Iran vojno iscrpio Trumpa, Putin i Xi u niskom startu?

U najnovijoj procjeni američkih obavještajnih službi, do koje je došao Wall Street Journal, navodi se da bi ruski predsjednik Vladimir Putin do 2029. godine mogao testirati odlučnost SAD-a i NATO-a hibridnim, kibernetičkim ili ograničenim kinetičkim napadom na jednu od europskih članica saveza, i to bez obzira na to hoće li rat u Ukrajini do tada završiti.

Predviđanja dolaze usred nestašice kritičnog streljiva u redovima američke vojske, koja se prekomjerno iscrpila u iranskom ratu. On je trebao biti kratak i jednostavan, no od njegova početka prolazi gotovo pola godine, a serije iranskih osvetničkih napada u Perzijskom zaljevu prilično su iscrpile zalihe američke vojske kojima je ona zaštitila zaljevske saveznike. Riječ je o naoružanju koje bi SAD-u bilo nasušno potrebno za suočavanje s Rusijom, Kinom ili Sjevernom Korejom u eventualnom budućem ratu.

Ranjivost SAD-a protivnici bi, naime, mogli procijeniti kao poziv na preuranjeni udarac protiv američke hegemonije. Za razliku od Ukrajine i Irana, nova potencijalna geopolitička žarišta visoko su razvijene regije, ključne za razvoj tehnologije umjetne inteligencije te američkog i globalnog gospodarstva, a posljedično i za stabilnost dioničkih tečajeva hyperscalera na Wall Streetu.

Putin u kutu, Rusija u ratu s NATO-om?

Američke zalihe oružja prema procjenama analitičara počele su se smanjivati zbog pomoći Ukrajini još tijekom mandata Joea Bidena, dok je konflikt s Iranom tu nestašicu samo dodatno povećao. "S obzirom na iscrpljene zalihe, kako u Ukrajini tako i na Zapadu, približavamo se trenutku – ako već nismo na toj točki – kada će biti potrebno znatno povećati proizvodnju praktički u cijelom zapadnom vojno-industrijskom kompleksu", komentirao je situaciju geopolitički stručnjak i obrambeni analitičar Klemen Grošelj.

Među najugroženijim zalihama nalaze se rakete dugog dometa i vojni taktički raketni sustavi te rakete zemlja-zrak kratkog dometa Stinger. "Izrael i SAD vjerojatno će u ratu s Iranom u što većoj mjeri pokušati izbjeći iscrpljivanje jer žele postići što bržu pobjedu. Iran pak s druge strane vjerojatno računa na to da bi ustrajanjem u oružanom sukobu poboljšao svoju pregovaračku poziciju. Ništa drugo osim oslanjanja na iscrpljivanje protivnika – ne samo na vojnoj, nego i na političkoj razini – vjerojatno mu niti ne preostaje", rekao je još u ožujku asistent na Katedri za obrambene studije Fakulteta političkih znanosti u Ljubljani Miha Šlebir.

Scenarij je to koji se nakon više od pet mjeseci sukoba dosljedno ostvaruje. Ovotjedna procjena obavještajaca o ruskim namjerama razlikuje se od prethodnih po zaključku da su ukrajinski asimetrični napadi dronovima i izostanak napretka na fronti stjerali rusko vodstvo u kut. Kada je Putin u kutu, osobito u vrijeme zaoštrenih gospodarskih prilika i predizborne dinamike, eskalacija se čini sve praktičnijim izlazom iz prividno bezizlazne situacije. Dosadašnje procjene ruske strategije prema europskim članicama NATO-a eskalaciju su vjerojatno smještale u kontekst rata u Ukrajini, koji kao posrednički sukob djeluje kao svojevrsni osigurač za Europu od ruskog imperijalizma. Dok god traje rat u Ukrajini, Moskva je politički, vojno i gospodarski previše uvučena u njega te prezauzeta da bi si mogla priuštiti dodatni pritisak na zapadne saveznike.

 

Rusolog Mark Galeotti stoga je suzdržan prema izvješćima zapadnih obavještajnih službi o namjerama Kremlja: "Da će Rusija do 2029. pokušati destabilizirati Europu prije je izjava o činjenici nego upozorenje. Naravno da ona ima kapacitete i stratešku namjeru, no općenite izjave o kibernetičkim napadima – koji se već događaju – nisu novost. Mislim da u tome uistinu nema mnogo toga novog, osim zabrinutosti da je opasnost od nepredvidljive eskalacije to veća što se Putin osjeća više stjeranim u kut", razmišlja u svojem najnovijem podcastu In Moscow's Shadows.

Tako se postavlja pitanje je li SAD, uz europske saveznick u NATO-u, još uvijek sposoban braniti i svoje azijske saveznike, koji se ne suočavaju samo sa sve samouvjerenijom i ekspanzionističkom Kinom, nego su države poput Južne Koreje, Japana i Tajvana ujedno i važni stupovi američkog gospodarskog uloga na razvoj umjetne inteligencije. "Ograničene zalihe naprednih oružanih sustava svakako vode do ranjivosti jer primoravaju SAD na kompromis oko toga na kojem dijelu svijeta treba koncentrirati najnaprednije kapacitete", procjenjuje Šlebir o posljedicama niske razine zaliha oružja.

