.webp){kind=icon}
Povodom desete godišnjice ulaska Hrvatske u članstvo Europske unije, Ivan Odrčić, voditelj analiza makroekonomije i tržišta kapitala Bloomberg Adrije, daje svoj pogled na proteklo desetljeće te uz analizu niza pokazatelja odgovara na pitanje kako se Hrvatska snašla u tom ekonomsko-političkom klubu.
Tog magičnog dana, 1. srpnja 2013. godine, ekonomska situacija nije baš bila bajna – o političkoj ovaj puta nećemo. Nezaposlenost je bila na rekordno visokim razinama, više od 17 posto, daleko iznad prosjeka bloka u koji je Hrvatska netom ušla, gdje se kretala oko 11 posto. Razlika je bila još i veća u usporedbi s pojedinim, s nama usporedivim zemljama Središnje i Istočne Europe, poput Češke sa sedam ili čak Rumunjske s devet posto.
Mladi nisu vidjeli budućnost u zemlji koja je hvatala posljednji vlak proširenja u tako bitnu ekonomsko-političku zajednicu s obzirom na dugotrajno iskustvo negativne ekonomske aktivnosti. Bruto domaći proizvod (BDP) bio je u padu još od 2009. godine – i nastavit će padati da bi dosegnuo i u svijetu rijetko viđenih šest uzastopnih negativnih godina – pod utjecajem globalne financijske krize, ali i nedovoljnih i pogrešnih političkih poteza pod patronom tada lijeve vlade.
Mladi nisu vidjeli budućnost u zemlji koja je hvatala posljednji vlak proširenja | Admir Buljubašić/Hina
Opcije za zapošljavanje bile su slabe i, danas se može slobodno reći, omalovažavajuće. Uz klasičnu poruku "ako ti ne želiš, ima tko će htjeti raditi", do "genijalne" ideje da pripravništvo poduzetnicima plaćaju porezni obveznici s famoznih jedva par tisuća kuna, što je u godinama koje su uslijedile posebno potaknulo odlazak mlade, visokoobrazovane radne snage.
Otad pa do danas Hrvatska je doživjela mnoge promjene. U razdoblju od 2012. do 2022. realni je BDP godišnje prosječno rastao za 2,4 posto ili jedan postotni bod više u odnosu na desetogodišnje razdoblje prije toga. Činjenica da je to za jedan postotni bod više nego u razdoblju od 2002. do 2012. godine može zvučati sjajno, no treba biti pošten i napomenuti da je to ranije razdoblje ipak obilježeno i dubokom kontrakcijom u velikoj svjetskoj financijskoj krizi.
S obzirom na to da je prosječni godišnji rast realnog BDP-a u desetljeću do 2022. godine za svih 27 članica EU-a iznosio 1,5 posto, možemo reći da je naša zemlja ubrzano hvatala korak ili konvergirala k razini ekonomskog razvitka prosjeka Europske unije. No vrag leži u detaljima – u istom razdoblju je prosječni rast gospodarstava Češke, Poljske, Mađarske i Slovačke iznosio 3,2 posto.
Hrvatski model je barem prvu polovicu 2010-ih, neslužbeno, bio usmjeren na internu devalvaciju, odnosno izgradnju konkurentnosti relativnim smanjenjem troška rada, dok su ostale zemlje Srednje i Istočne Europe radile na jačanju jedinične produktivnosti. Istovremeno, cjelokupna gospodarska aktivnost Hrvatske prilagodila se tako da se još više orijentirala na uslužne djelatnosti te građevinarstvo, koje se počelo oporavljati kako je zemlja polako izlazila iz krize.
Gospodarska aktivnost još se više orijentirala na uslužne djelatnosti i građevinarstvo | Bloomberg
Primjerice, prema podacima Eurostata, prosječni godišnji rast realne produktivnosti po stanovniku u sektorima trgovine na veliko i malo, prijevoza, te smještaja i ugostiteljstva je u razdoblju od 2012. do 2022. bio prosječno 1,6 postotnih bodova viši u odnosu na prosjek EU27. Još bolji rezultati zabilježeni su u građevinarstvu, gdje je rast bio 1,9 posto viši u odnosu na prosjek Unije.
S druge pak strane, produktivnost unutar prerađivačke industrije, ali i, zanimljivo, informatičko-komunikacijskog sektora pada, i to u prosjeku 0,7, odnosno 1,3 postotna boda manje od prosjeka EU27. To još više potvrđuje neslužbenu ekonomsku orijentaciju zemlje prema uslužnim djelatnostima niske dodane vrijednosti – vrlo loš smjer za budućnost.
Promotri li se korelacija kretanja realne produktivnosti rada u industriji, bez građevinarstva, te realnog rasta BDP-a, može se primijetiti da je u posljednjih deset godina Hrvatska ostvarila pomak k bržem rastu BDP-a nego u prethodnom desetogodišnjem razdoblju. Međutim ne može se potvrditi da je to bila posljedica bržeg rasta produktivnosti u sektoru industrije. S druge pak strane, nedvojbeno se pokazalo da je rast produktivnosti u uslužnom sektoru – koji okuplja trgovinu na veliko i malo, prijevoz, smještaj i usluživanje hrane – davao znatno jaču podršku rastu BDP-a od 2012. do 2022. godine.
Naravno, ne može se samo produktivnost rada u ta dva sektora promatrati kao faktore koji su predvidjeli brži rast BDP-a otkad je Hrvatska u EU-u. U vidu se moraju imati i investicije ostvarene u posljednjih deset godina, čak i prije samoga pristupanja EU-u.
U prosjeku su u razdoblju od 2012. do 2021. investicije godišnje rasle 3,8 posto, dok je istovremeno zaposlenost rasla 0,7 posto godišnje. To znači da su ukupnom rastu ekonomske aktivnosti nakon ulaska u EU pozitivno doprinijeli svi promatrani čimbenici: investicije, rad i produktivnost u tom slučaju. Pri tome su investicije ili, preciznije, izravne strane investicije imale najveći učinak i time uvjetovale rast zaposlenosti i produktivnosti rada, prvenstveno kroz dolazak novih tehnologija i znanja.
Jedan dio priče također otpada na olakšani pristup ogromnom tržištu, što je povećalo inozemnu potražnju i koje je Hrvatska relativno uspješno zahvatila pospješivši rast izvoza roba i usluga. U razdoblju od 2002. do 2012. prosječna je stopa rasta izvoza iznosila ne baš blistavih 2,2 posto, da bi u deset godina nakon toga znatno ubrzala, dosegnuvši 7,3 posto ili gotovo dvostruko više od prosjeka cijele Unije.
U drugom dijelu osvrta, koji objavljujemo u nedjelju, Odrčić tumači kako su se ti ekonomski pokazatelji odrazili i na stvarni život građana Hrvatske.
