.webp){kind=icon}
Zašto Njemačka nije dobar uzor za zemlje Adria regije kad je riječ o radničkim pravima?
Berlin i Frankfurt – Kad su vozač Ljupčo Mitevski i službenik Markus Schtein 27. ožujka ove godine izašli na sindikalni prosvjed na ulicama Frankfurta, kako kažu, bili su ponosni što "sudjeluju u povijesti". Ne samo da su bili dio najvećeg štrajka u Njemačkoj u protekla tri desetljeća već je kao rijetko kada u poslijeratnoj povijesti gotovo cijela nacija s puno razumijevanja i podrške prihvatila tu njihovu sindikalnu borbu.
Veliki štrajk upozorenja dvaju njemačkih sindikata – EVG-a, koji predstavlja zaposlenike u javnom prijevozu, i Verdija, koji zastupa zaposlenike u javnim tvrtkama i ustanovama – zaustavio je krajem ožujka javni prijevoz u Njemačkoj na cijela 24 sata. I dok su predstavnici vlasti i Njemačkih željeznica (Deutsche Bahn) prigovarali da se bespotrebno zaustavlja rad kad su pregovori o zahtjevima za povećanje plaća već u tijeku, sindikalcima je štrajk bio važan da pokažu svoju moć.
A mnogi su uvjereni da nikad nije bila veća, osobito zato što su i istraživanja javnog mnijenja, kao rijetko kad prije, ukazivala na to da većina stanovništva podržava taj način sindikalne borbe, a zahtjeve zbog skoka cijena stanovanja, hrane i energenata ocjenjuje kao razumne.
"Mene je sve ovo podsjetilo na prošlogodišnji veliki štrajk u Sjevernoj Makedoniji. Tada su prvo rad prekinuli učitelji i nastavnici, potom radnici pošta, a na kraju svi koji rade u državnim tvrtkama", kaže Mitevski, koji radi kao vozač lokalnog autobusnog prijevoza u Frankfurtu. "Tako je potrebno i ovdje u Njemačkoj jer nam je inflacija pojela plaće."
I zaista, minulih mjeseci u najvećoj europskoj ekonomiji počeli su se nizati štrajkovi brojnih sindikata. Nema paljenja automobila i sukoba s policijom kao u Francuskoj, ali Savezna Republika Njemačka ove je godine s pravom u pojedinim medijskim izvještajima nazivana "Štrajkačka Republika Njemačka".
Kompromis na granici boli
Štrajkovi nisu doveli do naprasnih ustupaka predstavnika vlasti ni Njemačkih željeznica ni lokalnih prijevozničkih tvrtki.
Razlog je jednostavan: nakon duljeg vremena sindikalci su tražili i jednokratnu pomoć i povećanja plaća u dvoznamenkastom postotku, a ne tek pokoji posto ili pokoju beneficiju za određene kategorije radnika, što je godinama bilo uobičajeno.
Josip Juratović
Istini za volju, i prilike su drukčije jer je prošle godine službena inflacija u Njemačkoj dosegnula gotovo osam posto, no to ne prikazuje najbolje činjenicu da je hrana poskupjela i nekoliko desetaka postotaka, dok su računi za struju i plin višestruko veći. Uostalom, poslodavci, ali i mediji desetljećima su radnike uvjeravali da je najviše što mogu očekivati da rast plaća prati rast inflacije, koja je u Njemačkoj desetljećima bila tek jedan ili dva posto.
Međutim, kada je inflacija skočila, sindikati su dobili vjetar u leđa, a poslodavci ostali zatečeni. Natezanje između poslodavaca i sindikata, u slučaju više od 2,5 milijuna zaposlenih u javnom sektoru, završilo je na arbitraži saveznog upravnog suda, što je u Njemačkoj predviđeno nakon tri neuspješne runde pregovora.
Na temelju prijedloga arbitraže sindikat Verdi i nadležna ministrica unutarnjih poslova postigli su dogovor da zaposlenici dobiju jednokratne i neoporezive novčane pomoći ukupne vrijednosti od 3000 eura (u lipnju 1240 eura, a potom svaki mjesec po 220 eura do veljače 2024. godine), a u ožujku 2024. svi platni razredi bit će linearno povećani za 200 eura, nakon čega će do kraja 2024. uslijediti povećanje plaće od 5,5 posto.
To se znatno razlikuje od početnog zahtjeva da se odmah dobije povišica od 10,5 posto i time plaće uhvate ritam s inflacijom. Zbog toga ne čudi da je prvi čovjek Verdija Frank Werneke rekao: "Došli su do granice naše boli ovom odlukom da napravimo kompromis."
