Što donosi 'dvostruko uvrštavanje na burzu'? Ono koje Studencu nije pošlo za rukom..

Kada je uzbekistanski državni fond UzNIF najavio istodobno uvrštenje na Londonsku i Taškentsku burzu, mnogi su se zapitali što to točno znači i zašto bi jedna kompanija birala kotirati na dvjema burzama umjesto na jednoj. Odgovor leži u konceptu koji financijski stručnjaci nazivaju dual listing; strategiji koja je danas sve prisutnija među kompanijama koje žele istodobno doprijeti do domaćih i međunarodnih ulagača.  

Dual listing označava situaciju u kojoj su dionice ili s njima povezani financijski instrumenti jedne kompanije uvršteni i aktivno se trguju na dvjema ili više burzi u različitim zemljama.

Kompanija mora zadovoljiti standarde izvještavanja, korporativne uprave i transparentnosti svake burze na kojoj kotira, što je administrativno zahtjevno, ali ulagačima daje visoku razinu zaštite i povjerenja. U praksi, instrumenti koji se trguju na različitim burzama ne moraju biti identični.

Upravo to vidimo u primjeru UzNIF-a: na Taškentskoj burzi trgovat će se redovnim dionicama namijenjenim domaćim ulagačima, dok će na Londonskoj burzi biti uvršteni GDR-ovi, globalne depozitarne potvrde koje međunarodnim institucionalnim ulagačima omogućuju izloženost prema fondu bez potrebe za izravnim pristupom uzbekistanskom tržištu kapitala.

Razlozi zašto kompanije biraju dual listing su gotovo uvijek strateški. Dual listing proširuje bazu potencijalnih ulagača te kompanija više nije ograničena na investitore s pristupom jednom lokalnom tržištu, nego postaje dostupna globalnom kapitalu. Za kompanije iz tržišta u razvoju, poput UzNIF-a, uvrštenje na prestižnu međunarodnu burzu kao što je Londonska donosi i snažan signal kredibiliteta.

U ovom kontekstu vrijedi istaknuti primjer rumunjskog Fondul Proprietatea, fonda čiji model UzNIF izravno preslikava, koji je pored domaće burze u Bukureštu, također uvrstio GDR-ove i na Londonsku burzu, što mu je omogućilo pristup međunarodnom institucionalnom kapitalu i značajno unaprijedilo korporativnu kulturu unutar portfeljnih kompanija. 

No dual listing nije bez izazova; veći regulatorni zahtjevi, viši troškovi kotacije i fragmentacija likvidnosti između dviju burzi realni su nedostaci koje svaka kompanija mora odvagnuti prije nego što se upusti u taj korak.  

U našoj regiji, najistaknutiji primjeri ovakve strategije dolaze iz Slovenije, gdje su Krka i NLB uspješno iskoristile prednosti dual listinga. Krka je još 2012. godine odlučila uvrstiti dionice na Varšavsku burzu, prvenstveno zbog lakšeg pristupa međunarodnim investitorima i činjenice da je Poljska jedno od njezinih ključnih prodajnih tržišta. S druge strane, NLB je 2018. godine postala prva slovenska tvrtka na Londonskoj burzi, gdje je putem GDR-ova osigurala uspješan IPO privukavši globalni institucionalni kapital koji domaće tržište u tom trenutku nije moglo samo apsorbirati.

U Hrvatskoj smo 2024. godine svjedočili neuspješnom pokušaju IPO-a Studenca na Zagrebačkoj i Varšavskoj burzi. Transakcija je propala nakon što je Europska banka za obnovu i razvoj u zadnji trenutak odustala od planirane kupnje značajnog udjela, čime je narušeno povjerenje investitora. (Znamo zašto je propao IPO Studenca). Taj slučaj jasno pokazuje da IPO, osobito u kontekstu dual listinga, nije nimalo jednostavan proces te uvelike ovisi o nizu osjetljivih tržišnih i investitorskih čimbenika.

Dual listing je u konačnici instrument koji je puno više od običnog administrativnog koraka, to je signal tržišnoj zajednici da kompanija ili fond prihvaća višu razinu odgovornosti, transparentnosti i korporativne discipline. Za kompanije iz tržišta u razvoju to je često i prvi ozbiljni korak prema integraciji u globalne kapitalne tokove.

Cijena tog koraka su složeniji procesi i veći administrativni troškovi, no za kompanije s dovoljnom veličinom i ambicijom, ta računica najčešće ide u korist listinga.