Sindikati kažu da su plaće u obrazovanju male. Je li to istina?

Veliki rast plaća u javnom sektoru prije parlamentarnih izbora prošle godine nije zadovoljio svačije apetite. Neki zaposlenici još uvijek tvrde da su plaće premalo rasle i da su potplaćeni, pa traže još. Izgleda da su najmanje zadovoljni sindikalni radnici u javnom obrazovanju, točnije Školski sindikat Preporod, Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama Hrvatske (NSZSŠH) i Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja.

I tako su počeli štrajkovi. Traži se rast osnovice plaće za 10 posto, povećanje koeficijenata, uvođenje prosvjetnog dodatka, odgoda modularne nastave u strukovnim školama za godinu dana i odgoda novog sustava ocjenjivanja učitelja i nastavnika. Relativno veliki financijski zahtjevi, posebno s obzirom na to da su plaće u javnom sektoru (pa tako i u obrazovanju) povećavane nekoliko puta trijekom 2023. i 2024. godine.

Rast osnovice, povećanje koeficijenata i uvođenje dodataka samo su eufemizmi kojima se izražava jednostavan zahtjev – veće plaće. Kako bi se prosudilo koliko su osnovane tvrdnje sindikata o premalom rastu plaća, treba ga usporediti s rastom plaća u privatnom sektoru.

Ipak će privatni sektor indirektno financirati ta povećanja putem državnog proračuna. Država ne zarađuje vlastita financijska sredstva nego joj prihod predstavljaju porezi, u Hrvatskoj dominantno porezi na potrošnju, tj. PDV i trošarine. Drugi način punjenja državnog proračuna zaduživanje je, ali svaki dug nekad treba vratiti, opet iz prihoda od poreza.

Podaci o rastu troška plaća se među ostalim prikupljaju na razini djelatnosti, kao što je obrazovanje. Velika većina zaposlenih iz tog područja djelatnosti u Hrvatskoj radi u javnom sektoru, pa je to zapravo mjera rasta plaća u javnom obrazovnom sustavu.

Djelatnosti se mogu grupirati i prema različitim obilježjima. Primjerice, djelatnosti prerađivačke industrije, rudarstva,  građevinarstva, trgovine, ugostiteljstva itd. mogu se grupirati u kategoriju poslovne ekonomije. To ustvari označava cjelokupni privatni sektor, bez djelatnosti u kojima dominira javni sektor kao što su obrazovanje i zdravstvo.

Prema dostupnim podacima jasno je kako su troškovi plaća u obrazovanju cijelu 2024. rasle puno brže od plaća u djelatnostima privatnog sektora. Rast je bio veći i u trima od četiriju kvartala 2023. Tijekom 2022. rast plaća bio je veći u privatnom sektoru nego u obrazovanju, ali je obrazovanje imalo veći rast plaća 2021. i 2020. Zapravo je trošak plaća u privatnom sektoru tijekom 2020. padao. Gledano od početka pandemije, tj. prvih triju mjeseca 2020. do danas, jasno je kako su plaće u obrazovanju ukupno daleko više rasle nego u privatnom sektoru.

Rast prosječne plaće u obrazovanju veći je nego u ostalim djelatnostima

Možemo se poslužiti i podacima Državnog zavoda za statistiku (DZS) o prosječnim bruto plaćama po djelatnostima. Obrazovanje je uspoređeno s prerađivačkom industrijom, trgovinom na veliko i malo i građevinarstvom jer u njima radi najveći broj zaposlenih. Kategorija stručne, znanstvene i tehničke djelatnosti služi za usporedbu zbog podjednake razine obrazovanja s kategorijom samog obrazovanja.

Prosječna bruto plaća u prerađivačkoj industriji, trgovini na veliko i malo i građevinarstvu je od siječnja 2020. do siječnja 2025. rasla između 54,96 i 56,92 posto. U apsolutnim iznosima to je bilo 537 eura u građevinarstvu, 615 u eura trgovini na veliko i malo i 622 eura u prerađivačkoj industriji.

U obrazovanju je rast iznosio 62,62 posto, tj. za 826 eura. Dakle daleko više nego u najzastupljenijim djelatnostima u privatnom sektoru. U znanstvenoj, tehničkoj i stručnoj djelatnosti rast je bio 49,82 posto, tj. 685 eura.

Rezultati su sve gori

Prema svim podacima neupitno je da su plaće u obrazovanju rasle puno brže nego u ostalim djelatnostima, barem iz privatnog sektora. To bi se eventualno moglo opravdati samo time da je obrazovanje počelo ostvarivati značajno bolje rezultate.

Uspješnost obrazovanja teže je mjeriti nego u nekim drugim djelatnostima. Rezultati ne ovise samo o zaposlenicima i obrazovnom kadru nego i o vanjskim faktorima, kao što su učenici, oprema, programi itd. No slično vrijedi i za ostale djelatnosti. Rezultati nigdje ne ovise isključivo o zaposlenicima.

Kako bi se izmjero napredak u obrazovanju, treba koristiti rezultate testova Programa za međunarodno vrednovanje učenika (Programme for international student assessment – PISA). To je najveće svjetsko istraživanje u obrazovanju. Testira znanje 15-godišnjaka iz čitanja, matematike i znanosti.

Prvi je put Hrvatska u PISA-inim testovima sudjelovala 2006. Tadašnji testirani učenici postigli su 477 bodova iz čitanja, 467 iz matematike i 493 iz znanosti. Rezultati na testiranju provedenom 2022. gori su u svim trima područjima: 475 iz čitanja (dva boda manje), 463 iz matematika (četiri boda manje) i 483 iz znanosti (deset bodova manje). Djelomično opravdanje zatvaranje je škola tijekom pandemije, ali i rezultati testiranja 2018. gori su u matematici i znanosti.

To treba staviti u kontekst toga da je omjer učenika i nastavnika u osnovnom i srednjem obrazovanju smanjen s 10,5 učenika na jednog nastavnika 2013. (nemamo podatke za ranije godine) na 8,9 učenika na jednog nastavnika 2022., prema podacima Eurostata, odnosno rezultati testiranja slabiji su iako je manji broj učenika na nastavnika.

Je li zahtjev za većim plaćama opravdan?

Uzimajući u obzir podatke o kretanju plaća u obrazovanju u odnosu na ostale djelatnosti i rezultate hrvatskih učenika na PISA-inu testiranju, teško je naći objektivan razlog zašto bi plaće u obrazovanju trebale biti još veće.

Obrazovanje je temelj svakog društva i izvorišna osnova budućeg ekonomskog, društvenog i kulturološkog napretka, no djeluje u kontekstu države, mogućnosti društva i sustava. Država financira javno obrazovanje (samo 1,2 posto učenika u Hrvatskoj pohađa privatne škole, prema podacima Eurostata), a državu neto financira samo privatni sektor. Apetiti cijelog javnog sektora, pa tako i obrazovanja, trebaju se prilagoditi mogućnostima onih koji ga financiraju.