I dok je sindikat javnog sektora sklopio sporazum, sindikat željezničara i zaposlenih u javnom prijevozu i dalje vodi bitku s poslodavcima. Štrajkovi upozorenja čas se najavljuju, čas odgađaju, a slični oblici sindikalne borbe niču i među farmaceutima, poštarima…
Liberalizam i individualizam
Velik broj štrajkova doveo je neke promatrače do toga da se zapitaju gdje je nestao savršeni njemački poslijeratni gospodarski model u kojem su sindikati igrali golemu ulogu i stupali u štrajk tek u rijetkim slučajevima. Drugi se pitaju jesu li upravo ovogodišnji štrajkovi dokaz velikog utjecaja sindikata. "Ti su štrajkovi više rezultat inflacije nego što su zapravo sindikati ojačali", kaže za Bloomberg Businessweek Adriju Josip Juratović, zastupnik vladajuće Socijaldemokratske partije Njemačke (SPD) u Bundestagu koji je desetljećima bio jedan od istaknutih sindikalnih vođa u IG Metallu, najjačem njemačkom sindikatu radnika u metalnoj i automobilskoj industriji. "Kroz ovu inflaciju ponovno raste utjecaj i odobravanje sindikata u društvu, a to nije uvijek bilo tako. Već sam dugo imao osjećaj da ta moć opada i da u društvu nema toliki značaj kao u stara dobra vremena."
Benno Kraehahn/Josip Juratović
Kao netko tko je prošao put od automehaničara pripravnika u lokalnom servisu u Manheimu, preko radnika na traci i nadzornika proizvodnje u tvrtki Audi u Neckarsulmu, do sindikalnog vođe, člana radničkog vijeća Audija i na kraju zastupnika u Bundestagu, Juratović je jedan od malobrojnih njemačkih političara koji iz prve ruke ima iskustvo uspona, razvoja i stagnacije njemačkih sindikata. Kao socijaldemokrat s ponosom ističe da je 1972. upravo socijaldemokratska vlada Willyja Brandta uvela zakon o radu kojim su u njemačke tvrtke uvedena radnička vijeća, kao i proces suodlučivanja između predstavnika radnika i menadžmenta tvrtke. U upravnim odborima sjedi podjednak broj predstavnika radnika i vlasnika, a odluke se vrlo rijetko donose preglasavanjem.
"To je velika prednost. To je suupravljanje realna mogućnost da radnička vijeća imaju uvid u poslovanje i planove menadžmenta te da zajednički rade za dobrobit tvrtke", objašnjava Juratović. "U Francuskoj sindikati nemaju uvid ni u planove ni u rezultate rada rukovodstva tvrtki."
Međutim, ukazuje na to da je liberalizam poprilično smanjio nekadašnju moć sindikata, od toga da su se promijenili oblici zapošljavanja do toga da je nastalo "mnogo malih sindikata, pseudosindikata i sindikata koji su samo za određene struke".
"Angela Merkel je prije pet-šest godina u parlamentu rekla da su radnici pametni, organizirali bi se u sindikate. Ako to kaže konzervativna kancelarka, to je znak da se mora dublje razmisliti o ulozi sindikata", smatra Juratović, koji je savezni zastupnik od 2005.
Tako je upravo Merkelina vlada prvi put zakonski u Njemačkoj uvela minimalnu zaradu, ali je ujedno i dijelom skresala krila sindikatima zakonom o ujednačenim tarifama koji je propisao da u pregovore s poslodavcima mogu ući samo sindikati u koje je učlanjena većina zaposlenika u određenoj tvrtki ili branši.
ČETIRI SVIJETA U JEDNOJ TVRTKI
Kako je liberalizacija tržišta rada izmijenila situaciju u njemačkim tvrtkama, najslikovitije je prije 10 godina prikazao njemački politički tjednik Spiegel, i to na primjeru četiriju zaposlenika u Audiju, koji u jednoj tvrtki čine četiri različita svijeta. Jedan predstavlja radnica koja je formalno zaposlena u agenciji koja pruža usluge Audiju, pa je tako zarađivala 800 eura manje od kolege koji ima stalno zaposlenje u Audiju. Ta radnica nema nikakvog dodira s bonusima i iznosima plaća u Audiju, što je slučaj i s njezinim kolegama koji rade preko agencije za privremeno zapošljavanje i zarađuju samo oko 10 eura po satu. U istoj toj tvrtki stalno zaposleni koji je zadužen za bojenje novih automobila imao je bruto plaću oko 3.300 eura i pritom je 2014. od Audija dobio bonus od čak 10.000 eura. Bez obzira na te beneficije, on je sasvim drugi svijet u odnosu na generalnog direktora Audija, čija je godišnja plaća tada dosezala nevjerojatnih 7,6 milijuna eura.
Hartzova reforma
Međutim, najporazniji udar na borbu za radnička prava bila je reforma provedena prije dva desetljeća u vrijeme socijaldemokratskog kancelara Gerharda Schrödera. Takozvana Hartzova reforma, nazvana po nekadašnjem direktoru u Volkswagenu i Schröderovu savjetniku Peteru Hartzu, drastično je liberalizirala njemačko tržište rada, što je tvrtkama omogućilo da zapošljavaju radnike na različite načine i tako izbjegnu da tim novim zaposlenicima osiguraju sve beneficije za koje se sindikat izborio.
