.webp){kind=icon}
Možemo živjeti bolje, čak i u područjima sukoba, ali samo ako tako odlučimo. Donosimo primjer suživota različitih etničkih skupina u selu Baljvine u Bosni i Hercegovini, čak i za vrijeme rata.
Dost je riječ turskog podrijetla, a znači "prijatelj", no nije riječ o bilo kakvom prijatelju. Da bismo to bolje razumjeli, ispričat ćemo priču o dva dosta – Srbinu i Bošnjaku, koji su živjeli u istom selu, odrasli u slozi, uvijek pomagali jedan drugome i rado dolazili na kavu i čašicu razgovora k svom dostu. Njihovo međusobno povjerenje i poštovanje gradilo se godinama, a vrhunac je doživjelo za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini koji je, nažalost, uništio mnoge veze i odnio mnoge živote. Dvojica susjeda i danas žive u istom selu, i dalje se međusobno poštuju i žive u slozi. I ne samo da su jedan drugome i dalje dost, nego je svaki tradiciju prenio i na mlađe naraštaje svoje obitelji.
"Eh, kad bi to bilo zaista tako", pomislit ćete. Ali ovo nije izmišljena priča. Upoznajte Baljvine, selo koje je za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini ostalo netaknuto, dok su se u obližnjim mjestima Srbi, Bošnjaci i Hrvati žestoko sukobljavali. To je selo primjer zajedničkog preživljavanja i međusobne podrške među susjedima bez obzira na etničko porijeklo i vjeroispovijest. Stanovnici ovoga sela okupljaju se u zajedničkoj molitvi u želji za boljim životom.
Pogled na selo Baljvine / Rok Zupančič
Selo Baljvine jedno je od rijetkih mjesta koja je rat, uz političke zavrzlame koje ga prate, barem naizgled zaobišao. Ovaj fenomen proučava se na Fakultetu društvenih znanosti Sveučilišta u Ljubljani, a time se želi pokazati da je sukob između pripadnika različitih etničkih skupina uvijek stvar izbora i nije unaprijed određen. Tijekom projekta nazvanog "Tjeskobni mir" slovenski znanstvenici nekoliko su puta posjetili Baljvine i još nekoliko mjesta na području negdašnje Jugoslavije te ondje čuli slične priče. U sklopu projekta nastao je istraživački rad u kojem se "razotkrivaju" tzv. tjeskobe prisutne u postkonfliktnim društvim.
Etnička distanca i podijeljena društva
Svatko od nas ima drukčije mišljenje o osobi koja nam je slična po jeziku, kulturi i/ili vjeri, a na njega itekako mogu utjecati razlike u tim i drugim obilježjima. Zato je važno razumjeti pojam etničke distance ili udaljenosti, koji prije svega svjedoči o negativnom utjecaju navedenih, ali i drugih razlika na mišljenje o ljudima iz iste zajednice. Iako etnička distanca postoji u svim društvima i sama po sebi nije uvjetovana nikakvim sukobima, ona je vidno prisutnija u društvima koja su prošla kroz oružani sukob ili konflikt, odnosno tzv. postkonfliktnim društvima. Etnička distanca, uz sukob kroz koji je pojedino društvo prošlo, predstavlja okvir za nastanak i održavanje tjeskobe u postkonfliktnim zajednicama.
Veza s tjeskobom
Dok smanjenje etničke distance može biti korak k uspostavljanju boljih odnosa unutar društva i zajedničkoj budućnosti, velika etnička distanca može otežati proces pomirenja i reintegracije ljudi ili različitih etničkih skupina nakon sukoba, jer dovodi do osjećaja nepovjerenja, neprijateljstva i razdvajanja. Takvom ozračju treba dodati opći osjećaj nelagode koji prati kolaps političkog sustava neke zemlje prije ili za vrijeme sukoba. U nedostatku sustava kojem ljudi vjeruju, sve važniju ulogu imaju odnosi među različitim etničkim skupinama, etnička distanca se povećava, a sve često završava nasiljem, kao što je bio slučaj s raspadom Jugoslavije. Ratno stanje i oružani sukobi dovode do traume, straha i tjeskobe među ljudima u društvu, a to ih prati i dugo nakon završetka samog sukoba. Te osjećaje možemo obuhvatiti pojmom postkonfliktne tjeskobe koja se javlja u zajednicama koje su u prošlosti doživjele neku vrstu sukoba, a posebno je prisutna u društvima koja se i dalje suočavaju s napetošću i netolerancijom među različitim etničkim i drugim skupinama.
Postkonfliktna anksioznost može biti uzrokovana strahom od novog sukoba, strahom od gubitka voljenih osoba, ekonomskom nestabilnošću i neizvjesnom budućnošću nad kojom kao da se gubi kontrola. Ukratko, postkonfliktna anksioznost sačinjena je od mozaika isprepletenih čimbenika, a ni nakon višegodišnjih istraživanja nije moguće utvrditi koji je glavni uzrok te anksioznosti kao ni koji čimbenik ima veći utjecaj. Međutim, ovu mrežu čimbenika možemo podijeliti na iskustvene i strukturne. Ako promatramo pojedince unutar društva i proučavamo na koji način njihova iskustva – prije, tijekom i nakon sukoba – utječu na njihove odnose s drugima, tada govorimo o iskustvenom okviru.
