Ilijada ili Odiseja: Što vaš izbor govori o vama?

Ilijada ili Odiseja? To je jedno od najstarijih pitanja književnosti i pitanje s velikim ulozima. Dva epa o Trojanskom ratu i njegovim posljedicama, za koja se dugo vjerovalo da ih je sastavio slijepi pjesnik po imenu Homer, predstavljaju dva noseća stupa na kojima počiva klasična polovica zapadne kulturne tradicije. Drugu polovicu čini Biblija.

Prvi, ep o ratu, govori o borbama nekolicine grčkih i trojanskih ratnika dok se suočavaju s vlastitom smrtnošću u svijetu u kojem je nasilje prirodni proizvod herojskog traganja za slavom.

Drugi je poslijeratna priča: domišljati Grk Odisej pokušava se vratiti kući punih deset godina, prolazeći kroz niz katkad zastrašujućih, a katkad zavodljivih izazova, što čitatelje prisiljava da se suoče s vječnim nadmetanjem između privlačnosti pustolovine i čežnje za domom.

O Homerovu životu gotovo ništa pouzdano ne znamo. Antički izvori opisuju ga kao slijepog pjesnika koji je živio oko 8. stoljeća prije nove ere, vjerojatno na području Jonije, grčkih naseobina na obali Male Azije. Međutim, suvremeni povjesničari i klasični filolozi uglavnom navode da Homer možda nije bio povijesna ličnost, nego ime pod kojim su objedinjene stoljećima prenošene usmene epske tradicije | Depositphotos

Zajedno, ta dva golema djela nude cjelovitu sliku ljudskog iskustva, od tragedije do komedije.

Gotovo sva grčka književnost, a time i velik dio naše književnosti od tada, potječe iz Homerovih epova. Njihove priče i likovi služili su kao izvor materijala, a svi, od lirskih pjesnika preko tragičara do filozofa, preoblikovali su ih, prilagođavali i komentirali.

I Rimljani također: Vergilijeva Eneida uzela je sporedni lik iz Ilijade i pretvorila ga u junaka epa koji se poigrava i s Ilijadom i s Odisejom. Bila je najvažnija epska pjesma europske kulture sve do 19. stoljeća i nadahnula je mnoštvo drugih pjesnika i pisaca.

Od Homerovih epova doista se nije moglo pobjeći, čak ni da ste pokušali. No je li jedan ozbiljniji od drugoga? Koji vam se više sviđa i zašto?

Ta su pitanja mnogim ljudima mnogo značila, ne samo zato što su važna sama po sebi, nego i zato što volimo vjerovati da naši izbori otkrivaju nešto o tome tko smo.

 

Rat vs pustolovina

Iako su današnji znanstvenici uvjereni da su se epovi oblikovali tijekom mnogih generacija, većina ljudi u antičko doba vjerovala je da je Homer doista postojao i da je Ilijada bila plod njegove strastvene, mladenačke prirode, dok je Odiseja nastala u njegovim mudrim poznim godinama. Tako se već u antici učvrstilo shvaćanje da su te dvije pjesme vrlo različite i da stoga privlače sasvim različite čitateljske ukuse.

Kako su tisućljeća prolazila, čitatelji i kritičari uočavali su i druge ključne razlike. Početkom 18. stoljeća veliki britanski klasičar Richard Bentley izjavio je da je "Ilijadu Homer napisao za muškarce, a Odiseju za drugi spol". Bentley je reagirao na osobinu druge pjesme koju su čitatelji odavno prepoznali: njezino iznimno bogatstvo snažnih i upečatljivih ženskih likova. S obzirom na temu, Ilijada je, nasuprot tome, neizbježno prepuna ratničkog, muškog naboja.

No iza Bentleyjeve opaske, obojene određenim patrijarhalnim predrasudama, krije se i druga razlika koju neki i danas vide između ta dva djela: ratni je ep "ozbiljan", dok je njegov nastavak samo "zabavan".

