text size
Prije samo nekoliko godina europske su vlade i kompanije govorile o zelenoj tranziciji kao o misiji bez alternative. Cilj je bio jasan - klimatska neutralnost do 2050. godine. No ton se promijenio. Nakon vala entuzijazma koji je pratio uspon ESG-a, svijet je ušao u fazu zasićenja. U Sjedinjenim Državama, povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću označio je kraj klimatskog konsenzusa. Pojmovi kao što su "diversity" i "sustainability" postali su političke mete, a investitori su postali oprezniji. Taj "anti-ESG" val brzo se prelio i na Europu, gdje sada pod pritiskom industrije i pojedinih članica Europska komisija ublažava regulativu koja je donedavno predstavljala srž zelenog plana.
Zeleni plan nije nestao, ali više zvuči kao trošak sadašnjosti nego projekt budućnosti. Hitnost je zamijenila doza opreza i kalkuliranja. U praksi to znači da se rasprava s razine ambicije spušta na razinu provedbe, troškova i političke izvedivosti.
"ESG u Europi nije trend, nego regulatorna stvarnost", kaže Dino Galinović, konzultant za održivost i strateške komunikacije iz međunarodne kompanije Ecorys. "Europa je ESG ugradila u pravila igre, a ne u volonterske obveze. Upravo zato njezina politika održivog razvoja ima veću otpornost od ostalih tržišta. No i kod nas se pojavljuje zamor, procedure su složene, tranzicija je skupa, a rezultati nisu instantni". Ta rečenica hvata duh trenutka. Ciljevi ostaju, ali teret prelazi na administraciju, izvještavanje, dokazivanje i financiranje. Što je regulativa ambicioznija, otpor je širi, i to ne nužno ideološki, nego operativno i budžetski.
.webp){kind=icon}
