Europa se obvezala na ponovno naoružavanje. Kako to napreduje?

Ruski ekspanzionizam i planovi SAD-a da smanji svoje sudjelovanje u NATO-u prisiljavaju europske nacije da obnove vojne sposobnosti koje su atrofirale od završetka hladnog rata.

Europska komisija podijelila je 150 milijardi eura u povoljnim zajmovima kako bi potaknula zajedničku vojnu nabavu te je ublažila fiskalna pravila kako bi vlade mogle trošiti više na obranu. Njemačka je krenula u masovnu kupnju i proizvodnju oružja vrijednu stotine milijardi dolara, a većina europskih članica NATO-a nastoji povećati obrambene proračune na 3,5 posto svog BDP-a, s nekadašnjih svega jedan posto.

Posla je napretek. Postoje goleme rupe u protuzračnoj obrani regije, osiromašene nacionalne vojske nemaju opremu i ljudstvo za vođenje velikog kopnenog rata, a Europa i dalje uvelike ovisi o SAD-u kada su u pitanju zračne snage, obavještajni podaci, logistika i zapovjedništvo.

Obećanja političkih čelnika o udruživanju snaga radi ponovnog naoružavanja kontinenta skrivaju stvarnost: 27 nacionalnih obrambenih sustava, od kojih svaki ima vlastite prioritete, regulatorne standarde i lokalne lance opskrbe. Primjerice, europske nacije koriste 12 različitih vrsta glavnih borbenih tenkova, dok SAD ima samo jedan. Ova rascjepkanost skraćuje proizvodne serije i napuhuje cijenu po komadu. Napregnuti državni proračuni čine svaki ugovor o vojnoj nabavi bolnim proračunskim kompromisom, a fragmentirana i plitka tržišta kapitala u regiji uskraćuju lokalnim obrambenim startupima kapital koji im je potreban da zadovolje novu potražnju.

Jačanje kapaciteta je unatoč tome u tijeku, ali trebat će nekoliko godina da urodi plodom, makar samo zato što se tvornice moraju prenamijeniti, proširiti ili izgraditi ispočetka, a moraju se usvojiti i nove vještine.

Vrijeme nije na strani Europe. Zapadne obavještajne službe upozoravaju da bi Rusija uskoro mogla prijeći s hibridnog ratovanja i provokativnih preleta dronova (zamišljenih za testiranje reakcije NATO-a) na otvoreni napad na neku od članica saveza, i to baš u trenutku kada SAD počinje smanjivati svoju vojnu prisutnost u regiji. Višekratne prijetnje američkog predsjednika Donalda Trumpa da će zauzeti danski teritorij Grenland te njegovo promjenjivo poštovanje NATO-ovog načela kolektivne obrane šokirali su saveznike. To ih je ostavilo u raspravama o tome je li uopće mudro nastaviti kupovati američku vojnu opremu koju bi Washington potencijalno mogao učiniti neupotrebljivom.

Te će tenzije doći do izražaja na godišnjem samitu NATO-a u Turskoj ovog tjedna, gdje se glavni tajnik Mark Rutte nada predstavljanju nekoliko velikih ugovora za jačanje europskih oružanih snaga.

Evo pregleda vojnih sposobnosti koje Europi najviše nedostaju i što se poduzima u vezi s tim:

Obavještajne aktivnosti, nadzor i izviđanje (ISR)

Da bi predvidjela rat ili ga vodila, vojska mora biti sposobna vidjeti. Moderni ISR-ovi provode velike i male posadne letjelice, dronove i satelite koji danju i noću, po dobrom ili lošem vremenu, pa čak i ispod šumskog pokrova, mogu promatrati formacije trupa, vrste vozila i kretanje vojnih resursa.

Očekuje se da će NATO u Ankari objaviti da će njegova zastarjela flota nadzornih zrakoplova AWACS američke proizvodnje biti zamijenjena avionima koje proizvodi švedski Saab. | Damian Lemanski/Bloomberg

Većinu NATO-ovog ISR-a trenutačno osigurava SAD. U lipnju je Washington obavijestio NATO o dubokim rezovima u vojnim resursima koje bi rasporedio u Europi tijekom rata ili krize. To uključuje gotovo sve izviđačke dronove koje je prethodno namijenio kontinentu, kao i raznu opremu, uključujući strateške bombardere, koje Europa ne posjeduje.