Ilijada je, svakako, zbog svojeg sumornog suočavanja sa smrću oduvijek privlačila one koji sebe vole smatrati ozbiljnim ljudima. Za mnoge pripadnike takozvane "Najveće generacije", koje su oblikovala najprije iskustva Velike depresije, a zatim i Drugog svjetskog rata, Ilijada je imala posebnu snagu.

Prije petnaest godina moj otac, tada 81-godišnjak, odlučio je pohađati seminar o Odiseji koji sam držao studentima prve godine. Do kraja kolegija i dalje ga nisam uspio uvjeriti u čari tog epa.

"Odrastao sam tijekom rata", promrmljao je. "Ilijada je ono što meni ima smisla." Moj veliki prijatelj i mentor, urednik Robert Gottlieb, koji je bio dvije godine mlađi od mojeg oca, pažljivo je pročitao moj prijevod Odiseje prije nego što sam ga predao izdavaču. Kada je završio, samo je odmahnuo glavom s dozom prezira. "Zašto on sve to nastavlja? Jednostavno ne razumijem zašto se već jednom ne vrati kući!"

U određenoj mjeri, "ozbiljna" predrasuda prema Odiseji vuče korijene još iz antičkog svijeta. Ako je do danas sačuvano mnogo više rukopisa i fragmenata papirusa Ilijade nego Odiseje, razlog je to što je ratni ep bio temelj grčkog obrazovnog sustava. Grci su vjerovali da je Homer izvor svih vrsta praktične mudrosti, od medicine do uzgoja stoke.

U njujorškom Muzeju umjetnosti Metropolitan možete vidjeti komad keramike, svojevrsnu starinsku školsku zadaću iz antičkog svijeta, iz bizantskog razdoblja, na kojem je jedan dječak marljivo iznova i iznova prepisivao prvi stih Ilijade.

 

Kip Ahila koji umire nakon što ga je strijela pogodila u petu. Izraz “Ahilova peta” označava nečiju glavnu slabost, slabu točku ili skriveni nedostatak koji može dovesti do propasti. Metafora potječe iz grčke mitologije, prema kojoj je majka Tetida uronila Ahila u rijeku Stiks kako bi ga učinila neranjivim, odnosno besmrtnim, ali mu je tijelo ostalo ranjivo na peti za koju ga je držala | Depositphotos

Upravo su Ilijada i Trojanski rat dali zaplete za većinu grčkih tragedija: veliku trilogiju Orestiju, koju je napisao Eshil, s potresnim sjećanjima na ljudsku žrtvu koja je omogućila grčki pohod na Troju; Sofoklov Ajant, koji govori o poniženju i samoubojstvu najvećeg junaka nakon Ahila; čitav niz Euripidovih drama, među kojima se posebno ističu Trojanke, s potresnim prikazom posljedica razaranja velikoga grada.

No Odiseja gotovo da nije ostavila traga u grčkom kazalištu. Kada se Odisej pojavi, nalik je suvremenom negativcu, a šarmantna lukavost epskog junaka pretvorena je u podlu prevrtljivost. Jedina sačuvana drama izravno nadahnuta njegovom pričom o povratku kući jest Euripidov Kiklop, takozvana satirska igra, žanr kratkih komičnih djela koja su se izvodila nakon tragedija.

Zato je još zanimljivije što je upravo Odiseja, a ne Ilijada, privukla moderne autore adaptacija. Njima su brojne šarolike pustolovine epa i njegove teme povratka kući i ponovnog okupljanja obitelji bile neodoljive.

Filmske verzije obuhvatile su čitav spektar: od holivudskog spektakla iz 1954. godine, u kojem razdragano razgolićeni Kirk Douglas vodi borbu protiv čudovišta, preko duhovite adaptacije braće Coen iz vremena Velike depresije, O Brother, Where Art Thou?, pa sve do ozbiljnog, ogoljenog filma iz 2024. godine, The Return, s Ralphom Fiennesom u ulozi traumatiziranog Odiseja. A za nekoliko dana stiže i 250 milijuna dolara vrijedan blockbuster Christophera Nolana, u cijelosti snimljen u IMAX formatu, za koji su kino ulaznice diljem svijeta već rasprodane.

