Hrvatska je regionalni šampion po realnom rastu produktivnosti

Demografska situacija je loša, pa Hrvatska tako bilježi najveću stopu smanjenja (-13,6 posto od 2012. - 2022.) radne snage u "najboljoj" životnoj dobi (populacija između 30. i 44. godine života) u odnosu na Sloveniju (-4,7 posto) i Srbiju (-9,4 posto). Međutim, Hrvatska je istovremeno zabilježila najveći (+2 posto godišnje) realni rast produktivnosti po radnom satu u odnosu na regionalne suparnike.

Značajan je to iskorak jedne zemlje koja pokušava uhvatiti korak sa (prvenstveno) preostalim centralnoeuropskim članicama EU-a, imajući u vidu da je Hrvatska bila posljednja koja se u tom geografskom klubu pridružila ovoj političkoj zajednici.

Zbog čega spominjem radnu populaciju od 30. do 44. godine života? Iz jednostavnog razloga što je ta (usko definirana) populacija najproduktivnija u svakoj zemlji. Najviše troše (i najviše investiraju) te su općenito u najboljoj zdravstvenoj kondiciji.

Bloomberg Adria

Rast produktivnosti rada ovisi o tri glavna faktora: ulaganju u fizički kapital, tehnologiji i ljudima.

S obzirom da je iznimno teško kvalitetno izmjeriti koliko je koji faktor utjecao na ukupnu postotnu promjenu produktivnosti kroz sve ove godine, možemo otprilike procijeniti pojedine stavke pojedinim promjenama unutar našeg gospodarstva.

Ako gledamo ulaganje u fizički kapital, Hrvatska se može ovdje svrstati u dobitnike (sarkazam uključen) jer je ulaganje u fizički kapital prvenstveno proteklih niza godina u dobroj mjeri bilo orijentirano u nekretnine, što je zapravo vrlo nesretno ako imamo u vidu da se zemlja (opravdano) percipira rentijerskom ekonomijom. U prijevodu to znači da je manje ulaganja proteklog desetljeća bilo u nove tvornice, a više u nekretnine koje ostvaruju bitno manje prinose od ulaganja u proizvodnju.

S druge pak strane, značajniji je iskorak vjerojatno ostvaren kod faktora ulaganja u tehnologiju, što se može dijelom pripisati i "prisilnom" digitalizacijom od početka korona-razdoblja, jer je dobar dio poduzeća i radnika bio prisiljen prilagoditi svoje radne obveze kako bi opstali na tržištu. S obzirom da se naša zemlja može pohvaliti relativno kvalitetnom razvijenošću ICT sektora (prema Svjetskoj ljestvici digitalne konkurentnosti za 2023. godinu, Hrvatska je rangirana 44. na svijetu) ne bi nas trebalo previše začuditi da je ovaj faktor jedan od glavnih "drivera" realnog rasta produktivnosti.

Slabo ulaganje u ljudski kapital

Porazan dio za Hrvatsku jest ulaganje u ljudski kapital, gdje naša zemlja stoji loše. Slabo se ulaže u produktivnost rada unutar javnog sektora, što je odlika tog sektora od osamostaljenja, što znači da je sav "teret" promjena svaljen na leđa radnika unutar privatnog sektora. Situacija je tim gora što posljednjih godina, zbog porazne demografske situacije, javni sektor također pokazuje znakove pucanja u pojedinim kritičnim dijelovima jer nedostaje radnika, a i dalje se ništa ne događa na polju reformi odnosno organizacije rada. Privatni sektor se pritom također suočava s manjkom radnika, međutim zbog boljih radnih uvjeta uspijeva nekako nadomjestiti manjkove radnika, čak i ogromnim uvozom istih iz sve daljih destinacija (zahvaljujući značajnim povećanjem broja izdanih radnih dozvola, Hrvatska je uspjela iskontrolirati strmoglavi pad broja produktivno najpotentnije radne snage u 2021.). Kako će privatni sektor uspjeti održati produktivnost rada na određenom nivou, ako imamo u vidu relativno visok trošak ulaganja u pojedinog radnika koji je "uvezen" izvana (a velika većina njih napusti Lijepu našu nakon prve godine rada), ostaje za vidjeti.

Bloomberg Adria

Uzevši u obzir najnovije podatke za prvih devet mjeseci 2023. godine, Hrvatska je uspjela ostvariti povoljne stope realnog rasta produktivnosti po radnom satu (prosječno +0,5 posto na godišnjoj razini), što znači da domaće gospodarstvo i dalje odolijeva turbulentnim promjenama, kako na lokalnom tako i na globalnom nivou.

Jednaku stopu realnog rasta produktivnosti kao i Hrvatske ove je godine ostvarila Slovenija, međutim srednjoročna joj je perspektiva stabilnija u smislu promjene produktivnosti iz čistog razloga jer je zemlja na razini razvijenosti prosjeka EU27, što drugim riječima znači da ne postoji (za sada) prostor za bitniji rast produktivnosti.

S druge pak strane, situacija se u Srbiji pogoršava, s obzirom da je postpandemijski oporavak obilježen i ubrzanim odljevom stanovništva u (mahom) zapadnoeuropske države (što je u posljednje vrijeme olakšano i "relaksiranijim" uvjetima dobivanja radne dozvole u Njemačkoj), međutim nadomjestak domicilnog stanovništva stranim državljanima se ne uspijeva nadoknaditi jer je realna kvaliteta života na značajno nižoj razini (stvarna individualna potrošnja, korigirana za razliku u cijenama je na razini 53 posto prosjeka EU27) u odnosu na susjedne dvije članice EU (Hrvatska: 76 posto prosjeka EU27, Slovenija 87 posto prosjeka EU27). Zbog nedostatka značajnijih reformi, nemogućnosti iskorištenja EU potencijala (u vidu EU fondova pomoći) te slabe imigracijske perspektive, ta zemlja bilježi najslabiji realni rast produktivnosti unutar triju promatranih zemalja, kako ove godine (+0,2 posto), tako i u proteklom razdoblju (+0,3posto).

Trenutno nema komentara za vijest. Ostavite prvi komentar...

Ostavi komentar