Njemački čelnik zakazuje u svojoj posljednjoj prilici

Friedrich Merz je izrazito nepopularan njemački kancelar. Prema nedavnim anketama, manje od četvrtine Nijemaca ima pozitivno mišljenje o njemu, a te brojke brzo opadaju. To ne bi trebalo nikoga iznenaditi, a najmanje samog Merza. Na vlast je došao prije manje od godinu dana s manifestom u kojem je obećao političke promjene za Njemačku. Od tada izbjegava rješavanje ključnih reformi. Ako misli da time igra na sigurno, vara se. Nijemci su glasali za promjene i od njega očekuju da ih provede.

Birači već dugo poznaju Merza. Nije obnašao dužnost u vladi prije nego što je postao kancelar, ali je zato bio glasni konzervativni političar poznat po svojoj nagloj prirodi. Predstavljao je alternativu opreznoj političkoj glavnoj struji lijevog centra. Bio je glavni rival bivše kancelarke Angele Merkel unutar konzervativne Kršćansko-demokratske unije (CDU), kritizirajući je po pitanjima poput azila i energetske politike. Kada su ljudi poželjeli promjenu nakon 16 godina Merkel i tri godine njezina nasljednika Olafa Scholza, Merz se činio kao pravi odabir.

Neposredno nakon što je prošle godine postao kancelar, situacija je izgledala obećavajuće. Ankete iz lipnja 2025. godine pokazale su da je većina Nijemaca zadovoljna njegovim radom; bio je četvrti najpopularniji političar na ljestvici, a nadmašila su ga samo tri člana vlastitog kabineta. Od tada se Merzova reputacija u očima birača strmoglavila. U jednoj nedavnoj anketi bio je jednako nepopularan kao i Scholz, koji je držao rekord za nepopularnost otkako su takve ankete počele 1990-ih. Krajnje desna Alternativa za Njemačku (AfD), koja je na prošlogodišnjim izborima zaostajala osam postotnih bodova za Merzovim konzervativcima, sada mu puše za vrat.

Čime je prokockao naklonost birača? Ničime. U tome i jest problem. Umjesto dinamične agende, Merz i njegov tim postupaju s maksimalnim političkim oprezom i neobvezujućom retorikom. Sve je to namjerno budući da je 2026. velika izborna godina u kojoj pet od 16 njemačkih saveznih država izlaze na birališta. Iz straha da ne uznemiri birače smjelim debatama i prijedlozima, Merzov CDU odlučio je ne govoriti i ne činiti ništa, nadajući se da će tako izvući tijesne pobjede. Ta taktika im se spektakularno obija o glavu.

Uzmimo za primjer savezne izbore ovog mjeseca u jugozapadnoj saveznoj državi Baden-Württemberg. Ona je oduvijek bila u rukama CDU-a, osim nedavnog 15-godišnjeg razdoblja pod prvim i zasad jedinim čelnikom Zelenih u Njemačkoj, Winfriedom Kretschmannom, koji je i sam neobično konzervativan za člana svoje stranke.

Kao industrijsko središte i srce njemačke automobilske industrije, Baden-Württemberg se užasava deindustrijalizacije. Ankete su pokazale da je gospodarstvo najveća briga birača. To je također pitanje za koje birači vjeruju CDU-u više nego bilo kojoj drugoj stranci. Zato je u anketama u siječnju imao prednost od osam posto u odnosu na aktualne Zelene i svaku priliku da povrati državu. Ipak, na izborima 8. ožujka CDU je završio drugi, iza Zelenih. AfD je udvostručio svoj udio glasova na 19 posto, što je najbolji rezultat koji je do sada postigao u bilo kojoj od bivših zapadnonjemačkih saveznih država. Merz je to nazvao "gorkim rezultatom".

Ono što se dogodilo u Baden-Württembergu primjer je onoga što se događa u cijeloj zemlji. Ljude muče velika i sporna pitanja poput ekonomske reforme, imigracije, mirovina, socijalne pomoći i sigurnosti. Zeleni su izašli s karizmatičnim kandidatom, Cemom Özdemirom, koji je o njima govorio otvoreno, čak i kada ga je to dovodilo u sukob s vlastitom lijevo orijentiranom strankom.

Özdemir, i sam sin turskih imigranata, rekao je da se "imigracija mora znatno strože kontrolirati". Unatoč tome što je istaknuti član Zelenih, izrazio je podršku ekonomskoj politici koja je sklonija ekonomskoj politici. To su teme koje je CDU mogao i trebao prisvojiti, ali su u utrku poslali relativno nepoznatog Manuela Hagela i ostavili dojam da pokušavaju potpuno izbjeći vođenje kampanje.

Unatoč takvim bolnim porazima i padu popularnosti, Merz očito vjeruje da se birači boje promjena i da će kazniti one koji ih zagovaraju. Iako je prvotno obećao "jesen reformi" 2025. godine kako bi izvukli njemačko gospodarstvo iz letargije, njegova je stranka dopustila da taj sentiment splasne. Kada je skupina mladih konzervativaca u njegovoj vlastitoj stranci inzistirala na temeljitoj reformi izuzetno skupog i sve zastarjelijeg mirovinskog sustava, oštro ih je napao. "Ne možete biti ozbiljni", grmio je. "Takvim se stvarima ne dobivaju izbori." Kao i u većini zapadnih zemalja, njemački političari establišmenta boje se sve većeg bloka starijih birača.

No pokazalo se da ni bojažljiva i neodređena politika ne dobiva izbore. Nedavne ankete ukazuju na isto: birači žele promjene. Prema raznim anketama, dvije trećine Nijemaca smatra da trenutni sustav socijalne skrbi nije održiv. Više od 80 posto kaže da mirovinski sustav ne funkcionira i da političari ne čine dovoljno da ga poprave. Gotovo 80 posto kaže da je njemačka ekonomska situacija teška, a više od šest od 10 misli da država ne provodi dovoljno kontrole nad ljudima koji ulaze u zemlju. Sve su to klasične konzervativne teme kojima bi stranka mogla ovladati kad bi skupila hrabrosti.

Merzov strah od negativnih reakcija i kontroverzi ostavlja polje konzervativne politike širom otvorenim za druge. U Baden-Württembergu su to iskoristili i Zeleni na ljevici i AfD na desnici. Özdemir se toliko potrudio zauzeti prostor desnog centra da je čak i sakrio logo Zelenih na svojim predizbornim plakatima.

AfD se nije morao previše truditi da udvostruči svoj rezultat. Njihov kandidat, Markus Frohnmeier, jasno je dao do znanja da ga regionalna politika ne zanima. Nije bio u Njemačkoj na izborima, već se na nacionalnoj razini, gdje leže njegove stvarne ambicije, umrežavao s republikancima u SAD-u u ime AfD-a. To nije važno za rastući broj birača, od kojih su mnogi bivši pristaše CDU-a, koji sada očajnički žele nešto drugačije i više ne vjeruju Merzu da će to ostvariti.

Njemački konzervativci govore o Merzovoj vladavini kao o "posljednjoj šansi za demokraciju". Međutim, nedostaje im hrabrosti da stanu iza svojih uvjerenja. Nije jasno što Merz čeka. Politički rizik je u opisu njegovog posla. Priroda i razmjeri zadataka zahtijevaju hitnost, a birači nisu mogli jasnije dati do znanja da to i oni žele. Gledaju oko sebe i osjećaju da je sada trenutak za preokret. Ako Merz ne može pronaći poticaj da to ostvari, oni će alternative potražiti drugdje.