Kako znati je li portfelj previše rizičan? Ovo su ključni pokazatelji koje trebate pratiti

Investitori svakodnevno uspoređuju prinose svojih portfelja s indeksom S&P 500 i često zaključe da su "loše prošli" ako ga nisu nadmašili. Takva usporedba djeluje logično jer je jednostavna, ali iza nje krije se jedna od najvećih zabluda u investiranju. Prinos se promatra izolirano, dok se o riziku koji je bio potreban da bi se ostvario govori znatno rjeđe.

Investitor koji je ostvario skromniji prinos uz stabilan portfelj ne znači automatski da je prošao lošije od nekoga tko je mnogo više zaradio na izrazito rizičnim dionicama. Njihovi financijski ciljevi, investicijski horizont i sposobnost podnošenja gubitaka mogu biti potpuno različiti.

Zato ne postoji univerzalno "najbolje" ulaganje, nego ono čiji rizik odgovara ciljevima i financijskoj situaciji pojedinog investitora.

Zašto prinos bez rizika ne govori gotovo ništa

Veći očekivani prinos u pravilu ne dolazi besplatno jer ga najčešće prate veća neizvjesnost i mogućnost većih gubitaka. Problem nastaje kada se ulaganje svodi isključivo na ostvareni prinos, umjesto da se postavi i jednako važno pitanje – koliki je rizik preuzet kako bi se taj prinos ostvario.

Rizik je važno sagledati jer mnogi investitori na kraju izgube novac zato što preuzmu rizik koji psihološki ne mogu podnijeti. U potrazi za većim prinosom, u trenutku kada tržište padne 30 ili 40 posto panično prodaju, čime privremeni gubitak pretvore u trajni. Tada zaključe da je ulaganje bilo pogreška.

 

Međutim, ako se tržišna kretanja stave u povijesni kontekst, jasno je da različite vrste imovine imaju karakteristične obrasce kretanja te da se nakon snažnih padova cijene mogu oporaviti, pod uvjetom da ste uložili u kompaniju sa snažnim poslovnim modelom, stabilnim financijama, visokim rastom prihoda i zdravim fundamentima, a da je pad cijene bio posljedica isključivo tržišnog straha.

Što rizik zapravo znači i kako se mjeri

Standardna devijacija (volatilnost) mjeri koliko prinos ulaganja odstupa od svog prosjeka. Veća standardna devijacija znači veće oscilacije cijene i višu razinu rizika, dok niža upućuje na stabilnije kretanje. Upravo zato investitori koriste ovaj pokazatelj kako bi procijenili odgovara li određena dionica ili portfelj njihovoj sklonosti riziku. Konzervativni investitori najčešće biraju ulaganja s nižom standardnom devijacijom, dok oni spremni preuzeti veći rizik prihvaćaju i veću volatilnost u zamjenu za potencijalno više prinose.

Maksimalni pad (Max Drawdown) pokazuje najveći pad vrijednosti ulaganja od prethodno dosegnutog vrhunca do najniže točke prije nego što se ono počelo oporavljati. Za razliku od volatilnosti, koja mjeri uobičajena odstupanja prinosa, maksimalni pad pokazuje koliki bi najveći privremeni gubitak investitor morao podnijeti da nije prodao svoju poziciju.

Zato se smatra jednim od najboljih pokazatelja psihološkog opterećenja koje ulaganje nosi. Čak i kada ulaganje na kraju godine ostvari visok prinos, veliki pad tijekom tog razdoblja može potaknuti investitore da iz straha prodaju u najgorem trenutku, ne shvaćajući da su takve korekcije često sastavni dio prirodnog kretanja te vrste ulaganja. Iznimka su situacije kada je pad posljedica trajnog pogoršanja poslovanja kompanije ili drugih fundamentalnih promjena koje mijenjaju investicijsku tezu.

Beta pokazuje koliko je dionica ili portfelj osjetljiv na kretanje šireg tržišta. Beta viša od jedan znači da je ulaganje povijesno snažnije reagiralo od tržišta. Brže raste u razdobljima optimizma, ali i više gubi kada tržište padne. Beta mjeri tržišni rizik, ali ne obuhvaća rizik koncentracije u jednoj kompaniji ili sektoru.

Za razliku od promatranja isključivo prinosa, Sharpeov omjer vrednuje ulaganje kroz odnos ostvarenog prinosa i preuzetog rizika. Na taj način omogućuje usporedbu ulaganja s različitim razinama prinosa i volatilnosti, odnosno pokazuje koliko je dodatnog prinosa investitor ostvario za svaku jedinicu preuzetog rizika. Što je Sharpeov omjer viši, to ulaganje učinkovitije nagrađuje preuzeti rizik. Zato portfelj s nešto nižim prinosom može biti bolji izbor od onoga koji ostvaruje viši prinos uz znatno veću volatilnost.

