Ulaganje nakon 40. godine: Koliko zapravo gubite na vremenu i prinosima?

Ideja da ulaganje ima najviše smisla kada se krene rano, dok ste mladi, često se spominje u financijskoj naraciji o "profitabilnom ulaganju". Mlađi investitori imaju vremena, učinak složene kamate i veću toleranciju na rizik, što im u teoriji daje prednost u odnosu na starije kolege. Međutim, u stvarnosti nije uvijek moguće slijediti idealne modele, a odnos između dobi, prinosa i profitabilnosti daleko je složeniji nego što se na prvi pogled čini.

Zašto su godine važne (ali ne i presudne)

Vrijeme je ključni saveznik investitora jer omogućuje složenu kamatu - mehanizam kojim prinosi generiraju nove prinose. Zato se razlika između ulaganja započetog u dvadesetima i onog započetog dva desetljeća kasnije ne mjeri samo u izgubljenim godinama, već i u izgubljenim ciklusima rasta.

Na primjer, investitor koji uloži 10.000 eura u dobi od 25 godina i pusti da taj novac raste prosječnom stopom od pet posto godišnje, bez dodatnih uplata, imat će gotovo 26.500 eura nakon dva desetljeća. Ako uloži isti iznos u dobi od 45 godina, krajnji rezultat ovisi o tome ima li vremena preživjeti barem jedan puni ciklus rasta tržišta, jer propuštene godine znače ne samo niže prinose već i izgubljenu priliku za reinvestiranje dobiti.

Stefan Majkić, broker u Prudence Capitalu, za Bloomberg Adriju kaže da je dob investitora jedan od najvažnijih čimbenika u određivanju adekvatne investicijske strategije i prihvatljive tolerancije na rizik.

"U praksi, mlađi investitori mogu preuzeti veći udio rizičnih klasa imovine, prvenstveno dionica, upravo zato što imaju dovoljno vremena da 'ispeglaju' negativne tržišne cikluse i iskoriste dugoročni rast tržišta. Uobičajeni princip alokacije temelji se na formuli 100 minus broj godina starosti, što otprilike daje preporučeni postotak dionica u portfelju. U upitnicima za procjenu rizika klijenata, dob obično nosi značajnu težinu (često oko 30 posto), jer izravno utječe na definiciju investicijskog horizonta, ali i na sposobnost investitora da izdrži volatilnost."

Kad je riječ o tržišnim previranjima, koja su stvarna i česta pojava, pitali smo Majkića kako bi investitori trebali shvatiti i prihvatiti mogućnost velikih padova od 50 posto ili više.

"Takvi padovi u rizičnijim portfeljima, iako bolni, nisu neuobičajeni. Čak su i najveće svjetske tvrtke, poput Microsofta, Googlea i Mete, korigirale za 50 posto tijekom određenih razdoblja medvjeđeg tržišta. Važno je naglasiti da pad 'na papiru' ne znači ostvareni gubitak, već trenutnu tržišnu vrijednost. Dugoročni investitori računaju na oporavak, što je u dobro diverzificiranim portfeljima povijesno bila norma, a ne iznimka. Naravno, treba biti svjestan da postoje i situacije u kojima se investicija nikada ne oporavi, prvenstveno u tvrtkama s oštećenim fundamentima", pojasnio je.

 

 

Vrijeme kao ključna varijabla ulaganja

Kako bismo dublje i konkretnije razumjeli što u praksi znači dob investitora, potrebno je apstraktne savjete prevesti u brojke i napraviti usporedbu. Zamislimo, dakle, dva investitora: prvi počinje ulagati s 30 godina, drugi s 45. Oba ulažu isti iznos - 200 eura mjesečno - u kombinaciju dionica, obveznica i zlata. Razlika je u investicijskom horizontu, budući da prvi ulaže 35, a drugi "samo" 20 godina.

Ako uzmemo u obzir konzervativne (oprezne i realne) dugoročne pretpostavke da globalne dionice donose prosječni realni prinos od oko šest posto godišnje, obveznice oko dva posto, a zlato oko tri posto, te ako se portfelj formira tako da mlađi investitor ima veći udio dionica, dok njegov stariji kolega naglašava stabilnost - razlika u ishodu postaje vidljiva.

Majkić napominje da ta razlika uglavnom proizlazi iz vremena. "Učinak složenosti (kamate na kamate) je eksponencijalan, i što ranije investitor počne, to je veći ukupni akumulirani kapital."

Na pitanje koliko je realno očekivati ​​stabilne prinose od pet do osam posto za konzervativnije portfelje danas, Majkić kaže da je za istinski konzervativan portfelj godišnji prinos od pet posto izvrstan rezultat u modernim uvjetima. Prinosi iznad osam posto već zahtijevaju veći udio rizičnih dionica, uključujući tvrtke s izraženijom volatilnošću i tržišta u nastajanju. Osim toga, prinosi od 20 do 30 posto su teoretski mogući, ali vrlo zahtjevni za ponavljanje i javljaju se uglavnom u razdobljima dugoročnog rasta tržišta (bikovsko tržište).

"Primjerice, SPY ETF (S&P 500) ostvario je prinos od preko 30 posto u 2019. godini, dok su određeni rizičniji sektori i tematski ETF-ovi zabilježili znatno više. Međutim, takvi rezultati nisu norma, već iznimka."

Što kaže računica?

Investitor koji započinje s 30 godina i ulaže 200 eura mjesečno tijekom 35 godina uložit će ukupno oko 84.000 eura. S prosječnim godišnjim prinosom portfelja od oko pet posto, vrijednost tog kapitala na kraju razdoblja kretala bi se od oko 220.000 do 240.000 eura, ovisno o tržišnim ciklusima. Većina toga ne dolazi od uloženog novca, već od vremena - od desetljeća ulaganja u kojima prinosi generiraju nove prinose.

