Ovo su naftovodi koji bi mogli odlučiti ishod rata s Iranom

Iranska strategija u ratu sa SAD-om i Izraelom sada je jasna: nametnuti američkom predsjedniku Donaldu Trumpu neizdrživ ekonomski trošak, prisiljavajući ga da odustane od rata dok cijene benzina u SAD-u rastu. Postoji li ikakva mogućnost da plan Islamske Republike za preživljavanje propadne? Da, ako njezin stari regionalni neprijatelj, Saudijska Arabija, uspije ublažiti udar na tržište nafte.

Tu na scenu stupa naftovod Istok-Zapad, cjevovod dug 1200 kilometara koji se proteže preko Arapskog poluotoka i Perzijskog zaljeva sve do Crvenog mora. Njegova uloga presudna je upravo u ovom povijesnom trenutku kada Iran zatvara Hormuški tjesnac. Saudijci su ga izgradili prije 45 godina misleći da će Teheran jednog dana uspjeti učiniti ono što je tada bilo nezamislivo i zaustaviti isporuke kroz taj uski plovni put.

Tjesnac je usko grlo za oko 20 milijuna barela sirove nafte i derivata dnevno, što je jednako petini globalne potrošnje. Saudijski naftovod ne može ni približno nadoknaditi takav protok, ali može pružiti alternativu za čak pet milijuna barela dnevno. Drugi naftovod, u vlasništvu Ujedinjenih Arapskih Emirata, omogućuje zaobilaznu rutu prema Omanskom zaljevu za isporuku 1,5 milijuna barela. U hitnim slučajevima, UAE bi vjerojatno mogao povećati protok na blizu dva milijuna.

Ti naftovodi zajedno mogu usporiti, makar ne i zaustaviti, nekontrolirani rast cijena nafte ako obje zemlje uspiju dovesti dovoljno tankera u luke za utovar do kojih se nafta doprema. Trenutno je oko 25 supertankera, od kojih svaki može utovariti oko dva milijuna barela, preusmjereno sa svojih izvornih odredišta i krenulo prema novim točkama preuzimanja. Vidjet ćemo kako će se luke nositi s tim armadama.

Gubitak opskrbe od prvih napada na Iran bio je toliko brutalan da su cijene nafte skočile znatno iznad 100 dolara po barelu čim se tržište energije otvorilo u nedjelju navečer, uz nagli porast od 20 posto u svega nekoliko sekundi. No, možda (uistinu samo možda) zaobilazne rute mogu odgoditi daljnji rast, kupujući vrijeme za Trumpa. Bijela kuća se i dalje kladi na sve ili ništa i vjeruje da može završiti rat prije nego što pritisak cijena nafte postane nepodnošljiv.

"Računali smo da će cijene nafte porasti, što i hoće", rekao je Trump novinarima u subotu navečer. "Ona će i pasti. Past će vrlo brzo, a mi ćemo se dotad riješiti velikog raka na licu Zemlje."

 

 

Čini se da je strategija osmišljena u hodu budući da rat nije tekao prema planu. Kako bi uspio, Trumpu je prvo potrebno da saudijski i emiratski naftovodi naprave stvarnu razliku. Drugo, rat mora završiti za nekoliko dana, a ne tjedana, ili barem u tom vremenskom okviru uvesti i izvesti nekoliko supertankera iz Hormuškog tjesnaca. Cjevovodi su tek privremeno rješenje. Naposljetku, potrebno mu je da regionalni pogoni za proizvodnju, rafiniranje i utovar nafte izađu iz rata relativno neoštećeni, što će omogućiti brz nastavak izvoza. Sve su to velike oklade, pogotovo sada kada znamo koliko su bile neadekvatne pretpostavke o veličini zadatka koje je Washington donio prije rata.

 

U nedjelju je državna tvrtka Saudi Aramco istovremeno utovarivala tri velika naftna tankera, poznata u industriji kao VLCC-i (very large crude carriers), na svojim terminalima Janbu i Al Muadžiz na Crvenom moru. To je jasan dokaz da preusmjerava što je više moguće nafte s Hormuške rute. Adnoc, državni proizvođač iz Abu Dhabija, utovarivao je još jedan VLCC u luci Fudžaira, izvan tjesnaca. Razmjeri operacija na te tri lokacije su bez presedana.

Hoće li to uspjeti? U realnim okvirima, prilagođeno kumulativnom utjecaju inflacije, nafta je još uvijek znatno ispod prethodnih vrhunaca. Cijena od 139 dolara po barelu dosegnutih u ožujku 2022. godine nakon što je Rusija napala Ukrajinu iznosi oko 157 dolara u današnjem novcu. Cijena od 147,50 dolara po barelu iz srpnja 2008. godine ekvivalentna je iznosu od oko 205 dolara po barelu danas. Osim toga, utjecaj na cijene je do sada bio kratkotrajan, mjeren u danima, a ne mjesecima ili kvartalima.

Da bi nagli porast cijene nafte prerastao u pravu krizu, cijena mora porasti i ostati visoka neko vrijeme. No, kako se dani bombardiranja i protunapada pretvaraju u tjedne, to će početi ozbiljno štetiti tržištu. Zaobilazni cjevovodi kupuju vrijeme, ali ništa ne može zamijeniti ponovno otvaranje Hormuškog tjesnaca.

Pojavljuju se i nove opasnosti. Saudijska Arabija i UAE hodaju po rubu oštrice. Preusmjeravanje nafte putem zaobilaznih naftovoda dio je njihove obveze da osiguraju opskrbu energetskih tržišta bez obzira na sve. No njihovi postupci očito pomažu Washingtonu i mogli bi izazvati daljnju vojnu odmazdu Teherana. Kako se sve više tankera kreće prema novim točkama utovara izvan Perzijskog zaljeva, među industrijskim dužnosnicima u Rijadu i Abu Dhabiju vlada nervoza da će naftovodi, crpne stanice ili čak same luke postati mete dronova.

Sunitske arapske države u Perzijskom zaljevu dugo su imale napete odnose s Iranom, zemljom u kojoj većinu čine šijiti. Ipak, Rijad i Abu Dhabi posljednjih su godina nastojali poboljšati odnose. Prije sukoba, htjeli su da Teheran pristane na diplomatski sporazum sa SAD-om kroz razgovore u kojima je posredovao Oman.

Nafta ih uvlači u sukob, s nepoznatim posljedicama. Treći zaljevski rat sve više podsjeća na neke epizode iz Drugog svjetskog rata. Sjetite se Bitke za Atlantik, u kojoj je Njemačka pokušala prekinuti britansku opskrbu osnovnim sirovinama. Sada je pred nama Bitka za naftovode.