ILUSTRACIJA: FARIS KOČAN I ROK ZUPANČIČ 2023
Međutim, ne smijemo zanemariti činjenicu da su ta ista iskustva uvjetovana određenim okolnostima, odnosno društvenim i materijalnim prostorom u kojem se doživljavaju – tada govorimo o strukturnom okviru. Dok su dosadašnja istraživanja postkonfliktnu anksioznost razmatrala samo kroz jedan od ta dva okvira, naš tim predlaže istodobno uzimanje u obzir oba okvira.
Razumijevanjem povezanosti iskustvenog i strukturnog okvira koji uzrokuju tjeskobu nakon sukoba posredno dolazimo do poveznice između same tjeskobe i etničke distance u društvu. Kako sukob naglašava i produbljuje razlike između etničkih skupina unutar društva, etnička distanca među njima se povećava. Tjeskoba koja proizlazi iz sraza iskustvenih i strukturnih čimbenika najčešće održava tu etničku distancu, a u određenim situacijama čak je može i povećati. Izazov je to s kojim se suočavaju postkonfliktna društva, a njegovo prevladavanje zahtijeva dugoročne i sustavne napore.
Solidarnost
Kada govorimo o ekonomskom aspektu u spomenutom selu, treba istaknuti uzajamno pomaganje i solidarnost među mještanima. Naime, kad god se govori o ta dva aspekta, naglašava se pristup pitkoj vodi u selu. Budući da vode nije bilo (a i dalje je nema), mještani su se morali oslanjati jedni na druge. Najstariji mještanin sela ističe da su jedni drugima pomagali tako što su starijima redovito nosili vodu, bez obzira bili oni Bošnjaci ili Srbi. I danas – unatoč činjenici da većina njih već radi u susjednom gradu – ostaju skromni i održavaju veze uzajamne pomoći i solidarnosti. Potvrđuju to i rezultati istraživanja provedenog na uzorku od 47 osoba, jer mještani smatraju da su u materijalnom smislu svi više-manje jednaki te da nitko nije imao niti ima bolje ili lošije ekonomske prilike. Moglo bi se reći da je upravo nedostatak materijalnih sredstava "natjerao" seljane da razviju sustav uzajamne pomoći koji se održao do danas.
Dan u Baljvinama ispred seoske trgovine / Rok Zupančič
Uloga diskurza i primjeri iz prakse
Diskurs može održavati etničku distancu različitim predstavljanjem konfliktnih tema i situacija u medijima i politici. To potiče ljude da govore o tome tko je kriv za izbijanje sukoba, za gospodarsku situaciju u društvu, tko ima više ili manje mogućnosti za "normalan" život i rad, a kao odgovor na ova pitanja nameću se pripadnici drugih etničkih skupina. Razumljivo je da međusobno "upiranje prstom" samo povećava etničku distancu među ljudima u društvu, a time i napetost ili netoleranciju između skupina. Međutim, ako se promijeni način na koji ljudi govore o proživljenom sukobu, diskurs može i smanjiti etničku distancu. Baš kao što utječe na etničku distancu, diskurs utječe i na samu tjeskobu, a kada je riječ o postkonfliktnim društvima, tjeskobu možemo shvatiti kao dio prirodnog stanja. To je stanje važno prepoznati kako bismo pomogli ljudima da se suoče sa svojom tjeskobom, što će također smanjiti etničku distancu i pomoći u prevladavanju podjela unutar društva. Neki od načina da se to postigne su psihološka podrška, društveno-gospodarska stabilizacija i razvoj politika koje promiču pomirbu i razumijevanje između različitih etničkih i vjerskih skupina.
ILUSTRACIJA: FARIS KOČAN I ROK ZUPANČIČ 2023
To otvara put daljnjim istraživanjima podijeljenih društava, bilo u Bosni i Hercegovini, na Kosovu, u Sjevernoj Makedoniji ili u bilo kojem postkonfliktnom društvu, a pitanje koje se posvuda postavlja je – zašto je toliko izazovno smanjiti etničku distancu i poboljšati odnose u postkonfliktnim društvima? Na Fakultetu društvenih znanosti Sveučilišta u Ljubljani nastoje približno odgovoriti na to pitanje proučavajući ljudske odnose u mjestima poput Baljvina i Kosovske Kamenice. Kosovska Kamenica također je odabrana kao neobičan primjer grada koji je "preskočio" sukob, što je u suprotnosti s većim brojem gradova u kojima je etnička distanca i dalje velika unatoč naporima da se smanji. Umjesto oživljavanja starih nesuglasica, isticanja različitosti i promicanja mržnje, moramo se prisjetiti činjenice da svi pojedinci imaju donekle slične želje i čeznu za mirnim životom i blagostanjem. Zato se moraju fokusirati na zajedničke interese, moraju praštati i zajedno učiti. Iako je tjeskobu samu po sebi teško prevladati, važno je znati da ona postoji i da se, bez obzira na to, treba zalagati za dugotrajni mir – i to uz odgovarajuće ublažavanje njezinih posljedica i prekidanje "začaranog kruga" tjeskobe. Ideja o "isprepletenoj mreži" čimbenika mogla bi potaknuti buduće programe i projekte s ciljem davanja pravog naziva tzv. postkonfliktnoj stvarnosti.
Seoska osnovna škola /Rok Zupančič
