Za razliku od zemalja poput Njemačke ili Francuske, gdje je, kao posljedica energetske krize nakon napada Rusije na Ukrajinu, u fokusu rasprava o snažnijem utjecaju države u pitanjima energetske infrastrukture radi osiguravanja sigurnosti opskrbe, u Hrvatskoj je u posljednje vrijeme rasprava usredotočena na to kako da država najbolje kontrolira kretanje cijena energenata.
Ograničavanje cijena benzina i dizela naišlo je na kritike malih distributera koji svoje poslovanje u takvim uvjetima ne smatraju profitabilnim. S druge se pak strane javljaju i teze o nedostatku goriva na crpkama u slučaju ograničenja cijena u sadašnjim tržišnim okolnostima.
Kao opravdanje za vladin nadzor nad kretanjem cijena vrlo često se navodi navodna potreba da se stane na kraj ekstraprofitu, budući da zbog rasta cijena energenata tvrtke u tom sektoru bitno više zarađuju.
Čitaj više
EU u prepuštanju energije tržištu prisiljen voziti unatrag
Vlade shvaćaju da energetsku sigurnost ne mogu prepustiti tržištu, samo je još nejasno u kojoj mjeri.
02.07.2022
Cijene goriva mogle bi krajem godine pasti, no što to znači?
Očekuje se kako će krajem godine doći do stabilizacije cijena nafte, no procjene pokazuje one bi se mogle kretati od 65 do više od 100 dolara po barelu.
05.07.2022
Intervencije u cijene goriva stižu na naplatu, pred Vladom nemoguć izbor
Odluka o produljenju moratorija nad cijenama goriva mogla bi ugasiti stotinu malih distributera naftnih derivata koji drže petinu domaćeg tržišta.
03.07.2022
Definicija ekstraprofita
No što je to ekstraprofit? U nedostatku relevantne definicije, svaka se zarada može proglasiti ekstraprofitom.
"U hrvatskoj politici jedina je viralna definicija ona primorsko-goranskog župana Zlatka Komadine koji je u jeku financijske krize 2009. godine izjavio kako je ekstraprofit svaki profit koji u postotku prelazi bankovne kamatne stope. To bi za prošlu godinu bilo nula, a za neku sljedeću bi ekstraprofit mogao biti svaki profit koji bi bio viši od stope inflacije, dakle u najmanju ruku održavanje na granici dobitka i gubitka", kaže za Bloomberg Adriju energetski analitičar Ivan Brodić.
Kako ističe, raditi svojoj tvrtki i dioničarima gubitke protivno je zakonu i elementarnoj logici, pa je logično pitanje bi li takva vrsta upliva na tržište samo donijela smanjenje opsega opskrbe i nevoljkost investitora da uopće ostanu na tako reguliranom tržištu.
Bloomberg Adria
Nacionalizacija trgovine
"Hoće li tada neke javne ili infrastrukturne kompanije preuzeti opskrbu tržišta s gubicima? Kakav bi bio pravni epilog takvih poteza nakon što prođe kriza i po kojoj cijeni ćemo onda sanirati te kompanije? Hoćemo li ih tada, pod takvim pritiskom, privatizirati?", pita se Brodić.
U Hrvatskoj, za razliku od nekih zemalja Europske unije, postoji vrlo dobra diverzifikacija dobavnih pravaca za plin i naftu. Također, Hrvatska ima dobru energetsku infrastrukturu u javnom vlasništvu, poput Janafa, Plinacroa ili LNG terminala.
"Kako je infrastruktura osigurana, želja za nacionalizacijom trgovine energentima nije ništa drugo nego želja za pljačkom privatnog vlasništva i ekonomskim porobljavanjem pod zaštitom politike. Ako postoji viša gradacija ove izjave, onda je treba upotrijebiti i za pozive za nacionalizacijom naše nafte i plina gdje je određena tvrtka preuzela rizik istraživanja i platila naknadu za eksploataciju o čijoj visini je legitimno razgovarati. Za takvu vrstu pljačke nema dovoljno jakog epiteta", kaže Brodić.
.webp){kind=icon}
