Dok Zapad propovijeda ESG, Kina kupuje budućnost – bivši bankar sve objasnio

Uravnoteženju globalne trgovine američki predsjednik Donald Trump pristupa pritiskom na partnere i saveznike na nepromišljen način, jer od toga najviše koristi imaju protivnici SAD-a, smatra John Denhof, bivši predsjednik uprave OTP banke u Sloveniji, a danas direktor savjetodavne tvrtke Subtle Insights.

"Za SAD bi bilo pametno povezati se s Europom, možda čak i s Rusijom, kako bi pokušali izolirati Kinu i oblikovati povoljniji gospodarski i trgovinski režim za Zapad", njegov je smioni prijedlog.

U razgovorima često upozorava poduzeća i političke donositelje odluka da će cijena zanemarivanja zelene tranzicije i ESG ciljeva, koje geopolitika sve više gura u drugi plan, s godinama samo rasti. Borbu protiv klimatskih promjena uspoređuje s maratonom, u kojem je ključna dosljednost. "Ne možemo si dopustiti da promijenjene sigurnosne okolnosti i trgovinski rat gurnu održivost u kut", upozorava.

Priznaje da su zabrinutosti vlada u EU-u zbog sigurnosne situacije, cijena energenata i Trumpove ekonomske politike opravdane, no šteta od zanemarivanja održivog razvoja u budućnosti će nadmašiti troškove trenutnih izazova. "Najuspješnija globalna poduzeća s liste Fortune 500 još su uvijek posvećena dekarbonizaciji", tvrdi, jer ih to čini konkurentnijima.

Zemlje Europske unije ubrzano se naoružavaju. Sigurnost je, nakon napada na Ukrajinu i drugih ratnih žarišta diljem svijeta, prioritet europskih demokracija, što se odražava i na gospodarstvo te strategije poduzeća. Kakav je taj utjecaj – jesu li zelena tranzicija i ESG pravila stvar prošlosti?

Mislim da konačna odluka u većini slučajeva još nije donesena. Osobno borbu protiv klimatskih promjena doživljavam kao maraton. Ako smo krenuli sa zaostatkom, to znači da će nam trebati više vremena da ga nadoknadimo i da će sve skupa trajati dulje.

Nije još kasno i ništa nije izgubljeno, ali se vlade i poduzeća moraju trgnuti i uložiti dodatne napore u zelenu agendu ako želimo ostvariti klimatske ciljeve iz Pariškog sporazuma do kraja desetljeća i do 2050. godine. No za konkretne rezultate bit će potrebna dodatna mobilizacija političke volje te jasne obveze i ciljevi.

Smatrate li da u EU-u trenutačno postoji dovoljno političke volje za to? Je li Bruxelles i dalje posvećen zelenoj tranziciji kao glavnoj političko-ekonomskoj orijentaciji ili su u prioritet prešle sigurnost i obrana?

To je pitanje koje si mora postaviti cijelo društvo, ne samo politika. Ako odlučimo da je zaštita okoliša i dalje dio agende, tada će se i politika tome prilagoditi.

Trenutačno, međutim, moramo si iskreno priznati da nije tako. Da više vrijedi ono što me pitate – da je sigurnost potisnula okoliš. Podaci govore da je 2022. bilo čak 275 milijardi eura odštetnih zahtjeva zbog ekstremnih vremenskih nepogoda uzrokovanih klimatskim promjenama. Ako ne budemo slijedili proaktivne klimatske politike, taj će iznos samo rasti.

Odstupanje od klimatskih politika u korist sigurnosti jasan je pokazatelj da geopolitika preuzima primat. Kako se ta promjena odražava u gospodarstvu, na poduzetnicima i njihovim poslovnim odlukama?

Pojačane geopolitičke napetosti dovode do nesigurnosti, koja je glavni izazov u donošenju poslovnih odluka. Onaj tko vodi poduzeće, bilo da se radi o proizvodnji, investicijskoj strategiji ili nečem trećem, mora odlučivati na temelju očekivanja budućih zbivanja. Što je više nepoznanica i što su one promjenjivije, to je donošenje odluka teže.

Jedna od posljedica toga oprezniji je pristup, što poduzeća odvraća od rizika i koči njihov rast, a time i gospodarski razvoj zemlje.

Kada govorimo o nesigurnostima, teško je zaobići trgovinsku i sigurnosnu politiku Donalda Trumpa. Njegovi potezi, kako u SAD-u tako i u inozemstvu, izazivaju veliku nestabilnost na tržištima, a poduzeća poručuju da teško donose odluke. Makroekonomske prognoze su stoga uglavnom negativne. Smatrate li da je njegova uloga u tome realno vrednovana ili se pretjeruje?

