-om.
Na kraju, ono najbitnije zbog čega i promatramo ekonomske rezultate učinka ulaska Hrvatske u Europsku uniju jest kako se ulazak odrazio na standard građana ili kvalitetu života. I tu su podaci relativno porazni.
Da, može se reći da je kupovna moć porasla, ali cinici bi rekli: "Za one koji su o(p)stali." Što je s desecima tisuća onih koji su sâm ulazak u članstvo Unije iskoristili za selidbu u druge dijelove zajednice?
Promatrajući indikator stvarne individualne potrošnje (engl. actual individual consumption – AIC) koji relativno precizno mjeri standard prosječnog građanina na nacionalnoj razini, Hrvatska je u 2022. godini bila na razini od 75 posto prosjeka Unije. To je standard koji su, primjerice, Poljska, Litva i Češka imale još 2012. godine i to je ta najporaznija činjenica koju svaki stanovnik Hrvatske lako može razumjeti kako bi dobio dojam je li ili nije prosperirao od prvog desetljeća članstva u jednom od najbogatijih klubova svijeta.
Situacija je još gora ako znamo da je od 2011. godine, prema tadašnjim rezultatima popisa stanovništva, pa do posljednjeg popisa, onog 2021. godine, Hrvatska izgubila oko pola milijuna građana. Brojka je pala na otprilike 3,8 milijuna, ali ubrojeni su i mnogi koji ovdje žive fiktivno, odnosno na "privremenom" su radu u inozemstvu, dok je postojeće stanovništvo (još) starije.
Dostavljačke poslove mahom obavljaju strani radnici | Damir Senčar/Hina
Da situacija bude gora, desetljećima nas umire više no što nas se rađa. Postojeća fertilna baza – broj žena koje su u reproduktivnoj dobi – toliko je niska da je, s obzirom na to da su nam migracijski tokovi negativni, upitno i koliko bi se situacija poboljšala kad bi u nekom imaginarnom scenariju apsolutno sve fertilne žene odjednom počele rađati minimalno troje djece.
Stopa potrebna za održavanje postojeće populacije procjenjuje se na iznad 2,1 djeteta po ženi, dok ona u Hrvatskoj trenutačno iznosi 1,5. Samo na račun migracijskih kretanja, Hrvatska je od 2012. do 2022. godine službeno izgubila oko 112 tisuća stanovnika, dok se neslužbeno brojke kreću na razini višoj i od četvrt milijuna.
Azijska radna snaga
Trend dolazaka strane radne snage, mahom iz daleke Azije, na radno neatraktivna radna mjesta sugerira djelomičnu supstituciju negativnog migracijskog trenda. Međutim, ako si iole iskreno možemo priznati, većina te populacije će prvom prilikom otići u neku još bogatiju europsku zemlju čim si riješe status unutar EU-a.
Stoga same najave o stotinama tisuća izdanih radnih dozvola za te ljude ne moraju plašiti one koji su sumnjičavi prema stranim radnicima, nego bi ih više trebala plašiti činjenica da im nitko ne želi doći u značajnijem broju i osigurati mirovine za koje desetljeće. Državne institucije istovremeno su još manje zainteresirane da se migrante integrira u društvo te da ih se od migranata pretvori u naše susjede, prijatelje, supružnike, a ne isključivo "radnu snagu".
Prije deset godina obilježili smo ulazak u članstvo EU | Simon Dawson/Bloomberg
Na kraju ipak moramo ostati optimisti i nadati se da narednih deset godina dolazi s nešto vedrijim ekonomskim vremenom, jer su mogućnosti koje nam taj političko-ekonomski okvir Europske unije daje puno veće nego da smo ostali izolirani otok u, danas pogotovo, nikad turbulentnijoj Europi. Članstvo nam nominalno osigurava konstantan i plodan dotok financijskih sredstava – što ironično govori puno o našoj nerazvijenosti – te kakav takav institucionalni okvir na kojem možemo graditi našu i budućnost naše djece – zvala se ona Ivan ili Ram.