Uvođenjem takozvanih miniposlova, potom agencija za iznajmljivanje radnika, ali i smanjenjem naknade za nezaposlene uz smanjenje intervala u kojem se ona daje s tri godine na godinu dana, broj nezaposlenih je s 4,86 milijuna u 2002. prepolovljen. Ali to je dovelo do toga da su se prvi put u sloju koji prima najniže nadnice, među polukvalificiranim i nekvalificiranim radnicima, našli učitelji, trgovci ili povjesničari umjetnosti.
Cijeli sustav osmišljen je da se smanje troškovi rada, odnosno plaće radnika, u čemu se uspjelo, pokazalo je nekoliko nezavisnih, ali i vladinih studija. U jednoj od njih utvrđeno je da su od 2003. do 2013. troškovi rada u Njemačkoj, u usporedbi s Francuskom, Italijom i Španjolskom, pali za 15 posto, pri čemu čak ni taj pad realnih plaća u Njemačkoj nije bio ravnomjeran. Rezultati studije Sveučilišta Duisburg-Essen pokazali su da je između 1995. i 2010. broj onih koji u Njemačkoj zarađuju manje od 9,15 eura po satu učetverostručen, i to na čak 23 posto svih zaposlenih.
Osim toga, između 1998. i 2008. broj zaposlenika s ugovorom na neodređeno vrijeme pao je za 800 tisuća, dok je broj zaposlenika na određeno ili unajmljenih po satu preko agencija porastao za 2,4 milijuna. Tako je 2012. svaki peti zaposlenik u Njemačkoj radio na temelju toga netipičnog ugovora, dok je tek polovica zaposlenika bila pokrivena kolektivnim ugovorom.
"Te načine zapošljavanja sindikati su jednostavno dopustili, a neke su trebali, ako ništa drugo, jako ograničiti", kaže Juratović.
Trend pada pokrivenosti kolektivnim ugovorima pojava je koja se u Njemačkoj primjećuje još od 80-ih godina prošlog stoljeća, ali je tek od početka ovog stoljeća u slobodnom padu. Još je gora situacija sa stopom sindikaliziranosti.
Uzor za Adria regiju
Zemlje Adria regije iz Jugoslavije su izašle sa 100-postotnom stopom pokrivenosti kolektivnim ugovorima i stopom sindikaliziranosti od približno 70 posto. Samo dva desetljeća kasnije one su toliko brzo krenule "njemačkim stopama" da su je gotovo sustigle. Za njih je Njemačka bila uzor, pa čak i kada su negativni trendovi bili primjetni.
Tako je, između ostalih, 2014. godine tada hrvatski premijer, a sada predsjednik Zoran Milanović, javno naložio ministru rada Mirandu Mrsiću da hrvatskoj opoziciji i sindikatima dostavi prijevod čuvene Hartzove reforme, kojom bi i Hrvatska trebala smanjiti nezaposlenost.
"Nije sramota kasniti za Njemačkom 10 godina, ali 20 godina je glupost", slavodobitno je tada izjavio Milanović u trenutku kada je Hrvatska sa stopom nezaposlenosti od 17,2 posto bila odmah nakon Grčke i Španjolske na neslavnom trećem mjestu među članicama Europske unije.
Slično je tih godina govorio i tada premijer, a danas predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić. Budući da se tadašnja nezaposlenost u Njemačkoj od 5,2 posto činila kao nedostižan san za većinu europskih država, nitko od lidera u regiji nije ni pomišljao posumnjati u "njemački lijek" ili da se zapita koja je cijena Hartzove reforme. Uslijedila je liberalizacija tržišta rada na direktan ili posredan način u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini i ostalim zemljama regije, pri čemu je Njemačka navedena kao uzor.
"Raspadom bivše Jugoslavije i uvođenjem liberalizma, i sindikatima se dogodio liberizam. Nastalo je mnogo manjih sindikata, dijelom isto politički orijentiranih", objašnjava Juratović. Sindikati su propustili priliku da se umreže i koordiniraju u nastupu prema političkim pitanjima i za stvaranje društveno-političkih okvira za bolje uvjete radnika i radnička prava. "Nažalost, to se dogodilo i nama u Njemačkoj. I u Njemačkoj više ne igra onaj stari savez sindikata koji je praktički bio most i imao političku težinu. On je postao manje značajan, a veći značaj imaju granski sindikati, poput metalaca, kemijske industrije ili javnih službi."
Zbog te razjedinjenosti sindikati danas imaju, kako kaže, slabiju političku snagu, a s obzirom na to da nema jakog pritiska, ni političari ne rade previše da bi unijeli promjene u zakon o radu. "Tamo gdje su jaki sindikati i gdje postoji jak pritisak na politiku, tamo će i politika brže djelovati."
Njihova ovogodišnja borba štrajkovima urodila je plodom za pojedine branše, ali apsurd je u tome što će financijsku korist od svega imati i kancelar i njegovi ministri. Jednokratnu neoporezivu pomoć od 3000 eura namijenjenu svladavanju inflacije dobit će i članovi vlade jer se i oni vode kao državni službenici.
Drugim riječima, kancelar Scholz dobit će isti iznos kao i službenik Schtein. Nasuprot njima, vozač Mitevski zasad će ostati kratkih rukava ako neki novi štrajk ne preokrene situaciju i u njegovu korist.