Odnosi i identitet

Pa ipak, oni koji preziru Odiseju kao “običnu” pustolovnu priču čitaju je površno. Iako su likovi koje Odisej susreće tijekom svojih putovanja svakako nezaboravni, Kiklop, Lotofazi, Kalipso, Kirka, Sirene, Scila i Haribda i ostala družina, samo su četiri od 24 dijela pjesme, odnosno “knjige”, posvećena pripovijedanju o tim susretima dok pokušava pronaći put kući. U svojoj Poetici Aristotel gotovo i ne posvećuje pozornost tim pustolovinama, koje usputno naziva “putovanjem uzburkanim olujama”. Za filozofa je ono što je doista bilo zanimljivo bila “situacija kod kuće”: Odisejevo kraljevstvo, njegova žena, njegov mladi sin, što se s njima dogodilo tijekom njegova dugog izbivanja i kako bi im se mogao vratiti te ponovno steći svoj identitet kralja, muža i oca.

U samom središtu epa nalazi se priča o ljudima i njihovim odnosima. Što se tiče pustolovina, njihova uloga nipošto nije samo zabaviti čitatelja. Dok se junak približava obitelji i domovini koji su, koliko on zna, možda postali potpuno neprepoznatljivi tijekom dvadeset godina otkako ih je napustio, susreće čitav spektar ljudi i civilizacija, kultura i običaja.

Susret Penelope i Odiseja nakon dvadeset godina | Depositphotos

Neki od njih djeluju kao utjelovljenje barbarstva, poput Kiklopa, dok su drugi naizgled jednako civilizirani kao i sami Grci, poput Feačana, naroda vještih pomoraca koji uživa u glazbi, plesu i atletici i koji će na kraju vratiti Odiseja kući. Neki su božanska bića, poput božice Kalipso, koja se zaljubljuje u Odiseja i nudi mu besmrtnost pod uvjetom da ostane s njom. Neki su pak ljudi, a neki jednostavno čudovišta.

Kroz susrete s tom zapanjujućom lepezom i raznolikošću likova Odisej postupno dolazi do spoznaje tko je zapravo i koje je mjesto jedino pravo za njega. Njegovo odbijanje Kalipsine ponude u korist povratka ostarjeloj Penelopi nije samo veličanstveno svjedočanstvo o njegovu braku, još jednoj velikoj temi epa, nego i dirljivo priznanje da shvaća kako je, unatoč svojim herojskim postignućima, na kraju ipak običan smrtnik.

Ako su pustolovine sredstvo kroz koje Odisej i publika promišljaju ljudski identitet, ep nastavlja istraživati njegove tajne i složenosti na sofisticirane načine. Odisej je majstor prerušavanja i vrhunski pripovjedač izmišljenih priča, a te mu dvije sposobnosti spašavaju život u teškim situacijama, no istodobno ga čine vrlo nepouzdanim pripovjedačem. Te četiri knjige o svojim pustolovinama pripovijeda on sam, a ne pjesnik: kako uopće znamo da su istinite?

Kip Odiseja na otoku Itaki u Jonskom moru, između Kefalonije i kopnenog dijela Grčke. Danas ima svega nekoliko tisuća stanovnika. Je li to ista Itaka iz epa, pitanje je koje se proučava stoljećima. Većina povjesničara i arheologa smatra da je riječ upravo o tom otoku, ali postoje i druge teorije koje Homerovu Itaku smještaju na druga mjesta u Jonskom arhipelagu | Depositphotos

 

Doista, upravo te njegove sposobnosti otežavaju njegov povratak jednako koliko mu i pomažu da ga ostvari. Na vrhuncu susreta sa svojim ostarjelim ocem junak, koji više nema nikakva razloga skrivati svoj identitet, ne može se suzdržati od toga da izgovori još jednu laž. Predstavlja se kao veliki gospodar iz daleke zemlje koji je nekoć poznavao Odiseja. Kao da je žrtva neke vrste posttraumatskog poremećaja, zarobljen u obrascima ponašanja koji više ne služe njegovim ciljevima.