Kritične zalihe

Utjecajni think-tank Centar za strateške i međunarodne studije (CSIS) u najnovijoj je srpanjskoj studiji zaliha američkog naoružanja izdvojio barem sedam oružanih sustava u kojima SAD-u prijeti kritična nestašica. "CSIS je dokumentirao učinke rata na sedam vrsta streljiva koja su se učestalo koristila u ratu protiv Irana, a koristila bi se i u sukobu u zapadnom Pacifiku protiv Kine. To streljivo spada u dvije skupine: proturaketnu obranu i napade na kopnene sustave dugog dometa", utvrdili su analitičari, koji su uz Rusiju i Kinu kao vjerojatno žarište sukoba u bliskoj budućnosti izdvojili i nuklearnu Sjevernu Koreju.

Najviše su na udaru presretački sustavi Patriot, THAAD i PrSM, kod kojih je u dosadašnjem odvraćanju Irana potrošena već oko polovica predratnih zaliha, dok su sustavi poput JASSM-a, SM-2/3/6 i krstarećih raketa Tomahawk na oko trećini predratnih razina. Prema procjenama analitičara, zalihe presretačkih raketa sustava Patriot smanjile su se s oko 2200 na manje od 827 jedinica, dok su zalihe sustava THAAD pale s 452 na manje od 278 jedinica. Zbog potrošnje streljiva pri napadima na iranske i zavezničke ciljeve te potreba ukrajinske obrane od ruskih raketnih napada, američka administracija mora pronaći 52,9 milijardi dolara za redovito dopunjavanje zaliha streljiva i dodatnih 21 milijardu dolara za nadoknadu zaliha iscrpljenih tijekom rata s Iranom.

Razina izdataka za naoružanje i novi zahtjevi Pentagona za dodatnim financiranjem dolaze u politički nepovoljnom trenutku za predsjednika Donalda Trumpa i republikance – uoči međuizbora u studenome za Kongres te u vrijeme kada Amerikance opterećuju visoki troškovi života. Kako smo izvijestili prije nekoliko dana, zamjenik ministra obrane Steve Feinberg poslao je vodećim ljudima u obrambenoj industriji memorandum sa zahtjevom da u roku od 21 dana predlože planove za drastično povećanje proizvodnje, pri čemu je naglasio da "višegodišnji razvojni ciklusi nisu prihvatljivi" te da se proizvodni kapaciteti moraju proširiti odmah.

"Američke baze u Tihom oceanu osobito su ranjive na kineske i sjevernokorejske napade – baš kao i američke lokacije na Bliskom istoku. Izbor pred Kongresom i Pentagonom je jasan: potrošiti novac sada na njihovu zaštitu ili se u budućnosti suočiti s mnogo ozbiljnijim problemom", opisao je dilemu oko popunjavanja rupa u arsenalu američke vojske Seth G. Jones, bivši visoki dužnosnik u američkom Ministarstvu obrane.

Najkritičniji je navodno manjak sustava THAAD, koji su ključni za obranu od balističkih projektila. Složeni sustav stoji 1,1 milijardu dolara, dok pojedinačna raketa za njega stoji od 12 do 14 milijuna dolara. Dodatna prepreka su prije svega iznimno dugi proizvodni ciklusi, zbog čega je Pentagon s proizvođačem Lockheed Martin krajem siječnja ove godine sklopio novi opsežan posao koji će godišnju proizvodnju s dosadašnjih 96 raketa povećati na 400. Američka vojska trenutno diljem svijeta ima operativno samo osam takvih sustava, od kojih su dva raspoređena na Bliskom istoku. Zbog rata s Iranom SAD je u bliskoistočnu regiju počeo premještati rakete toga sustava (no ne i same baterije) koje su smještene u Južnoj Koreji.

Seul je u prošlosti uložio golem politički kapital i riskirao žestoke gospodarske protumjere Kine kako bi 2017. omogućio razmještanje tog sustava u Seongjuu. Južnokorejski predsjednik Lee Jae-myung tada je doduše smirivao javnost i jamčio da premještanje američkog naoružanja neće ugroziti odvraćajući stav prema Sjevernoj Koreji, no strah da Washington zbog rata s Iranom zanemaruje svoju obvezu prema istočnoazijskim saveznicima sve je prisutniji među azijskim partnerima.