Prema procjenama Međunarodnog instituta za strateške studije (IISS), zamjena osam orbitalnih platformi za signalno i elektroničko izviđanje, za koje se vjeruje da ih SAD koristi unutar NATO-a, stajala bi Europu čak 4,8 milijardi dolara.

 

Pojedine europske nacije pojačale su ulaganja u svemirske resurse, a EU poduzima korake kako bi potaknula više zajedničke nabave ISR-a, logistike i drugih takozvanih "strateških omogućitelja" koji oružanim snagama omogućuju koordinaciju, projekciju i održavanje operacija.

Njemački ministar obrane Boris Pistorius izjavio je da vlade razmatraju stvaranje vlastitog europskog saveza za razmjenu obavještajnih podataka, sličnog savezu "Five Eyes" koji predvodi SAD, kako bi udružili obavještajne resurse. Očekuje se da će NATO u Ankari objaviti da će njegova zastarjela flota nadzornih zrakoplova AWACS američke proizvodnje biti zamijenjena zrakoplovima koje proizvodi švedski Saab AB.

Jedan od problema za Europu je taj što ne može lansirati mnogo vlastitih satelita. Za sada se lansiranja s kontinenta odvijaju iz Francuske Gvajane u Južnoj Americi putem programa Ariane i Vega. No te su platforme skuplje od onih američkih konkurenata. K tome, svake godine obave tek mali broj teških lansiranja potrebnih za glomazne "geosinkrone" vojne komunikacijske satelite i složene špijunske satelite visoke rezolucije.

 

Udari dugog dometa

Nedavno ukrajinsko bombardiranje ruskih energetskih i vojnih proizvodnih ciljeva pokazuje potencijal oružja dugog dometa da neprijatelju nanese golemu materijalnu i psihološku štetu.

Europske nacije nemaju ni približno toliku količinu konvencionalnog oružja za udare dugog dometa kao SAD ili Rusija, što izaziva strah da bi u sukobu s istočnim suparnikom bile nadjačane. Zato odluka Trumpove administracije o otkazivanju planiranog razmještanja američkog oružja dugog dometa u Njemačkoj 2026. godine toliko boli: to bi Europljanima kupilo vrijeme za izgradnju vlastitih kapaciteta.

Njemački Taurus ili britansko-francuski krstareći projektil Storm Shadow/SCALP mogu dosegnuti ciljeve udaljene i do 500 kilometara. No njihov ionako ograničen broj dodatno je smanjen donacijama Ukrajini.

Kontinent ima projekt poznat kao Europski pristup udarima dugog dometa (ELSA), koji bi uključivao oružje sposobno pogoditi zemaljske ciljeve udaljene najmanje 2000 km. Američki BGM-109 Tomahawk ima otprilike iste sposobnosti, ali ga nedostaje zbog rata u Iranu, gdje su ispaljene stotine komada. Projekt ELSA, koji predvode Francuska, Njemačka, Italija i Poljska, još nije rezultirao nikakvim poznatim narudžbama za nabavu jer su projektili još uvijek u fazi razvoja.

Matthieu Rondel/Bloomberg

Kako rokovi isporuke za projektile američke proizvodnje postaju sve dulji, Turska i Južna Koreja pojavile su se kao potencijalni dobavljači za Europu, s dobro razvijenim obrambenim industrijama koje nude širok spektar vrhunskog oružja. Međutim, još nisu potpisani nikakvi ugovori jer europske vlade signaliziraju da daju prednost lokalno proizvedenom naoružanju.

Druga opcija je Ukrajina, koja proizvodi sve veće količine oružja dugog dometa koje je relativno jeftino, a opet dovoljno dobro da bude učinkovito protiv ruskih ciljeva. No ukrajinska vlada postala je suzdržanija u dijeljenju svoje tehnologije s europskim partnerima, iako su je oni uvelike subvencionirali, jer se nada iskoristiti svoju obrambenu moć kao adut u pregovorima koji će joj na koncu pomoći da osigura članstvo u EU.

 

Protuzračna obrana

Ovi sustavi mogu locirati nadolazeće oružje poput projektila i dronova te ih oboriti s neba prije nego što stignu do svog cilja.

