Ljuti gulaš iz Budimpešte: Želi li Plenković u OECD, mora ponizno pojesti sve što mu Mađarska servira

Prošlotjedna odluka suda u Budimpešti prema kojoj Mađarska neće uzeti u obzir niti priznati presude koje su hrvatski sudovi izrekli protiv čelnog čovjeka MOL grupe Zsolta Hernádija najnovija je zdjelica ljutog gulaša kojeg Hrvatskoj već godinama serviraju sjeverni susjedi, a domaća vlast sve pušući, suzeći i stenjući daleko od javnosti, ponizno guta. Samo desetak dana prije toga, Hrvatskoj su još jednom odbijeni prigovori na arbitražu temeljem koje mora MOL-u isplatiti 236 milijuna dolara.

Ministar pravosuđa Damir Habijan na odluku mađarskih sudaca reagirao je izjavom da je protiv Hernádija i dalje na snazi europski uhidbeni nalog. Njegova reakcija jednako je tragikomična kao i odgovor koji je deset dana prije stigao iz Ministarstva gospodarstva na arbitražnu presudu. Tamo su reagirali izjavom kako još nisu iscrpljena sva pravna sredstva protiv MOL-a.

Nisu. Mogli bismo još na papir napisati "De, Hernádi, imaj srca", baciti ga kroz prozor i nadati se da će ga vjetar odnijeti sve do Budimpešte i prozora Zsolta Hernádija koji će, ganut toplom porukom i vođen žarkom željom za mirnim vikendom na Jadranu, MOL-ovim pravnicima narediti da obustave sve postupke protiv Hrvatske.

No dok se to ne desi s naše strane granice ostaje dva desetljeća gorkog okusa kako je Mađarska, kad je u pitanju Ina, Hrvatsku preveslala u svakoj utrci i disciplini, na moru, jezeru, u rijeci, kadi, lavoru ili pod tušem. Iz hrvatske perspektive ostaje samo diviti se susjedima i odati im priznanje za sve poteze kojima su naftu uspjeli skrenuti na svoj mlin.

Idiličan početak

A sve je počelo lijepo. U natprosječno transparentnom postupku MOL je kupio 25 posto plus jednu dionicu Ine za 505 milijuna dolara nadigravši time austrijski OMV koji je ponudio 440 milijuna.

I tu je ljepoti bio kraj.

Uslijedilo je više od dva desetljeća zakulisnih igara, natezanja, podvaljivanja, (navodnih) podmićivanja, lobiranja kojima je MOL na bezbroj načina pokušavao svoj vlasnički udio i formalno povećati na barem 50 posto dionica iako, a povijest je to pokazala, mu je utjecaj na sve bitnije odluke u Ini svo to vrijeme ionako bio kao da je većinski vlasnik.

Vlast Viktora Orbána ovisi o ruskim energentima | Akos Stiller/Bloomberg

 

Napori MOL-a su razumljivi. Ina je 2003. bila, kao što danas još uvijek jest, jedna od najvrednijih hrvatskih kompanija. U dva desetljeća nije se ništa bitnije izmijenilo i, kao što to ponovo ovih dana jasno vidimo, nafta i plin i dalje upravljaju svijetom.

No ako se MOL razmahao na sve strane, angažirao sve moguće odvjetnike i lobiste, agencije za odnose s javnošću i privatnošću, glasno i tihogovornike, podigao tužbe, povlačio poteze na ploči i ispod nje, ostaje misterija zašto to isto nikad nije napravljeno s hrvatske strane. S naše strane na mađarske poteze odgovaralo se čuđenjem kao da šahovsku ploču ekonomsko-političke diplomacije svaki puta iznova vidimo po prvi put u životu i - puštanjem da istekne vrijeme za potez.

Kad god bi u Budimpešti zakuhali novi gulaš reakcija Zagreba svodila se na političke fraze, a eventualni uzvrat uglavnom bi bio isprovociran reakcijom javnosti. Sve je na kraju uvijek išlo k tome da će cijenu hrvatske politike nemiješanja u vlastite poslove platiti porezni obveznici. Bilo izravno u obliku odštete koja nam prijeti, ili u obliku jačanja korporativnog profita nauštrb zaposlenih ili potrošača.

Čak i u onim rijetkim trenucima kad se činilo da naši konačno driblaju prema golu, ispadalo bi da su im iz Budimpešte pod noge uvalili ciglu i da je lopta na drugoj strani igrališta, čvrsto u posjedu mađarske lake konjice.

Jedan dio izostanka bilo kakvog odlučnijeg stava prema MOL-u može se lako objasniti osobnim interesima vlastodržaca. Stranački kolega sadašnjeg premijera Andreja Plenkovića i njegov prethodnik po funkciji Ivo Sanader je, tvrde hrvatski a osporavaju mađarski sudovi, primio mito za prepuštanje MOL-u dijela upravljačkih prava u Ini. Vladajuća koalicija koju je skrojio jedan drugi Plenkovićev stranački kolega i svojedobni potpredsjednik Vlade Tomislav Karamarko raspala se zbog pritisaka nakon što je otkriveno da Karamarkova supruga surađuje s MOL-ovim lobistom.

Deset godina ničega

Plenković je na početku svojeg mandata nastupio gromoglasnom floskulom kako će Hrvatska otkupiti MOL-ov udio u Ini. Deset godina poslije od toga još ništa, a u međuvremenu se izdešavalo koješta. Plenković je, barem koliko u ovom trenutku znamo (a s hrvatskim političarima nikad ništa nije sigurno) oslobođen osobnih interesa kad je u pitanju MOL, pa zašto onda i dalje ponizno slušamo prozivke iz Budimpešte kad i ne bismo trebali.