Azija: Prekretnička 2027. godina

To je još izraženije zbog Trumpovih dvosmislenih izjava o statusu Tajvana, koje je američki predsjednik dao nakon tzv. susreta G2 s kineskim kolegom Xi Jinpingom sredinom svibnja ove godine. Kinu sljedeće godine očekuju važne političke prekretnice, uključujući 21. kongres Partije na kojem će se Xi natjecati za bezpresedanski četvrti mandat na čelu Komunističke partije i mjesto predsjednika Središnjeg vojnog povjerenstva do 2032. godine. Godina 2027. ujedno je i rok do kojeg je Xi zapovjedništvu Narodnooslobodilačke vojske (PLA) naložio dovršetak modernizacije do te mjere da vojska bude sposobna izvesti zahtjevnu amfibijsku operaciju. Stoga brojni sigurnosni analitičari 2027. vide kao potencijalnu prekretnicu za realizaciju dugogodišnje namjere pripajanja Tajvana, što bi se poklopilo sa 100. obljetnicom osnutka PLA-a.

"Kina se inače intenzivno priprema za rat za Tajvan, a u tom okviru, bude li potrebno, i s SAD-om", smatra geopolitički stručnjak Grošelj, koji je u pogledu namjera Pekinga nedvosmislen: "U to više nema sumnje, budući da Narodna Republika jača vlastite nuklearne i opće raketne potencijale te ubrzano modernizira oružane snage, a prije svega razvija pomorske zrakoplovne snage te gradi nosače zrakoplova i nosače dronova."

"Trenutačna zbivanja u Iranu svakako idu u prilog Kini, među ostalim i zbog američkih saveznika u Aziji, prije svega Japana i Južne Koreje", izjavio je politolog s Fakulteta političkih znanosti u Ljubljani Tomaž Deželan, komentirajući posljedice iranskog rata za Aziju.

Stručnjak smatra da je zbog dinamike odnosa na relaciji Peking – Washington te Trumpove interpretacije Monroeve doktrine, koja ubuduće daje prednost sigurnosnim pitanjima na zapadnoj polutki (Venezuela, Kuba, Grenland), "na račun agende America First pod znakom pitanja obveza jamčenja sigurnosti između SAD-a, Južne Koreje i Japana, gdje je stacionirano 54.000 američkih vojnika". "Tu je, naravno, i potpuna nesigurnost Tajvana, koji Kina priželjkuje te ga pred saveznicima i u trećem svijetu uspješno prikazuje kao unutarnjepolitičko pitanje", dodaje politolog, ističući pritom i nedavne čistke bez presedana u redovima kineske vojske.

Ograničen utjecaj na burzu

Potreba za dodatnim naoružanjem i oružanim sustavima pritom ne podiže znatnije dioničke tečajeve američkih obrambenih kompanija, osobito tvrtki Lockheed Martin i RTX Corporation, koje su proizvođači spomenute opreme. Ulagači su, naime, svjesni da se sredstva Pentagona u trenutačnom makroekonomskom i geopolitičkom okruženju preusmjeravaju iz modernizacije oružanih snaga u hitne operativne potrebe i proizvodnju streljiva. Trumpova administracija istodobno vrši pritisak na obrambene kompanije da daju prednost proizvodnji i nacionalnoj sigurnosti pred isplatom dividendi i programima otkupa vlastitih dionica, što unosi određenu nesigurnost u pogledu prinosa za dioničare, pa tržište te tvrtke vrednuje znatno selektivnije.

Dionicom Lockheed Martina trguje se uz forward omjer cijene i zarade (P/E) od 19,1 te visoku rentabilnost uloženog kapitala (ROIC) koja doseže 25,3 posto, čime kompanija ostvaruje gotovo trostruko veći prinos na svaki uloženi dolar od svojih najbližih konkrenata, pokazuju podaci Bloomberga.

Iako je kompanija nedavno pretrpjela udarac gubitkom ugovora za lovca šeste generacije NGAD (Next Generation Air Dominance), koji je pripao Boeingu, ti su gubici i više nego nadoknađeni iznimnom potražnjom za njihovim raketnim sustavima kao što su PAC-3, HIMARS i JASSM. Prilikom objave tromjesečnih rezultata krajem srpnja, tvrtka je izvijestila o rekordnom portfelju narudžbi u vrijednosti od 230 milijardi dolara, uz omjer novih narudžbi i isporuka (book-to-bill ratio) od čak 3,2, što znači da su nove narudžbe više nego utrostručile trenutačne isporuke. Kompanija tako nudi prinos od slobodnog novčanog toka od 6,5 posto.

S druge strane, RTX Corporation u posljednje je četiri godine zabilježio rast prihoda od gotovo 38 posto, no taj je rast prije svega posljedica oporavka odjela komercijalnog zrakoplovstva. Tvrtka ostvaruje visoku bruto maržu od 20,3 posto, ali je ona uz forward P/E omjer od 29,4 u velikoj mjeri već uračunata u budući rast dioničkog tečaja. Rentabilnost uloženog kapitala iznosi devet posto, što pokazuje da troškovi integracije nakon spajanja kompanija Raytheon i United Technologies i dalje opterećuju učinkovitost alokacije kapitala.

I ostale velike kompanije u sektoru, poput Northrop Grummana i General Dynamicsa, izvještavaju o iznimnim tromjesečjima, no suočavaju se sa sličnim proizvodnim uskim grlima i pritiskom da moraju ispuniti zahteve Bijele kuće za povećanjem kapaciteta proizvodnje obrambenih sustava.