Ova godina pokazat će tko je održivost shvatio ozbiljno, a tko ju je prerano otpisao

U europskom kontekstu 2026. se sve rjeđe opisuje kao još jedna "godina tranzicije", a sve češće kao trenutak u kojem se podvlači crta. Nakon razdoblja strategija, obećanja i regulatornih najava, pred kompanijama je godina u kojoj se vidi tko je održivost doista ugradio u način poslovanja, a tko ju je uglavnom koristio kao marketinški alat.

U analizama stručnjaka i medija koji prate održivost sve se češće ponavlja ista teza: fokus se pomiče s planiranja na sposobnost provedbe. Ne zato što su ciljevi nestali, nego zato što se prostor za nejasne odgovore ubrzano sužava, ponajprije zbog kombinacije regulative, tržišnih pritisaka i vrlo konkretnih troškova koji dolaze na naplatu.

Nova faza izvještavanja o održivosti

Jedna od ključnih promjena u odnosu na ranije projekcije odnosi se na izvještavanje o održivosti. Nakon donesene odluke na razini Europske unije, opseg CSRD-a je sužen. Umjesto desetaka tisuća kompanija koje su se ranije spominjale, obveza izvještavanja u 2026. ostaje koncentrirana na najveće kompanije, one s realnim kapacitetima, resursima i sistemskim utjecajem.

No upravo zbog toga CSRD u 2026. postaje zahtjevniji, a ne blaži. Manji broj obveznika znači veću usporedivost i manje prostora za općenite tvrdnje. Razlike među kompanijama postaju vidljivije - ne samo u razini ambicije, nego u kvaliteti podataka, dubini analiza i dosljednosti između onoga što se godinama komuniciralo i onoga što se sada može dokazati.

U tom smislu, CSRD djeluje kao vrlo praktičan filter za greenwashing. Ne kroz etikete ili javna prozivanja, nego kroz strukturu izvještavanja koja pokazuje gdje postoje procesi, a gdje su postojale samo poruke. Tvrtke koje su ESG shvaćale kao reputacijski alat u 2026. se prvi put suočavaju s činjenicom da se održivost mora braniti brojkama, a ne narativom.

Emisije postaju financijsko pitanje

U 2026. se pitanje ugljika u europskim kompanijama više ne može promatrati odvojeno od lanca vrijednosti. Neizravne emisije, tzv. Scope 3, godinama su bile najteži dio dekarbonizacije. Ne zato što su nevažne, nego zato što su raspršene, teško mjerljive i ovise o dobavljačima nad kojima kompanije nemaju potpunu kontrolu. Upravo tu CBAM od 1. siječnja 2026. donosi konkretnu promjenu. Iako formalno ne obuhvaća cijeli Scope 3, riječ je o prvom mehanizmu koji dio neizravnih emisija u uvozu pretvara u izravan trošak. Time se razgovor o emisijama u lancu vrijednosti seli iz ESG strategija u financije, nabavu i pregovore s dobavljačima te prestaje biti teorijsko pitanje.

Za dio sektora to više nije pitanje dugoročnih klimatskih ciljeva, nego kratkoročnih poslovnih odluka: ostati s postojećim dobavljačem i prihvatiti višu cijenu ili tražiti alternative s nižim ugljičnim otiskom, uz nove logističke i operativne rizike. U tom smislu, ugljik se u 2026. definitivno seli iz izvještaja u ekonomsku računicu.

Depositphotos

Voda i prirodni resursi kao novi izvor rizika

Za razliku od ranijih godina, bioraznolikost se u 2026. ne pojavljuje kao dodatna ESG tema, nego kao vrlo konkretan poslovni rizik. Posebno se izdvaja voda, ne samo kao okolišni problem, nego kao ograničavajući faktor za industriju, energetiku i poljoprivredu.

U nekim sektorima dostupnost i cijena vode već sada ulaze u procjene rizika, planiranje investicija i dugoročne ugovore. Uz klimatske ekstreme i pritisak na resurse, priroda će se u 2026. sve češće promatrati kroz prizmu kontinuiteta poslovanja, a ne isključivo kroz održivost kao vrijednost.

Održiva ulaganja u novoj fazi

Na strani ulaganja, trendovi za 2026. pokazuju nastavak odmaka od površnih oznaka "održivo". Prema podacima Morningstara, interes investitora sve se više usmjerava na konkretne teme: klimatsku tranziciju, obnovljive izvore energije, zelene i održive obveznice te bioraznolikost.

Važno je da se održiva ulaganja sve češće stapaju s klasičnim investicijskim analizama. Umjesto pitanja je li nešto ESG, u prvi plan dolazi pitanje kako tranzicija utječe na rizik, povrat i dugoročnu stabilnost poslovnog modela. Time se dodatno smanjuje prostor za projekte koji se oslanjaju isključivo na "zelenu" priču bez čvrste financijske osnove.

Primjena AI-ja u praćenju održivosti

U 2026. će se umjetna inteligencija u održivosti sve manje testirati, a sve više koristiti u praksi. Najčešće ondje gdje kompanijama nedostaje kapaciteta za ručno praćenje sve složenijih zahtjeva, od prikupljanja ESG podataka i praćenja dobavljača do analize rizika i optimizacije potrošnje energije. AI će se u tom kontekstu koristiti kao alat za ubrzavanje odluka, a ne kao samostalno rješenje.

Istodobno, rast primjene AI-ja dodatno će otvoriti pitanje digitalne održivosti. Povećana potrošnja podatkovnih centara i pritisak na elektroenergetske mreže u 2026. će se sve češće promatrati kao poslovni i energetski rizik. Zbog toga će veći naglasak biti na rješenjima koja smanjuju to opterećenje - od energetski učinkovitije infrastrukture do snažnijeg oslanjanja na obnovljive izvore energije. U tom smislu, obnovljivci će igrati sve važniju ulogu ne samo u klimatskoj tranziciji, nego i kao preduvjet daljnje digitalizacije.

Bloomberg

Ograničeni kapaciteti usporavaju provedbu

Gotovo svi izvori dolaze do istog, pomalo neugodnog zaključka. Naime, najveći izazov u 2026. neće biti nedostatak strategija, nego nedostatak ljudi, znanja i povezanosti unutar organizacija. ESG ciljevi su postavljeni, ali se sve češće pokazuje da ih je teško provesti ako ostanu koncentrirani u uskim, specijaliziranim timovima.

U 2026. će se zato postupno vidjeti razlika između kompanija koje su održivost uspjele ugraditi u financije, nabavu i operacije i onih koje su je zadržale kao zasebnu funkciju. Pritisak izvještavanja, troškova i rokova potaknut će preslagivanje odgovornosti i šire uključivanje poslovnih funkcija u teme koje su se donedavno smatrale isključivo ESG područjem. Ondje gdje se to ne dogodi, provedba će ostati sporija i fragmentiranija.

Godina u kojoj se vidi razlika

Godina pred nama se u europskom kontekstu ne najavljuje kao godina novih velikih obećanja. Ona se opisuje kao godina u kojoj se jasno vidi tko je održivost shvatio ozbiljno, a tko ju je koristio kao zgodan okvir dok je to bilo dovoljno.

CSRD s užim, ali zahtjevnijim krugom obveznika, CBAM koji ugljik pretvara u trošak, pritisak Scope 3 emisija i promjene na investicijskoj strani stvaraju okruženje u kojem se razlika između stvarne tranzicije i deklarativne održivosti više ne može lako zamagliti. 

Za mnoge kompanije to neće biti nova faza ESG-a, nego prvi put da se pokaže koliko su njihove ranije odluke imale stvarnu težinu.