Kako rizik izgleda u praksi

Kako bi razlika između ovih pokazatelja bila jasnija, analizirali smo rezultate triju portfelja u razdoblju od 1. siječnja 2015. do 1. siječnja 2026., koristeći stvarne povijesne podatke.

Konzervativni portfelj sastojao se od 60 posto SPY ETF-a (S&P 500) i 40 posto AGG ETF-a (američke obveznice). Agresivni portfelj sadržavao je 70 posto QQQ ETF-a (Nasdaq 100) i 30 posto SOXX ETF-a (poluvodiči). Kao referentni portfelj korišten je S&P 500, odnosno SPY ETF.

 

 

Agresivni portfelj ostvario je najveći prosječni godišnji prinos, ali i najveću volatilnost, najdublji maksimalni pad te betu višu od jedan. Drugim riječima, viši prinos nije došao bez većeg rizika. Konzervativni portfelj ostvario je niži prinos od S&P 500, ali uz znatno manju volatilnost, plići maksimalni pad i nižu betu.

 

 

Posebno je zanimljivo to što su konzervativni portfelj i S&P 500 imali jednak Sharpeov omjer. Drugim riječima, ostvarili su gotovo isti odnos prinosa i rizika, iako su im nominalni prinosi i volatilnost bili znatno različiti. S&P 500 donio je veći prinos, ali je investitor pritom morao prihvatiti veće oscilacije i dublji pad. To jasno pokazuje zašto viši prinos ne znači automatski i kvalitetnije ulaganje.

 

 

Agresivni portfelj, s druge strane, imao je najviši Sharpeov omjer. To znači da je dodatni rizik u promatranom razdoblju bio razmjerno nagrađen. Ipak, to ne znači da je bio najbolji izbor za svakoga. Investitor koji bi zbog velikog pada panično prodao portfelj ne bi ostvario prinos prikazan u ovoj analizi. Povijesno najbolji rezultat na grafikonu ne mora biti i rezultat koji bi pojedini investitor doista uspio ostvariti u praksi.

Zašto dobra investicija ne postoji bez konteksta

Kada netko kaže da je određena dionica ili sektor "odlično ulaganje", takva tvrdnja rijetko dolazi uz objašnjenje rizika koji nosi i pitanje odgovara li taj rizik osobi kojoj se preporuka daje.

Za investitora starijeg od 50 godina, koji već raspolaže značajnom imovinom, izlaganje velikog dijela portfelja visokorizičnim tehnološkim dionicama s visokom betom često nije opravdano samo njihovim dosadašnjim prinosima ili potencijalom za daljnji rast. Problem nije samo kraći vremenski horizont za oporavak od mogućih gubitaka, nego i činjenica da isti postotni pad na velikom portfelju predstavlja vrlo velik apsolutni gubitak.

Gubitak od oko 38 posto, koliko je iznosio maksimalni pad u našem primjeru agresivnog portfelja, na portfelju vrijednom nekoliko desetaka tisuća eura svakako je neugodan. Međutim, isti pad na portfelju vrijednom više milijuna eura znači gubitak od nekoliko stotina tisuća ili čak milijuna eura. Ako je investitor već ostvario svoje financijske ciljeve i može očuvati životni standard ulaganjem u znatno manje rizičnu imovinu, preuzimanje dodatnog rizika radi potencijalno nešto višeg prinosa nema dovoljno opravdanje. U takvim situacijama upravljanje rizikom postaje važnije od potrage za maksimalnim prinosom.

Kako tumačiti rizik i prinos

Standardna devijacija, maksimalni pad, Sharpeov omjer i beta postoje upravo zato da pokažu što se krije iza privlačnog postotka prinosa. Nijedan od tih pokazatelja sam po sebi ne daje potpunu sliku, ali zajedno pružaju realan uvid u razinu rizika.

Usporedba sa S&P 500 ima smisla samo ako je investitor svjesno odlučio preuzeti sličnu razinu rizika kao taj indeks. U suprotnom, takva usporedba pokazuje tko je ostvario veći prinos, ali ne i tko je donio bolju odluku u skladu sa svojim ciljevima.

Zato bi investitor najprije trebao procijeniti koliki gubitak može podnijeti, a da pritom ne odustane od svoje strategije. Tek nakon toga ima smisla govoriti o očekivanom prinosu.