Mirovinska reforma ili kozmetika za urušeni sustav?

Izglasan je novi Zakon o mirovinskom osiguranju, kojim se uvode određene promjene u mirovinskom sustavu s ciljem osiguravanja većih mirovina te poboljšavanja održivosti i pravednosti. Usklađivanje mirovina, isplata trajnog godišnjeg dodatka i ukidanje penalizacije pozitivne su promjene, ali samo prikrivaju činjenicu da mirovinski sustav na sadašnjim temeljima nije održiv i s vremenom će samo postajati sve veći proračunski i društveni teret.

To je indirektno razotkriveno odbijanjem prijedloga da se umirovljenicima koji rade puno radno vrijeme omogući da primaju punu mirovinu. Umjesto toga će umirovljenici koji su zaposleni na puno radno vrijeme primati samo pola mirovine. Nove izmjene su u Saboru izglasane bez problema, a pozdravila ih je i oporba. No čak je i oporbi jedina zamjerka to što umirovljenici koji rade puno radno vrijeme neće moći primati punu mirovinu.

"Meni je također nejasno zašto samo pola mirovine za one koji nastave raditi puno radno vrijeme. Do 65. godine cijela mirovina je stečena, na nju imamo pravo, naša dobra volja je hoćemo li još nastaviti raditi... I zaista nije jasno zašto bi se ovdje mirovina prepolovila", rekao je Damir Bakić, zastupnik stranke Možemo!, tijekom govora u Saboru. Iz Vlade mu je jednostavno odgovoreno da bi to poremetilo mirovinski sustav. I Bakić i Vlada su u pravu, a razlog je u mirovinskom sustavu kakav postoji u Hrvatskoj i većini svijeta.

Sadašnji mirovinski sustav temelji se na konceptu međugeneracijske solidarnosti, koji je uveden prije više od sto godina i postao osnova svih mirovinskih sustava na svijetu. Sustav se temelji na tome da sadašnji radnici izdvajaju iz plaća za sadašnje umirovljenike, pod obećanjem da će u budućnosti za njih kada odu u mirovinu izdvajati budući radnici. To je bilo elegantno rješenje prvih nekoliko desetljeća.

Prosječni životni vijek bio je tek oko 55 godina u prvih par desetljeća i broj umirovljenika bio je mali zbog činjenice da većina stanovništva i ne bi doživjela dob za mirovinu. Na svakog umirovljenika dolazilo je deset i više radnika, pa se teret uzdržavanja umirovljenika raspoređivao na velik broj plaća i time je izdvajanje za mirovinski sustav bilo malo. Broj rođenih bio je visok i rastao, pa unatoč tome što se prosječno trajanje života produživalo, nije bilo bojazni da će jednog dana izdvajanje za mirovine biti preveliko.

No to se dogodilo, broj rođenih 70-ih godina prošlog stoljeća počeo je padati, a medicinska postignuća i rast standarda povećavaju prosječno trajanje života. Za usporedbu, broj rođenih u državama koje danas čine EU se 60-ih godina prošlog stoljeća kretao između 6,5 i sedam milijuna, a broj umrlih između 3,5 i četiri milijuna. Prosječno očekivano trajanje života prilikom rođenja bilo je oko 70 godina. Danas se rađa manje od četiri milijuna djece, umire pet milijuna ljudi, a očekivano prosječno trajanje života prešlo je 80 godina. Demografski su se stvari dubinski promijenile.

To se nije dogodilo odjednom. Omjer radnika i umirovljenika padao je s više od 10 radnika na jednog umirovljenika na osam radnika na jednog umirovljenika, pet radnika na jednog umirovljenika, tri radnika na jednog umirovljenika itd. To se događalo u cijeloj Europi. U Hrvatskoj je još krajem 1980-ih omjer radnika i umirovljenika iznosio tri naprema jedan, tj. na svakog umirovljenika dolazila su tri radnika, a danas je taj omjer 1,4 naprema jedan, tj. 14 radnika na 10 umirovljenika.