Investitor koji započinje s 45 godina, pod istim mjesečnim uvjetima ulaganja, uložit će oko 48.000 eura u 20 godina. Ako, zbog kraćeg investicijskog horizonta i niže tolerancije na rizik, njegov portfelj generira prosječni godišnji prinos od oko četiri posto, konačna vrijednost bila bi između 70.000 i 80.000 eura. Ova projekcija podrazumijeva stabilne dugoročne prinose i ne predstavlja jamstvo ishoda (izračunali smo da će, unatoč kriznim razdobljima, dionice, obveznice i zlato u prosjeku ostvariti prinose slične onima u prošlosti, ali taj ishod sigurno nije siguran, jer tržišta ne rastu pravocrtno).

 

Vrijeme nagrađivanja dionica na burzi

"Najveća prednost ulaganja u dvadesetima je mogućnost izgradnje agresivnijeg portfelja s većim udjelom dionica, što statistički dovodi do većih dugoročnih prinosa. Burza 'nagrađuje vrijeme', i što je investitor dulje prisutan na tržištu, veća je vjerojatnost postizanja iznadprosječnih rezultata", kaže Majkić, dodajući da je još jedna ključna prednost efekt složenog ulaganja.

Na primjer, ulaganje od 1000 eura s prosječnim prinosom od sedam posto godišnje tijekom 30 godina značajno će nadmašiti rezultate kasnijeg ulaska s kraćim investicijskim razdobljem.

Međutim, rano ulaganje ima i nedostatak, a prema Majkiću, on se uglavnom odnosi na ograničen pristup kapitalu i često nedovoljnu razinu financijskog znanja, što može otežati odgovarajuću diverzifikaciju.

Kako dugi horizont 'ublažava' oscilacije

"Najduži ekonomski ciklusi traju 10 do 12 godina, što znači da investitor s horizontom od tri desetljeća prolazi kroz više cjelovitih ciklusa i ima dovoljno vremena da apsorbira čak i najdublje krize. Tijekom tako dugog razdoblja volatilnost se statistički smanjuje, a dugoročni trend rasta tržišta dolazi do izražaja", objašnjava Majkić.

Najskuplja greška je neodlučnost

Razlika u apsolutnim iznosima je značajna, ali ključno je pitanje kakvu ulogu taj kapital igra. Za mlađeg investitora cilj je rast i akumulacija, dok je za starijeg investitora cilj očuvanje vrijednosti, dopuna buduće mirovine ili stvaranje financijske rezerve. U ovom slučaju, profitabilnost se ne mjeri time je li dosegnut isti iznos, već je li kapital ispunio funkciju za koju je uložen.

Struktura ulaganja dodatno utječe na rezultat. Dionice nude najveće dugoročne prinose, ali i najveće fluktuacije. Obveznice pružaju stabilniji, ali niži prinos, dok zlato ne generira prihod, već služi kao zaštita u razdobljima pojačane neizvjesnosti, poput one kojoj svjedočimo upravo sada. Takve okolnosti guraju cijenu plemenitog metala na rekordne razine.

Za investitora koji počinje kasnije, kombinacija ovih klasa imovine ima više smisla nego oslanjanje samo na jednu. Cilj nije pobijediti tržište, već smanjiti rizik da će loš tajming ili dugotrajni pad tržišta poništiti godine štednje.

Ovdje dolazi do izražaja najčešća zabluda o "kasnom ulaganju".

Dob je važna jer određuje koliko ima prostora za pogrešku, ali sama po sebi ne određuje hoće li se ulaganje isplatiti. Iznad svega, definira vremenski okvir u kojem kapital može rasti, rizik koji investitor može tolerirati i ciljeve koje želi postići. Kada se ovi čimbenici prevedu u brojke, postaje jasno da razlika između ranog i kasnog početka nije u tome isplati li se ulaganje, već kako ono mijenja njegov ishod.

S druge strane, Majkić ističe da praksa pokazuje da je apetit za rizikom prvenstveno psihološka kategorija, a ne isključivo generacijska, dodajući da obje "ekstremnosti" imaju svoje posljedice: pretjerani oprez najčešće je "skuplji" jer znači propuštene prinose koji se dugoročno akumuliraju, a osim toga, pretjerani rizik može biti problematičan u kratkom roku, ali s dugim horizontom se često "ispegla".

"Važno je naglasiti i sve veću prisutnost malih investitora na tržištu, što utječe na dinamiku trgovanja i reakcije na ekonomske vijesti. Udio maloprodaje u ukupnom prometu stalno raste i danas predstavlja značajan faktor volatilnosti tržišta", napominje sugovornik Bloomberg Adrije.

U suštini, najveći financijski gubitak nastaje ne zato što netko nije investirao u dvadesetima, već zato što odgađa odluku u četrdesetima i pedesetima iz uvjerenja da je "prekasno". Financijska računica je nemilosrdna prema propuštenom vremenu, ali je još nemilosrdnija prema neodlučnosti.

"Dob je važan faktor u procjeni rizika, kao i ciljevi poput ostavljanja nasljedstva ili očuvanja kapitala. Strategija se uvijek može optimizirati prema životnoj fazi i financijskim mogućnostima", zaključuje broker Prudence Capitala.

Brojke navedene u izračunu kapitala služe kao ilustracija odnosa između vremena i investicijske strategije pod razumnim pretpostavkama, a ne kao prognoza određenog ishoda.