Zelena tranzicija neće biti brza i uspješna bez većih povrata na ulaganja

Zelena tranzicija i dekarbonizacija ciljevi su današnjega vremena koji hvataju sve dublji korijen, a Europska unija (EU) želi biti među vodećim dijelovima svijeta u tom procesu.

Hrvatska, kao dio EU-a i zbog svog zemljopisnog položaja, ima dobru prigodu biti uspješan dio energetske tranzicije koju dosad baš i nije najbolje iskorištavala, no ako želimo biti dobronamjerni mogli bismo reći da je sve to proces učenja. Sunce, vjetar i geotermalna energija ključni su obnovljivi izvori, ne računajući ustaljeni hidropotencijal, koji trebaju voditi hrvatski elektroenergetski sustav ka zelenom i samodostatnom funkcioniranju.

No, jedna od stvari koja može biti razlogom za zabrinutost investitora u obnovljive izvore i moguća zapreka za brzinu zelene tranzicije je pitanje profitabilnosti ulaganja. To je, kad je primjerice riječ o geotermalnoj energiji, u razgovoru za Bloomberg spomenuo i Tomislav Čorak, izvršni direktor i partner u tvrtki Boston Consulting Group kojemu je jedan od fokusa savjetovanje u energetskom sektoru.

A to plastično obrazlaže i Brett Christophers u svojoj novoj knjizi The Price is Wrong: Why Capitalism Won't Save the Planet (hrv. pot. Cijena je pogrešna: Zašto kapitalizam neće spasiti planet) s kojim je razgovarao novinar Bloomberga Aaron Clark.

Christophers smatra da postoji kriva percepcija o tome što je potrebno da bi se ubrzalo širenje pogona na obnovljive izvore, odnosno odmak od fosilnih goriva. 

Kako ističe, godinama su analitičari i komentatori promicali zamisao da je jeftina struja iz proizvodnje na sunce i vjetar ključ za energetsku revoluciju koja će pomalo gasiti oslanjanje na fosilne izvore. No Christophers, koji je profesor na Sveučilištu Uppsala u Švedskoj i koji istražuje teme međupovezanosti klimatskih pitanja i financija, smatra da je mnogo bitniji profit.

"Postoji raširena argumentacija da ekonomika obnovljivih izvora funkcionira i da su jedine značajne zapreke političke prirode i oko dobivanja dozvola. Knjiga argumentira da je to pristrano gledanje i navodi na krive zaključke. Temeljni je argument jednostavan, ali ga svijet ne želi priznati. Posao razvoja i posjedovanja solarnih ili vjetroelektrana nije posebno privlačan biznis. To je vrlo kompetitivan biznis gdje povrati nisu samo mali, već i volatilni, odnosno teško predvidivi. Hoće li nova solarna ili vjetroelektrana biti izgrađena u konačnici ovisi o očekivanoj profitabilnosti te imovine. Troškovni aspekt je bitno poboljšan kroz vrijeme, no to ne znači da će se ostvarivati očekivani profit", ističe Christophers.

Kako pojašnjava, troškovi proizvodnje su tek dio troškova. Postoje i troškovi povezani s isporukom električne energije koji su obično viši od konvencionalnih pogona koji su u prosjeku smješteni bliže središtima potrošnje. Za razliku od takvih pogona, oni na sunce i vjetar trebaju puno veći prostor kako bi proizveli značajnu količinu energije.

Christophers smatra da će vlade, ako ne žele financirati iz javnih izvora izgradnju pogona na obnovljive izvore ili prisiliti privatne tvrtke da grade takve pogone na načine koji se koriste u ratnim okolnostima, morati beskonačno zadržati subvencije i porezne olakšice ili će takva ulaganja kolabirati zbog nepovoljne ekonomike.

Brett Christophers

Upitan za ulogu takozvanih PPA ugovora (engl. power purchase agreements) koji se događaju bez subvencija, Christophers navodi da naprosto nema dovoljno mogućih velikih aktera za takve ugovore, kao što su primjerice Amazon i Google, da bi mogli predstavljati značajnu alternativu na dulji rok.

"To jest i ostat će važan pokretač razvoja pogona na obnovljive izvore koji omogućuje isplativost, no ima ograničenu prirodu. Postoji, naime, velika neravnoteža između ograničenog broja sudionika na kupovnoj strani u odnosu na veliki broj developera na drugoj strani, što znači da developeri dobivaju ne baš pravedne ugovore koji imaju tendenciju ograničavanja profitabilnosti. To nikada neće biti rješenje kakvom se mnogi nadaju da bi moglo biti", ocjenjuje Christophers.

Kako visoki profiti naftnih i plinskih tvrtki djelomično postoje i zbog izostanka plaćanja dovoljne cijene za ugljično zagađivanje, jedno je od pitanja treba li djelovati kroz ugljični porez na fosilna goriva.

Christophers smatra da svakako postoje argumenti za više ugljične poreze na fosilna goriva. Dodaje da je istina kako se nekad naftna tvrtka, poput BP-a, nađe u situaciji odlučivati je li ulagati u obnovljive izvore ili fosilna goriva te se pritom uspoređuju povrati.

"No puno češće riječ je o tvrtkama koje se bave samo obnovljivim izvorima i onda nije dvojba fosilna goriva ili, primjerice, vjetroelektrana. Dvojba je hoće li se uložiti u vjetroelektranu ili je uopće neće biti. Za dio tržišta ugljični porez može imati ulogu, no za dio dvojba je uložiti u vjetroelektranu, ostaviti novac u banci ili ga uložiti u obveznice", kaže Christophers.