Zahlađenje odnosa između Europe i SAD-a ima i jednu dobru stranu

Mnogo je toga neizvjesno uoči pregovora između SAD-a i Irana u Pakistanu, od zatvaranja Hormuškog tjesnaca do razmjene vatre u Libanonu. No sve je jasnije da će za američke europske saveznike postojati "prije" i "poslije" iranske krize budući da transatlantski odnosi nikada nisu bili na tako niskoj razini.

Administracija Donalda Trumpa odlučila je da su čelnici poput britanskog Keira Starmera i francuskog Emmanuela Macrona savršeni žrtveni jarci za skretanje pažnje s percepcije da je SAD strateški ponižen, a Iran osnažen unatoč vojnim gubicima i uništenoj infrastrukturi. NATO "nije bio tu kada nam je trebao", objavio je američki predsjednik na društvenim mrežama, a navodno razmatra i zatvaranje baza u europskim zemljama za koje smatra da su mu okrenule leđa. Iako talijanski predsjednik Sergio Mattarella i njemački kancelar Friedrich Merz poručuju da je savez "nezamjenjiv", nešto se potiho prelomilo i u Europi.

Nekoliko zemalja je odbilo dozvoliti Amerikancima pristup europskim bazama tijekom rata, što označava daljnje narušavanje diplomatskih veza koje su već ozbiljno oslabljene agresivnošću Bijele kuće oko Grenlanda, njezinom bliskošću s Vladimirom Putinom i podrškom krajnje desnih političkih opcija diljem Starog kontinenta. Javno mnijenje poprima anti-MAGA ton, a određene vlade čine više od pukog deklarativnog zalaganja za vojnu samostalnost – dovoljno je samo pogledati obrambeni proračun Berlina. Borba protiv Trumpovih istomišljenika u Europi ostvarit će svoju najveću pobjedu do sada ako mađarski birači uspiju smijeniti Viktora Orbána na nedjeljnim izborima.

Visoka inflacija i spori gospodarski rast uzrokovan ratom SAD-a i Izraela u Perzijskom zaljevu očito nije naišao na odobravanje Europljana. Opetovana poniženja dodatno su dolila ulje na vatru. Unatoč znatnom povećanju kupnje od američkih obrambenih tvrtki posljednjih godina, Europa se našla na udaru ljutitog ogorčenja, trgovinskih ucjena i prijetnji aneksijom. Anketa provedena u šest zemalja Europske unije koju je ovog tjedna objavio Politico pokazala je da građani smatraju Kinu manjom opasnošću od SAD-a.

 

Prizor glavnog tajnika NATO-a Marka Ruttea kako bez riječi izlazi s bukvice u Washingtonu govorio je sam za sebe. Bivši nizozemski premijer simbol je sve istrošenijeg pristupa diplomacije s Trumpom: pristojno smješkanje i kupovanje američkog oružja uz nadu da će zauzvrat SAD i dalje podržavati Ukrajinu i osiguravati sigurnost na kontinentu. "Rat između SAD-a i Irana doveo je cijeli taj model u pitanje", piše Giuseppe Spatafora iz think-tanka EUISS. SAD će vjerojatno dati prioritet popunjavanju vlastitih arsenala nad potrebama Europe i Ukrajine.

Ova niska točka za transatlantske odnose je, naravno, opasna za obje strane. SAD ima koristi od trgovinske razmjene s Europom vrijedne 1,5 bilijuna dolara kao njezin glavni dobavljač u obrambenoj i tehnološkoj industriji. S obzirom na to da je sudbina pomorskog prometa u Hormuzu neizvjesna, SAD-u bi itekako koristila projekcija moći široke koalicije zemalja kojom bi se mogao osigurati plovni put kojim prolazi petina svjetskih energetskih zaliha.

S druge strane, Europljani ne žele dodatno antagonizirati Trumpa te bi mu mogli ponuditi pomoć u osiguravanju Hormuškog tjesnaca nakon rata kako bi donekle smirili tenzije. Premještanje američkih vojnih baza iz Njemačke ili Španjolske na istočno krilo EU-a imalo bi dalekosežne posljedice, naročito ako bi dopustilo američkoj administraciji da podijeli europske članice NATO-a po liniji Istok-Zapad. To bi potkopalo jedinstvo i sigurnost, kao i nastojanja za koherentnim pristupom ponovnom naoružavanju.

Neki Europljani će mirovne pregovore s Iranom vidjeti i kao priliku da Trumpu ponude alternativne koalicije njegovom partnerstvu s Izraelom. Pogotovo im je važno osigurati primirje u Libanonu, gdje je belgijski ministar vanjskih poslova ovog tjedna za dlaku izbjegao raketni napad.

Srednje sile

I Starmer i Macron su u različitim trenucima pokušali biti "šaptači Trumpu", britanski premijer nešto nedavnije. No, u posljednjih nekoliko tjedana pokazali su zube i oduprli su se njegovim naporima da Europu uvuče u sukob koju nikada nije željela. Održavanje tog anglo-francuskog balansa bit će ključno tijekom vitalnog razdoblja za diplomaciju. "Srednje sile", kako ih opisuje kanadski premijer Mark Carney, trebale bi se usredotočiti na ujedinjavanje istomišljenika i razvoj koalicije u Hormuzu. To bi imalo dvostruku svrhu: smiriti osvetoljubivog Trumpa i smanjiti vjerojatnost budućih ekonomskih i energetskih šokova. U prošlosti je već bilo uspješnih primjera takvih napora, poput uspostavljanja zajedničke kontrole nad Malajskim prolazom.

Europljani također moraju beskompromisno braniti vlastite interese sprječavanjem da tranzitne naknade u kriptovalutama ili juanima postanu norma u Hormuzu. To podrazumijeva vođenje teških rasprava o tome kako Europa može izvršiti pritisak kako bi ostvarila svoje ciljeve, uključujući ukidanje ekonomskih sankcija teheranskom režimu koji brutalno ugnjetava vlastiti narod.

 

Dugoročno gledano, čak i ako je Europa, koja je fokusirana na trgovinu, glavni gubitnik u svijetu slabljenja saveza i nestanka vladavine prava, ona mora prepoznati potencijalnu svijetlu točku ekonomske i obrambene integracije. Čelnici EU-a bi mogli iskoristiti ovu priliku za oživljavanje podrške mnogim prethodno zamišljenim reformama, poput modela konkurentnosti bivšeg šefa Europske središnje banke Marija Draghija. S obzirom na to da se Ujedinjeno Kraljevstvo okreće svojim bivšim kontinentalnim partnerima te uz moguće izborne poraze Putina i Trumpu naklonjenog Orbána, ovo bi mogla biti puno značajnija prekretnica nego što se na prvi pogled čini.