Osobno nisam pobornik carina jer trgovina koristi svima. Ako je potrebno preurediti globalne trgovinske neuravnoteženosti i raspodjelu uloga, carine nisu najbolji mehanizam. Nadam se da ćemo na kraju ipak pronaći rješenja za sve prijetnje međunarodnoj trgovini i da će se ispostaviti kako je agresivna američka trgovinska politika zapravo bila pregovaračka taktika, a ne stvarni cilj. U suprotnom će biti potrebne godine za saniranje posljedica.

Carine i prijetnje njima nisu pametna gospodarska strategija. Pametnije bi bilo da se SAD poveže s Europom, pa čak i s Rusijom, kako bi pokušali izolirati Kinu i stvoriti povoljniji gospodarski okvir za Zapad. Trumpova administracija se, međutim, odlučila za prijetnje i provokacije, što možda odgovara njegovim biračima, ali u stvarnosti stvara neprijatelje - čak i među saveznicima, čime Kina dobiva priliku preuzeti primat i koristiti istu strategiju protiv Zapada.

Trumpova administracija očito ne razumije kako funkcionira današnji globalni trgovinski sustav i djeluje isključivo u vlastitu korist, kršeći pritom etičke norme koje su nekad činile Ameriku velikom. Mnogi govore o pregovaračkoj snazi, ali vrijeme će pokazati da to neće donijeti rezultate i da su takve ambicije sebične.

John Denhof | STA

 

Ako ostanemo kod carina i američko-kineskih trgovinskih odnosa, i tu je geopolitika povezana s trgovinom i zaštitom okoliša, jer se spor između dvaju najvećih svjetskih gospodarstava vodi i oko trgovine rijetkim mineralima, ključnima za zelenu tranziciju. Koliko su SAD i zapadni saveznici ovisni o kineskom izvozu i što to znači za budućnost naših gospodarstava?

To je zasigurno veliko rizik, ali i realnost s kojom se moramo suočiti. Zapad je vrlo ovisan o rijetkim mineralima, ne samo za gospodarski razvoj i borbu protiv klimatskih promjena, već i za razvoj naprednih vojnih tehnologija. S time je povezano i pitanje nacionalne sigurnosti, pa se moramo zapitati koji su nam prioriteti i sukladno tome postaviti se.

Mislim da agresivna američka politika prema Kini pokazuje da je svijest o tome konačno prodrla i preko Atlantika. No prijetnje i ultimatumi nisu pravi način, osobito jer SAD time šteti i svojim partnerima. Sami nećemo postići ništa, a povijest nas uči da takva strategija nije dobra.

SAD se dosad uspješno dogovorio o trgovinskim sporazumima samo s Ujedinjenim Kraljevstvom i Vijetnamom. Smatrate li da će zbog tog zaostatka produžiti rok izuzeća za EU ili će Bruxelles morati potražiti drugu strategiju?

Sklapanje globalnih trgovinskih sporazuma trajalo je godinama, ne tjednima ili mjesecima, a detalji su iznimno važni. Takvi sporazumi zahtijevaju pregovore i kompromise, a ne jednostrane zahtjeve.

Trumpova administracija sada se našla u slijepoj ulici i, sudeći po najavama odgoda, nema drugog izbora nego produžiti rokove. No to je u suprotnosti s njihovim ranijim ultimatumima. Čak su i "uspješni" dogovori zapravo bili PR trikovi, bez pravne osnove i bez razrađenih detalja.

SAD će se teško izvući iz pozicije slabosti u koju su sami sebe doveli. U međunarodnoj zajednici izgubili su moralnu i meku moć, pa sada pribjegavaju radikalnim zahtjevima bez temelja. I zato nas ponovno čeka luda vožnja na vlakiću smrti.

Kako odstupanje od smjernica zelene tranzicije i suočavanje s geopolitičkim izazovima utječe na gospodarstva članica EU-a?

To je dobro pitanje jer već samo razlikovanje između geopolitike i klimatskih promjena, odnosno zelenog zaokreta izaziva konfuziju. Je li u prvom planu geopolitika, briga za gospodarski rast ili u slučaju SAD-a politika "America First", to je izbor koji zbunjuje i poduzeća i donositelje odluka. Ta nesigurnost stvara vakuum u kojemu se poduzeća moraju sama odlučiti kojim putem krenuti. Konkretno, ako dosad nisu htjela slijediti ESG smjernice, sada imaju zgodan izgovor da smanje svoja nastojanja i ulaganja u zeleni zaokret ili ga jednostavno zanemare, što je zapravo najgore moguće rješenje.

