Kako je Končar postao jedan od najvažnijih igrača energetske tranzicije

Geopolitika 20. stoljeća je bila obilježena naftom, a geopolitika 21. stoljeća će se vrtjeti oko električne energije. Nafta će još dugo ostati jedan od najvažnijih energenata, ali njezina važnost već desetljećima pada. Analize Međunarodne agencije za energiju (IEA) pokazuju da je njezin udio u ukupnoj svjetskoj opskrbi energijom od 1971. do 2019. pao s 44 na 31 posto.

Postupni pad počeo je nakon Prve naftne krize, kada je nafta prvi put upotrijebljena kao političko oružje. Od tada su mnoge zemlje upotrebljavale naftu u vanjskopolitičke svrhe, koristeći se važnošću tog energenta da metodom "mrkve i batine" utječu na odluke drugih država.

U 21. stoljeću je snaga takvih metoda manja nego 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća, ali još uvijek se itekako može preko kontrole opskrbe svijeta naftom utjecati na odluke drugih zemalja.

Sukob u Hormuškom tjesnacu je svijet ponovno podsjetio na to da je još uvijek nafta figurativno i doslovno pogonsko gorivo svjetskog gospodarstva. Danas je opskrba tim energentom više globalno diversificirana nego u prošlosti i nije toliko dominantan izvor energije, ali još uvijek je vitalno važna za sve svjetske ekonomije.

Od globalne trgovine naftom prema regionalnim elektroenergetskim mrežama

Polagano napuštanje nafte se nastavlja. Automobili, autobusi i kamioni sve više prelaze na električni pogon, a elektrifikacija postupno zahvaća i brodove te zrakoplove. Dugoročno će se većina stvari elektrificirati, što će dubinski promijeniti globalne energetske tokove.

Nafta (i plin) su sirovine kojima se globalno trguje, praktički s jedne strane svijeta na drugu. Električna energija se može prenositi na relativno ograničene udaljenosti prije nego što gubici u mreži postanu preveliki. Zbog toga su elektroenergetske mreže regionalne, a ne globalne. Primjerice, Europa ima svoju elektroenergetsku mrežu unutar koje države trguju, ali ona nije povezana sa sjevernoameričkom ili kineskom mrežom. Razmjena električnom energijom se u ograničenom obujmu vrši sa sjevernoafričkom mrežom, no to predstavlja jako mali dio potrošnje.

 

Mreže bi se teoretski mogle povezati, npr. podmorskim kabelom između Sjeverne Amerike i Europe, ali bi to bilo jako skupo i u konačnici neisplativo zbog velikih gubitaka prijenosa električne energije na toliko velikim udaljenostima. Najduži podmorski kabeli za prijenos električne energije su između Norveške i Ujedinjenog Kraljevstva (UK) te Danske i UK, dužine oko 750 km. Između Sjeverne Amerike i Europe bi trebao kabel dužine od 4500 do 6000 kilometara. Čak da se to i napravi te riješi problem gubitaka u prijenosu, kapacitet bi bio premali za potražnju velikih ekonomija.

Sve to znači da će dugoročno elektrifikacija prijevoza i industrije ovisiti o regionalnim izvorima, umjesto globalnim izvorima kao nafta. Ravnoteža ekonomske moći će se promijeniti, smanjujući moć kontrole nad naftom kao političkim oružjem.  

Energetski trošak umjetne inteligencije

Elektrifikacija postojeće šireg energetskog sustava je jedan aspekt budućeg rasta potražnje za električnom energijom. Drugi aspekt rasta je širenje umjetne inteligencije i posljedična glad za energijom.

Najveće tehnološke kompanije na svijetu masovno investiraju u nove podatkovne centre, koji zahtijevaju goleme količine električne energije. Potreba je toliko velika da kompanije koje investiraju u data centre same ulažu u solarne elektrane i vjetroelektrane, a najambiciozniji poput Microsofta i Amazona planiraju investirati u male nuklearne elektrane. Microsoft je otišao korak dalje i potpisao ugovor na 20 godina za kupnju električne energije iz nuklearne elektrane Three Mile Island na sjeveroistoku SAD-a.

Međunarodna agencija za energiju (IEA) procjenjuje da će većina rasta potražnje za električnom energijom u SAD-u u razdoblju 2025.-2030. nastati zbog rastuće potrebe podatkovnih centara za umjetnu inteligenciju. Zbog općeg trenda elektrifikacije će rasti potražnja i u ostalim sektorima, posebno prijevozu i industriji. EU će imati puno manji rast potražnje zbog podatkovnih centara, ali veći rast zbog prijevoza.

Razlika između EU i SAD-a je i u tome što se diversifikacija prema obnovljivim izvorima odvija puno brže. Brže raste udio solara i vjetroelektrana u proizvodnji električne energije, a planira se i gradnja ili širenje nekoliko nuklearnih elektrana.

Od energetskih resursa prema energetskoj infrastrukturi

Za razliku od nafte, električna energija se može proizvoditi gotovo svugdje. Sve regije i gotovo sve države mogu proizvoditi električnu energiju iz sunca, vjetra, ili vode. Čak i one koje nemaju isplative izvore tih izvora, postoji opcija nuklearne energije.

I u takvoj situaciji će neke zemlje imati prednost, ali neće proizlaziti iz kontrole nad sirovinama nego iz kontrole nad tehnološkim i proizvodnim mogućnostima za širenje, skladištenje, prijenos, održavanja i upravljanje elektroenergetskom infrastrukturom. Zbog toga će globalna energetska tranzicija stvarati veliku potražnju za kompanijama koje proizvode elektroenergetsku opremu. Ako geopolitička težina prelazi s nafte na infrastrukturu za proizvodnju i prijenos električne energije, tada kompanije koje proizvode tu infrastrukturu postaju strateški važnije.

Dobra vijest za Hrvatsku je što upravo u tim područjima ima snažne kompanije s iskustvom, znanjem, tehnologijom i reputacijom da iskoriste nove promjene. Primarno se radi o Končar Grupi. Transformatori, visokonaponska oprema i sklopna postrojenja, generatori, baterijski sustavi…praktički sve što se proizvodi unutar Končar Grupe već danas postaje jako tražena roba na globalnom tržištu.

 

Među proizvodima za koje će potražnja rasti se posebno izdvajaju transformatori, za kojima vlada globalna nestašica već nekoliko godina. To je danas glavno "usko grlo" energetske tranzicije. Električni transformatori su danas jedan od najzastupljenijih izvoznih proizvoda Hrvatske po vrijednosti, uz izraženu otkrivenu komparativnu prednost.

Nafta je relativno koncentrirana u nekoliko centara po svijetu i njome se globalno trguje. S druge strane, električna energija se mora proizvoditi i distribuirati regionalno zbog tehničkih ograničenja elektroenergetskih mreža. Kako se svijet postupno elektrificira, raste ekonomska i geopolitička važnost industrija koje grade i održavaju tu infrastrukturu.