Hrvatski paradoks! Podaci ruše mit o nepoduzetnoj Hrvatskoj

Hrvatska ima prilično ambivalentan odnos prema poduzetništvu. S jedne strane se naglašava njegova važnost za gospodarstvo, a s druge strane se na njega gleda sa značajnom dozom skepse. Poduzetnike se radije kažnjava nego opominje, usmjerava i korigira. Država daje poticaje za samozapošljavanje, lakše otvaranje kompanija i financiranje malih poduzetnika. Istodobno tomovi birokratskih propisa, pravilnika i zakonskih odredbi djeluju u suprotnom smjeru.

Porezni sustav je relativno složen i stalno se mijenja, što posebno opterećuje mala poduzeća koja nemaju administrativne kapacitete većih kompanija. Javna poduzeća, posebno na lokalnoj razini, obavljaju djelatnosti koje su dominantno ili potpuno tržišne naravi i time stvaraju nelojalnu konkurenciju malim poduzećima.

O tim se problemima govori već desetljećima uz jako malo pomaka na bolje. Ali kako zaista izgleda struktura kompanija u Hrvatskoj prema veličini, koliko su zaista važna mala poduzeća i je li istina da Hrvati nisu skloni poduzetništvu? Podaci su iznenađujući i djelomično razbijaju dominantne narative o strukturi hrvatskog gospodarstva i poduzetništva. Hrvatska zapravo ima veći udio dodane vrijednosti koji stvaraju mala poduzeća nego većina zemalja Europske unije (EU), ali ih je istodobno manje nego u drugim zemljama EU.

Važnost mikro i malih poduzeća za Hrvatsku

U Hrvatskoj je udio mikro i malih poduzeća, tj. poduzeća od 0 do 49 zaposlenih, u ostvarenom neto prometu 2024. bio 43,93 posto. To je značajno iznad prosjeka EU (31,52 posto), i naoko otkriva da je malo poduzetništvo itekako razvijeno.

I prema udjelu mikro i malih poduzeća u ukupno ostvarenoj dodanoj vrijednosti u gospodarstvu Hrvatska izgleda kao jako poduzetnička država. Ostvarenje 46,99 posto ukupne dodane vrijednosti u mikro i malim poduzećima Hrvatsku na sami vrh EU, prosjek koji iznosi 34,93 posto.

To je samo dio priče. Primjerice, velike i razvijene ekonomije poput Njemačke, Francuske, Nizozemske, Austrije i Švedske imaju puno manji udio mikro i malih poduzeća u neto prometu od Hrvatske. Kontroverzno bi bilo tvrditi da je poduzetništvo u tim zemljama manje razvijeno.

Niska gustoća poduzeća

Gustoća poduzeća na 1000 stanovnika otkriva da Hrvatska ipak nema velik broj poduzeća u odnosu na svoju veličinu. Sa 65,23 na 1000 stanovnika je ispod prosjeka EU (74,48 pod./1000 st.). Uspoređujući sa sličnim zemljama, to je manje nego u Slovačkoj (123,53 poduzeća/1000 stanovniku, Litvi (127,80 poduzeća/1000 stanovniku), Mađarskoj (94,05), Sloveniji (97,96) i Poljskoj (77,02), ali više nego u Rumunjskoj (54,12) i Bugarskoj (64,64).

Iznenađujuće, Njemačka ima najmanji broj poduzeća na 1000 stanovnika. Brojke od  38,95 poduzeća/1000 stanovniku i 11,90 zaposlenih po poduzeću jasno pokazuju da je gospodarstvo Njemačke primarno oslonjeno na velike kompanije. To se slaže i s drugim podacima, kao što je jedan od najmanjih udjela samozaposlenih osoba u OECD-u.

Nisu sve velike ekonomije kao Njemačka. Zapravo je ona izuzetak, jer Italija i Francuska imaju veći broj poduzeća na 1000 stanovnika te manji broj prosječno zaposlenih po poduzeću. Očito se zemlje ne mogu ukalupiti isključivo na temelju same veličine ekonomije i broja stanovnika.

Hrvatska specifičnost unutar EU

EU je jako raznolika po pitanju veličine poduzeća. Razlike među zemljama odražavaju povijesne, institucionalne i strukturne razlike. Iako je slika dosta "šarena", neke zakonitosti se ponavljaju prema kojima se zemlja mogu grupirati.

Zemlje poput Njemačke i Austrije se oslanjaju na velika poduzeća i razmjerno nisku razinu broja poduzeća na 1000 stanovnika. Italija je velika ekonomija poput Njemačke ali ima sasvim drugačiju strukturu, puno veću važnost mikro i malih kompanija. Grčka, Španjolska i Portugal imaju sličnu strukturu kao Italija. U Francuskoj dominiraju velike kompanije kao i u Njemačkoj, s tim da je puno više poduzetnički orijentirana (više poduzeća na 1000 stanovnika).

Hrvatska prema kriterijima ostvarene dodane vrijednosti i neto prometu izgleda kao snažno poduzetnička država, ali tu teoriju ruši podatak o niskom broju poduzeća na 1000 stanovnika. To je odvaja od država kao što je Estonija, s kojom Hrvatska ima usporedivu dodanu vrijednost i neto promet u mikro i malim poduzećima ali je njihova gustoća puno manja.

Jedna od karakteristika hrvatskog gospodarstva je nizak udio velikih poduzeća s više od 250 i više zaposlenih, i mali udio srednjih kompanija. Zbog toga se na prvi pogled čini da je mikro i malih kompanija jako puno, što nije istina. To je pomalo kontradiktorno, ali se može objasniti.

Relativno mali broj poduzeća na 1000 stanovnika se može objasniti niskim udjelom freelancera i samozaposlenih, bar u odnosu na zemlje kao što je Grčka, Italija, Nizozemska, Portugal i Estonija. To je u skladu s usporednim podacima među zemljama OECD-a i Svjetske banke.

Kada se uzme u obzir činjenica da u brojnim zemljama jako veliki broj freelancera i samozaposlenih "umjetno" povećava broj poduzeća na 1000 stanovnika i smanjuje prosječni broj zaposlenih po poduzeću, Hrvatska po pitanju poduzetništva u smislu udjelu i važnosti malih kompanija u gospodarstvu izgleda puno bolje. Tada prestaje biti izrazito nepoduzetnička ekonomija.

U Hrvatskoj mala poduzeća (izuzmu li se samozaposleni) čine puno veću okosnicu ekonomije nego u većini zemalja EU. Nizak udio velikih kompanija je rezultat strukture ekonomije, a to je relativno manja važnost prerađivačke industrije nego u zemljama kao što su Slovačka, Češka, Rumunjska i Poljska. Ne spada u ekonomije kojima dominiraju velika poduzeća, kao Švedska, Danska i Irska, ali ne spada ni u zemlje s velikim brojem samozaposlenih i mikro poduzeća kao što su Grčka, Portugal i Estonija. Specifična je, ali mala poduzeća imaju veliku ekonomsku težinu.

Poduzetništvo je u Hrvatskoj zapravo puno razvijenije nego što se često tvrdi. Malo je velikih kompanija, ali snaga gospodarstva Hrvatske leži upravo u malim i prilagodljivim kompanijama koje ispunjavaju specifične tržišne niše jer se teže mogu boriti na tržištu putem masovnosti i ekonomije obujma. Ako su mala poduzeća kralježnica hrvatskog gospodarstva, pitanje je zašto institucionalni državni okvir to ne prepoznaje.