Neodrživost trenutnog mirovinskog sustava

I onima kojima matematika nije jača strana jasno je kako se takav sustav nije mogao održati bez određenih izmjena. Tako je tijekom desetljeća povećavana dob za odlazak u mirovinu, izjednačavana dob za odlazak u mirovinu između muškaraca i žena (sve donedavno žene su svuda ranije ostvarivale pravo na mirovinu iako su živjele duže), povećavan postotak koji se izdvaja iz plaće za mirovinski sustav (doprinos), pooštravali su se uvjeti za starosnu mirovinu, smanjivao se iznos mirovina u odnosu na prosječnu plaću. Te promjene događale su se svuda u Europi, pa tako i u Hrvatskoj.

Stoga novi val uštimavanja mirovinskog sustava koji se događa zadnjih nekoliko godina nije nešto novo, nego samo jedan u nizu pokušaja da se na životu održi sustav međugeneracijske solidarnosti u uvjetima dubokih demografskih promjena. Neke su države već najavile podizanje dobi za starosnu mirovinu na 70 godina. Prije ili kasnije to će učiniti i Hrvatska.

Puno se toga promijenilo u zadnjih stotinu i više godina da bi sustav međugeneracijske solidarnosti bio održiv. Unatoč tome nije ga se uspjelo spasiti, nego se umjetno održava na životu. Konkretno na primjeru Hrvatske, 40 posto prihoda Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje čine transferi iz općeg državnog proračuna, a tek 60 posto doprinosi za mirovinsko osiguranje iz plaća. To znači da kada bi se sustav ostavilo da bude samoodrživ i da se u njega ne ubacuju umjetno novci iz proračuna, svaki umirovljenik u Hrvatskoj primao bi samo 60 posto sadašnje mirovine.

Znači da više ne govorimo o samoodrživom sustavu jer to podrazumijeva da je trošak isplate mirovina jednak iznosu koji se iz plaća zaposlenih prikupi preko doprinosa za mirovinsko osiguranje. Umjetno se održava na životu transferima iz državnog proračuna.

Naravno, može se tvrditi da nema problema i da je samo potrebno nastaviti povećavati iznos sredstava iz proračuna kako bi mirovine rasle. Može, ali onda treba imati na umu da će tako udio mirovina u općem državnom proračunu rasti, čime će biti manje sredstava za druge stvari, kao što su obrazovanje, zdravstvo, sigurnost itd. Već sada izdvajanja za mirovinski sustav u EU-u iznose 12 posto BDP-a, a u Hrvatskoj devet posto BDP-a. Za usporedbu, izdvajanje za obrazovanje je oko pet posto BDP-a.

Mirovina je socijalna pomoć

Na temelju navedenih činjenica može se dati odgovor zastupniku Bakiću koji je za saborskom govornicom zavapio: "Meni je također nejasno zašto samo pola mirovine za one koji nastave raditi puno radno vrijeme. Do 65. godine cijela mirovina je stečena, na nju imamo pravo, naša dobra volja je hoćemo li još nastaviti raditi... I zaista nije jasno zašto bi se ovdje mirovina prepolovila."

Zato što nitko nije tijekom radnog vijeka izdvajao za svoju mirovnu nego tuđu, a država samo obećava da će se pobrinuti za potrebe svakoga tko ostvari pravo na mirovinu. Nikada nije obećano da će radnicima kada odu u mirovinu biti isplaćivano sve ono što su izdvajali, proporcionalno uplatama kroz radni vijek. Nije obećano da se relativni iznos mirovine u odnosu na prosječnu plaću neće smanjivati. Država ne uzima radnicima iz plače tijekom radnog vijeka da bi im vratila u mirovini, nego isključivo da bi uzdržavala trenutačne umirovljenike.

Stoga su doprinosi za mirovinsko osiguranje samo oblik poreza. Velika većina onih koji su radili puni radni vijek od 40 godina (iako je radni vijek prosječnog umirovljenika u Hrvatskoj samo 31 godinu) neće dobiti iz mirovinskog sustava onoliko koliko su u njega uplatili, korigirano za inflaciju. Umirovljenici koji odaberu raditi puno radno vrijeme neće dobiti punu mirovinu jer novce koje su izdvajali za mirovinski sustav tijekom radnog vijeka nisu izdvajali za sebe nego za druge, jer nisu izdvajali da bi im se vratilo kada odu u mirovinu, nego su efektivno plaćali još jedan porez, a mirovina na koju računaju u stvarnosti je samo socijalna pomoć koja se isplaćuje iz državnog proračuna posredstvom Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, institucije koja upravlja zastarjelim i trulećim mirovinskim sustavom utemeljenom na međugeneracijskoj solidarnosti.