"To je jedan predmet kojim se, cijelom realizacijom i cijelim postupanjem, moramo ponositi." Izjavio je to Glavni državni odvjetnik Ivan Turudić 3. prosinca 2025. godine u Zadru na pitanje novinarke ima li kakvih novosti vezanih uz istragu oko Andrije Mikulića.
"Državno odvjetništvo odavna ima svu dokumentaciju, a Bajić istražuje li, istražuje". Napisao je to Denis Kuljiš u tjedniku Globus 2. svibnja 2008. godine u članku s podnaslovom "Dragan Krasić, načelnik za rudarstvo u Ministarstvu gospodarstva, dodijelio je ženi koncesiju za vađenje kamena vrijednu milijardu eura".
Krasić je uhićen prošlog tjedna zajedno s Mikulićem te dvojcem direktora kamenoloma koji su, prema onome što je u međuvremenu objavljeno u medijima, Mikuliću davali mito. Krasić je do nedavno bio načelnik Sektora za rudarstvo u Ministarstvu gospodarstva.
Detaljan opis
Dakle, da rezimiramo odmah na početku: To je predmet kojim se moramo ponositi - Ivan Turudić, 3.12.2025.; Državno odvjetništvo ima svu dokumentaciju - Denis Kuljiš (Globus), 5.2.2008.
Kuljiš je prije sedamnaest godina u svojem tekstu u Globusu detaljno opisao malverzacije Dragana Krasića – nećaka negdašnje državne revizorice Šime Krasić - kao i Krasićeve žene Ozane, i ulogu Andrije Mikulića, tada još pomoćnika glavnog državnog inspektora zaduženog za, vidi vraga, rudarstvo. Kuljiš je opisao kako je Krasić dodijelio koncesiju za kamenolome vlastitoj ženi. Ozani Krasić partner u kompaniji bio je Andrija Mikulić.
Denis Kuljiš u Globusu je 2008. opisao malverzacije Dragana Krasića i Andrije Mikulića | Davorin Visnjic/Pixsell
Sedamnaest godina prošlo je otkad su javno objavljene informacije o tome kako u Upravi za energetiku načelnik Sektora za rudarstvo mulja s koncesijama u kamenolomima. Sedamnaest godina.
Pokojni Kuljiš uspio je napisati članak, živjeti 11 godina nakon toga, umrijeti, biti mrtav šest godina, da bi tek onda hrvatsko pravosuđe uspjelo posumnjati da Mikulić i Krasić nešto muljaju s kamenolomima.
Premijeri i odvjetnici
U tom razdoblju na čelu vlade izredali su se Jadranka Kosor, Zoran Milanović, Tihomir Orešković i, kako se voli pohvaliti, najdugovječniji premijer Andrej Plenković. Na čelu Državnog odvjetništva uspjeli su se izredati Mladen Bajić, Dinko Cvitan, Dražen Jelenić, Zlata Hrvoj-Šipek i, konačno, Ivan Turudić.
Kuljiš u svojem tekstu iz 2008. opisuje kako su nepravilnosti počele "čim je 1997. (Krasić, op.) došao u Odjel za rudarstvo". Što znači kako se gornjem popisu premijera mogu još dodati Ivo Sanader, Ivica Račan i Zlatko Mateša, a popisu državnih odvjetnika Radovan Ortynski i Marijan Hranjski.
"To je jedan predmet kojim se (...) moramo ponositi", tvrdi glavni državni odvjetnik Ivan Turudić, bivši predsjednik Državnog sudbenog vijeća i Županijskog suda u Zagrebu, povremeno snimljen u razgovorima sa Zdravkom Mamićem i hvatan u prebrzoj vožnji.
Kad bismo ovih dana upitali nekog iz državne vrhuške, bilo premijera Andreja Plenkovića, bilo Ivana Turudića koji je imao Plenkovićevu podršku kad je lani izabran na poziciju Glavnog državnog odvjetnika, o tome kako komentiraju da je Krasić rudario po ministarstvu gospodarstva gotovo 30 godina za vrijeme brojnih HDZ-ovih vlada i kako mu je dobar dio tog vremena pomagao bivši čelnik gradskog odbora HDZ-a za Zagreb Andrija Mikulić, oni bi zasigurno obojica odgovorili da to što su ta dvojica prošlog tjedna uhićeni je upravo znak kako – znate već frazu – institucije rade svoj posao.
Ha, možda i rade. Ako im je posao žmiriti na kriminal.
Početak sage
Saga s Mikulićem koja traje već barem dva desetljeća zapravo tek počinje. Mikulić je, kao i brojni prije i za vrijeme njega, uživao plodove svojeg kriminala desetljećima. Ako ga – što je vrlo veliki AKO – i stigne kakva kazna, to zasigurno neće biti nikakva poruka: bilo prosječnim poštenim građanima da pravosuđe i druge "institucije" funkcioniraju, bilo kriminalcima da postoje određeni rizici u njihovom poslu.
Četristo tisuća građana svojim je odlaskom iz Hrvatske tijekom proteklog desetljeća i pol jasno poručilo što misle o životu u ovoj državi. Kad bi im vlastite okolnosti to dozvoljavale vjerojatno bi još 400 tisuća građana otišlo odavde. Negdje gdje su stranci, ali ih čak i takve poštuju više nego kod kuće.
Na kraju je zapravo lako objašnjivo zašto hrvatske institucije zatvaraju oči. Hrvatska stvarnost ponekad je stvarno mučna za gledanje.
.webp){kind=icon}