Realnost u kojoj Europa trenutno živi, a s njom se moraju nositi i poduzeća, ta je da se SAD s aspekta sigurnosti distancirao od Starog kontinenta i zato obrana postaje prioritet. Ipak, smatram da, ako si se dugoročno obvezao na zeleni zaokret i ESG, nije mudro toga se preko noći odreći, čak i kad se pojave novi izazovi i promjene prioriteta. Na kraju krajeva, i pojedinci u svakodnevnom životu moraju uspješno igrati više uloga i slijediti više ciljeva. Zato bi i vlade i uprave poduzeća trebale uzeti u obzir geopolitičku, energetsku i ESG stvarnost te njihove zahtjeve. Problem Zapada danas je u tome što su EU i SAD na suprotnim stranama, što dovodi do toga da multinacionalne kompanije dobivaju oprečne signale o tome koji su stvarni prioriteti.

 

U okruženju koje opisujete, osigurava li uopće praćenje zelene agende konkurentnost poduzećima, ili ona s promjenjivim ekonomskim i geopolitičkim kontekstom postaje teret?

Ovisi o konkretnom slučaju. Neke države i dalje se trude ne ispustiti iz ruku inicijative zelene tranzicije. Po mom mišljenju, ta će se dosljednost dugoročno isplatiti, i to vrijedi i za poduzeća. Kao što sam rekao na početku, troškovi zanemarivanja ekološke agende rast će iz godine u godinu, a zaostatak ćemo dugoročno teško nadoknaditi.

Trenutno vidimo da se poduzeća vrlo različito ponašaju – neka ustraju u prethodnim obvezama, a druga su ESG i zelenu agendu stavila u drugi plan. Što se tiče poduzeća koja smatramo uzorima i liderima, smatram da se kod njih po tom pitanju nije mnogo toga promijenilo.

Negdje sam naišao na podatak da u svijetu postoji 5,5 tisuća globalnih poduzeća koja su se obvezala na provedbu tih ciljeva i u tome i dalje ustraju. Više od 60 posto poduzeća s liste Fortune 500 predano je dekarbonizaciji ili drugim ekološkim politikama. Dakle, razloga za optimizam ima, ali moramo ustrajati u daljnjem političkom pritisku, jer će inače poduzeća sama popuniti taj vakuum – kako znaju i umiju.

Dosad smo govorili o geopolitici i trgovinskom ratu kao negativnim čimbenicima promjena, ali možemo li reći i da oni mogu djelovati poticajno?

Teoretski, možda. No kad govorimo o geopolitici, osobno najprije pomislim na rat u Gazi ili Ukrajini, nepredvidivo kretanje cijena energenata, trgovinske ratove i sankcije, pa teško mogu zamisliti kako bi to mogli biti katalizatori pozitivnih pomaka. Možda su humanitarnost i ESG dobar dokaz da krize mogu biti i poticaj za pozitivne promjene i način za prevladavanje razlika.

Činjenica je da vlade mogu svojom politikom napraviti samo dio koraka u pravom smjeru, za drugi dio potreban je angažman i odgovor poduzeća i potrošača. Taj pozitivan krug još uvijek nije potpuno zatvoren, ali optimist sam i vjerujem da će se stvari u novoj realnosti početi kretati u tom smjeru.

Samo se nadam da za promjenu načina razmišljanja neće biti potrebne nove krize i katastrofe. Kao što sam rekao, trošak neaktivnosti veći je od troška dovršetka tranzicije. Ako poduzeća trošak tranzicije uključe u svoje planove, tada to nije toliko gorka pilula kao kad im je ponovno budemo morali "propisati" za nekoliko godina, nakon što su sve to vrijeme mirovala.

Kako dolazite iz bankarskog sektora, za kraj me zanima kako će sve o čemu smo govorili utjecati na banke i kako one na to odgovaraju?

Bankarski sektor već je dosad bio jedan od predvodnika u provedbi ESG ciljeva, a upravo je u bankarstvu uloga regulatora i zakonodavaca bila ključna. ECB od banaka u EU-u zahtijeva da izrađuju izvješća o provedbi ESG pravila te da ih uključe i u svoje poslovne planove. Riječ je o politikama koje su banke prisiljene provoditi. Regulator ima i jasne kriterije osnovnih pokazatelja uspješnosti (KPI) po kojima ocjenjuje koliko su banke u tome uspješne i predane. Banke su važne jer upravljaju novcem i nadziru njegov tijek, a on se može usmjeravati prema uvođenju zelenih tehnologija, razvojnim politikama i poslovnim strategijama.

Osim banaka, dobar primjer u tom pogledu je i IT sektor, koji provodi razvojnu strategiju usmjerenu na održivost. IT tvrtke su stoga na dobrom putu da postanu lideri u tom području.

Trenutno nema komentara za vijest. Ostavite prvi komentar...

Ostavi komentar