Ep istražuje pitanje identiteta i na druge intrigantne načine. U uvodnim stihovima, odnosno u prologu, gdje pjesnik obično imenuje svoj predmet i temu, junak nije imenovan, nego se umjesto toga naziva samo “jednim čovjekom”. To neobično i upečatljivo izbjegavanje naglašava važno pitanje: Kako znamo tko je netko? Po njegovu imenu? Po njegovim djelima?

Tijekom čitavog djela od 12.000 stihova i pripovjedač i mnogi njegovi likovi izbjegavaju upotrebljavati Odisejevo ime, iako su imena prvi identifikator koji svi dobivamo u životu.

Matt Damon filmski je Odisej u novom ostvarenju čija se premijera očekuje 16. srpnja | Depositphotos

Njegova žena i dijete često se vraćaju na zamjenicu ekeinos, “taj čovjek”, umjesto da ga imenuju. U jednoj od najpoznatijih scena epa Odisej kaže Kiklopu da se zove “Nitko”, outis. Nakon što Odisej i njegovi ljudi oslijepe Kiklopa, drugi divovi dolaze do njegove špilje kako bi mu pomogli. No kada on povikne da ga je “Nitko ozlijedio”, oni pretpostavljaju da je dobro i vraćaju se svojim kućama.

Suptilna igra riječima s “Nitko” krije se u tome što je to istodobno i laž, očito to nije njegovo pravo ime, ali je na dubljoj razini i istina. Nakon dva desetljeća bez ikakvih vijesti o njemu, većina ljudi, uključujući Odisejevu ženu i sina, vjeruje da je mrtav. Doista, on je neka vrsta “nikoga”: izgubljen na moru, bespomoćno podređen hirovima prirode i volji domaćina kojeg susretne, lišen bogatstva koje je donio iz Troje i sveden na siromaštvo.

U potresnom odlomku u 19. knjizi ožiljak na njegovoj nozi, koji primjećuje stari sluga palače, pokreće ne samo veliku scenu prepoznavanja nego i povratak u prošlost, do trenutka kada mu je djed dao ime povezano s grčkom riječju za “bol” ili “patnju”.

Anne Hathaway glumi Penelopu, koja godinama nadmudruje prosce dok čeka Odisejev povratak. Danju je tkala, a noću parala platno kako bi odgodila udaju za jednog od prosaca dok čeka muža. Danas izraz “Penelopin rad” označava beskrajan, mukotrpan posao koji se stalno radi ispočetka i nikada ne završava | Depositphotos

Njegov je identitet na kraju mnogostruk: kralj i prosjak, junak i “Nitko”, sigurno vraćen kući, ali i čovjek koji je doslovno definiran vlastitim stradanjem. S obzirom na brojne suptilne narativne i tematske složenosti, nije čudo što je Odiseja, za razliku od Ilijade, iznjedrila toliko različitih žanrova i toliko književnih odjeka. Možda upravo zato što govori o lutalici, izgubljenoj duši, i doslovno i preneseno, djeluje neobično suvremeno.

Njezina radnja sadrži začetke znanstvene fantastike i fantastične književnosti, pikarskog romana, odnosno romana o skitnici ili lutalici, i romantične komedije. Pokazala se i kao naizgled neiscrpan izvor materijala za druge pisce: od Dantea do Jamesa Joycea, od Dereka Walcotta (Omeros) do, sasvim očekivano, brojnih spisateljica, poput Madeline Miller (Circe) i Margaret Atwood (The Penelopiad), koje su nezaboravne ženske likove iz epa stavile u središte svojih pripovijesti.

Oba su epa na kraju jednako složena, jednako sofisticirana i jednako duboka.

Ako neki ljudi više vole jedno djelo od drugoga, to je samo odraz različitih temperamenata tih čitatelja, a ne komentar o kvaliteti bilo kojeg od ta dva djela. Neizbježno naginjemo jednom ili drugom, čak su i većina klasičnih filologa, priznali to ili ne, ili “ljudi Ilijade” ili “ljudi Odiseje”. Dobra je vijest: ne morate birati.

 

(Daniel Mendelsohn je urednik New York Review of Books)