Ruski dronovi i bliskoistočne rakete poskupili su naftu i plin kako regionalno tako i globalno, ali su istovremeno Hrvatskoj omogućili vrlo jeftino točenje na MOL-ovoj benzinskoj pumpi. Vlast Viktora Orbána ovisi o ruskim energentima. U posljednjih pet godina opća inflacija u Mađarskoj bila je 52 posto, dvostruko više od prosjeka Europske unije, ali su dizel i benzin na mađarskim crpkama poskupili manje od opće stope odnosno 38 i 40 posto.

Kako se približavaju parlamentarni izbori u Mađarskoj zakazani za 12. travnja i strah da bi poskupljenje goriva moglo dodatno okrenuti glasače prema drugim opcijama tako raste i očaj u Orbánovoj sferi. U takvom trenutku mađarskoj vlasti bi bilo vrlo lako dati do znanja da bi joj bilo mudro malo prilagoditi ponašanje prema susjedima kroz čije zemljište prolazi vodovod. Ili naftovod.

Članstvo u OECD-u jedan je od glavnih Plenkovićevih ciljeva | Antoine Antoniol/Bloomberg

 

Očekivalo bi se da će Plenković s takvim adutima u ruci odigrati koju dobru partiju jer Mađari su ih prije dobivali i s puno lošijim kartama. Kad je austrijski OMV svojevremeno na prepad stekao 21 posto dionica MOL-a i krenuo u neprijateljsko preuzimanje, Mađari su na brzaka donijeli zakon kojim je dioničarima pravo glasa na skupštini tvrtki koje Mađarska smatra nacionalno osjetljivima ograničeno na 10 posto.

Pokazali su kako se politički, čak i unutar Europske unije koja se kune u jedinstveno tržište i slobodan protok kapitala, uvijek može pronaći način da se sačuva "nacionalno blago" ili nacionalni interesi ako se to želi.

Politički pritisak

Hrvatska je u toj sferi katastrofalno podbacila i dalje podbacuje. Proteklih mjeseci naizmjence slušamo prozivke MOL-a i mađarskog ministra vanjskih poslova Pétera Szijjárta koji napadaju Jadranski naftovod kako bi stvorili politički pritisak da im se i dalje omogući nesmetana kupnja ruske nafte.

U diplomaciji takav bi se trenutak iskoristio kako bi se dogovorili ustupci na nekim drugim poljima. No u trenutku kad su konačno mogli pogurati barem do polovice terena, ako već ne i zaprijetiti mađarskom golu, hrvatski vlastodršci grupno su se bacili na travnjak fingirajući novu ozljedu i čekajući da istekne još malo vremena.

 

Plenkovićeva vlast i dalje ponizno guta ljuti mađarski gulaš, a razloge možda treba tražiti na jednom drugom stolu. Pred Plenkovićem, kako smo mogli naučiti iz brojnih njegovih izjava, se nalazi ulazak Hrvatske u članstvo Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD, Organisation for Economic Co-operation and Development). Velik i izazovan zalogaj.

Hrvatski premijer često djeluje nezadovoljan javnom percepcijom proklamiranih uspjeha njegove vlade tako da se možebitno nada kako će članstvo Hrvatske u OECD-u biti pečat jednak onome koji smo dobili ulaskom u neke druge međunarodne organizacije. No lepeza zvučnih kratica danas je bitno siromašnija. U Europsku uniju uveo nas je Zoran Milanović, u NATO Sanader, u UN-u ili MMF-u smo odavno, pa na Plenkovićevu stolu uz gulaš nije ostalo mnogo.

Pristupno razdoblje

Mrvica koja mu remeti te planove i koja, lako je moguće, diktira našu anemičnost prema mađarskim prozivkama je to što je za primitak nove države u članstvo OECD-a potrebna suglasnost svih njenih članica, pa time i – Mađarske. Naši sjeverni susjedi u OECD-u se nalaze još od 1996. i to im je, zahvaljujući Plenkovićevoj ambiciji, omogućilo da nam zapapre ovih dana.

Samo pristupanje OECD-u odobrava vijeće te organizacije i odluka je manje-više formalna. Svi uvjeti i sve nesuglasice i potencijalni problemi postojećih članica s novima rješavaju se tijekom pristupnog razdoblja. Drugim riječima, želi li Plenković ispuniti svoje obećanje o ulasku Hrvatske u OECD, prisiljen je progutati sve što mu se iz Mađarske servira.

Pa tako i gotovo svakodnevne prozivke, izgubljene arbitraže i druge sudske odluke.

Ina je jedna od najvrednijih hrvatskih kompanija | Matija Habljak/Pixsell

 

Premijer je ovih dana, nakon hrpe bitki, generalski pametan. Iz Hine su prošlog tjedna prenijeli njegove riječi kako je "ona prva odluka o privatizaciji Ine bila jedna od najvećih strateških grešaka hrvatske politike" te da "danas živimo s onim što smo zatekli".

Živimo, istina. No premijer, koji se ovom prilikom začudo nije pohvalio duljinom svojeg mandata kako to s vremena na vrijeme voli napraviti, je u proteklih deset godina imao bezbroj prilika promijeniti stanje i stav kako više ne bismo živjeli s onim što smo zatekli. 

Ili voli ljuto.