Osam zemalja koristi sustav Raytheon Patriot, koji ispaljuje projektile PAC-3 za uništavanje neprijateljskih projektila na bliskim udaljenostima. Postoje i dvije američke bitnice Aegis Ashore – jedna u Poljskoj i jedna u Rumunjskoj – čiji presretači SM-3 Block IIA mogu uništiti balističke projektile dugog dometa u svemiru, kada su najranjiviji. Njemačka je također kupila sustav Arrow 3 od tvrtke Israel Aerospace Industries, koji nudi slične mogućnosti. Korištenje različitih sustava diljem Europe nije nužno problem jer su vojske NATO-a već postavljene tako da dijele podatke sa senzora na različitim platformama.

Projektil Arrow 3 (desno) proizvođača Israel Aerospace Industries Ltd. | Jose Sarmento Matos/Bloomberg

Međutim, gledajući ukupno, ovi sustavi ne čine sveobuhvatan europski protuzračni štit. U lipnju 2025. Rutte je izjavio da NATO treba četverostruko povećanje potrošnje na integriranu protuzračnu i proturaketnu obranu. Trenutačne zalihe su premale za održavanje intenzivnog rata, europskoj industriji nedostaje kapacitet za brzo povećanje proizvodnje, a američki proizvođači Raytheon i Lockheed Martin Corp. suočavaju se s višegodišnjim zaostacima u narudžbama.

I ovdje su europske vlade podijeljene oko toga treba li brzo kupiti ono što je dostupno – što je često američko ili izraelsko – ili razvijati europske alternative. Njemačka predvodi Europsku inicijativu nebeskog štita (ESSI), koja se fokusira na nabavu jeftinijih gotovih sustava iz Njemačke, SAD-a i Izraela. Francuska zagovara francusko-talijanski sustav SAMP/T, čija je generacija koja se isporučuje ove godine više usmjerena na balističke prijetnje.

Francuska bi u tome mogla pobijediti. Zemlje poput Danske, traumatizirane sukobom s Trumpom oko njezinog arktičkog teritorija Grenlanda, već su odlučile kupiti SAMP/T umjesto Patriota. Više od desetak drugih zemalja također razmatra tu opciju.

 

Dronovi

Rat u Ukrajini pokazao je kako golem broj relativno jeftinih dronova može nadjačati najsofisticiraniju protuzračnu obranu, uništiti naoružanje vrijedno milijune dolara i prikovati neprijateljske trupe tako da ne mogu zauzeti novi teritorij.

Većina europskih vojnih zapovjednika ne očekuje da će morati voditi vrstu rata vođenog dronovima kakav se sada odvija u Ukrajini. Oni vjeruju da Rusija nije dorasla njihovim naprednim borbenim zrakoplovima i topničkim sustavima te da bi u velikom ratu brzo izgubila kontrolu nad zračnim prostorom. Stoga nastavljaju ulagati u te posadne platforme, dok istovremeno žure integrirati dronove u svoje arsenale.

Neke su vlade promijenile pravila o nabavi kako bi manji proizvođači, uključujući njemačke tvrtke Helsing i Quantum Systems, mogli isporučivati dronove brže od tradicionalnih obrambenih ugovaratelja kao što je Rheinmetall AG.

Ukrajinske tvrtke, s godinama iskustva i podacima skovanim u borbama, također surađuju s europskim vladama na razvoju novih sustava i načina njihovog razmještanja.

Ukrajinski Skyfall, primjerice, proizvodi sveprisutni jurišni dron Shrike s pogledom iz prvog lica (FPV), kao i presretače FP-1 Sun, koji su u svakodnevnoj uporabi na linijama fronte. Izvozna pravila sprječavaju obrambene tvrtke te zemlje u izvozu materijala koji bi se mogao koristiti u ratu. To su zaobišli tako što su svoje nacrte i znanje (know-how) podijelili s europskim proizvođačima.

Andrew Kravchenko/Bloomberg

Njemačka je početkom 2026. godine odobrila kupnju napadačkih dronova u vrijednosti većoj od pola milijarde eura. Britanski Plan ulaganja u obranu također je izdvojio pet milijardi funti (6,7 milijardi dolara) za bespilotne sustave svih vrsta.