Nastanak i smrt Kimerike, od braka iz interesa do trgovinskog rata

SAD i Kina su na putu ekonomske, diplomatske i geopolitičke kolizije. Iako su u nedavnoj prošlosti bili u svojevrsnom ekonomskom savezništvu iz interesa koje se još naziva "Kimerika", a u malo daljoj prošlosti geopolitički surađivali zbog zajedničke želje da nadjačaju SSSR, zadnjih nekoliko godina situacija je sve napetija.

Eskalacija je počela u drugome mandatu Donalda Trumpa uvođenjem američkih carina na uvoz iz Kine, na što je Kina uzvratila carinama na uvoz iz SAD-a, ali animozitet između dviju velesila tinja već nekoliko godina.

Iako su najnovije carine ekstremne, trgovinski rat SAD-a i Kine traje još od 2018. Početak je bilo relativno bezazleno uvođenje carina na solarne panele i perilice rublja. S vremenom su proširene na čelik i aluminij. Kina je uzvratila najavom uvođenja carina na 128 proizvoda iz SAD-a, uglavnom prehrambenih, na što je SAD uzvratio najavom carina na više od 1,3 tisuće proizvoda iz Kine. U siječnju 2020. potpisan je trgovinski sporazum između dviju sila koji je načelno bio primirje u trgovinskom ratu, ali je prema istraživanjima dotad efektivna prosječna carinska stopa između njih već iznosila oko 20 posto.

Administracija Joea Bidena nije puno promijenila carinsku politiku koju je prva Trumpova administracija vodila prema Kini. Trgovinski sukob je efektivno zamrznut, a u nekim elementima i ojačan. Novo bojište postali su čipovi. Uvedena su ograničenja na izvoz najsofisticiranijih čipova i opreme za njihovu proizvodnju iz SAD-a u Kinu, a na to su nagovoreni i saveznici SAD-a kao što su Južna Koreja, Japan, EU i Tajvan.

Stoga već možemo govoriti o kontinuiranom trgovinskom ratu koji traje duže od osam godina (SAD je prve carine uveo u veljači 2018.). Od početka 2020. do veljače 2025. bilo je zatišje i rat je bio zamrznut, ali od travnja ove godine počinje eskalacija nakon tzv. "Dana oslobođenja“ u kojem je Trump objavio trgovinskim rat cijelom svijetu. Postupno su carine svim državama smanjene na 10 posto, osim Kini. Trenutne carine SAD-a na uvoz iz Kine iznose 145 posto, a Kine na uvoz iz SAD-a 125 posto, što je nezabilježeno. Postoje razna izuzeća, pa su efektivne carinske stope manje i vjerojatno će se još smanjivati, ali je jasno da se radi o ekonomskom ekvivalentu upotrebe razornog oružja. Kako je došlo do toga?

U suštini se radi o vrlo različitim državama: politički, ekonomski, društveno i institucionalno. Povijesno je bilo puno slučajeva suradnje, ali primarno iz privremenih interesa, a ne iskrene bliskosti. Ironija je u tome da Kina dobrim dijelom svoj veliki uspon duguje upravo SAD-u, kojem je danas glavni ekonomski i geopolitički rival.

Neprijatelj mog neprijatelja moj je prijatelj

Pobjeda komunista u Kini bila je neugodno iznenađenje SAD-u, koji je podržavao nacionalističke snage Čang Kaj-šeka. To se opisivalo kao "gubitak Kine", a tadašnjeg predsjednika Trumana i njegove diplomate optuživalo se za katastrofu koja se mogla izbjeći.

Do kraja 1960-ih odnosi dviju država bili su jako neprijateljski. Dva indirektna rata, Korejski i Vijetnamski, u kojima su podržavali suprotstavljene strane (u Koreji su se čak i borili direktno), nisu bila dobar temelj za suradnju.

Tada se dogodila velika promjena. Kina je okrenula leđa Sovjetskom Savezu, od kojeg je dobivala izdašnu vojnu, tehnološku i ekonomsku pomoć. Odluka komunističke partije Kine bila je pružiti ruku pomirenja SAD-u. Amerikanci su bili oduševljeni time jer su preko toga namjeravali oslabiti utjecaj Sovjetskog Saveza.

Godine 1971. je u Japanu održano svjetsko prvenstvo u stolnom tenisu na kojem su sportaši iz SAD-a i Kine prijateljski razgovarali, iako je Partija to izričito bila zabranila Kinezima. Slijedom događaja dogovoreno je da američki stolnotenisači posjete Peking. Time je započela tzv. "ping-pong diplomacija". U veljači 1972. američki predsjednik Richard Nixon posjetio je Kinu i započeo novu eru u odnosima dviju sila.

SAD je Kini zamijenio Sovjetski Savez. Početo je transfer tehnologija davanjem licenci kineskim kompanijama za tehnologije, opremu i procese, SAD je počeo prodavati strojeve i računala Kini, čak je slana i vojna oprema, a 1980-ih je studentima iz Kine dopušteno da studiraju u SAD-u. Kompanije iz SAD-a počele su investirati u Kinu, praktički eliminirane carine, tj. Kina je dobila tzv. status "most favoured nation".

Bloomberg

Uspona Kine ne bi bilo bez SAD-a

Već je krajem 1970-ih Kina počela polako napuštati socijalistički ekonomski model, iako ga i do danas nije sasvim napustila. Provedi se dekolektivizacija poljoprivrede, stanovništvu je dopušteno osnivati privatne kompanije i omogućene su inozemne investicije.

Pod vodstvom Deng Xiaopinga Kina se otvorila svijetu. Liberalizirala se trgovina, ukidale su se cjenovne kontrole i privlačile strane investicije. SAD je već sredinom 1980-ih postao najveći trgovinski partner Kine.

Kao rezultat promjena Kina se ubrzano oporavila od katastrofalnih posljedica koje su ostavile Maove politike Kulturne revolucije i Velikog skoka naprijed. Država u kojoj je većina stanovništva živjela lošu žetvu od izgladnjivanja (samo Veliki skok naprijed doveo je do smrti desetaka milijuna Kineza) postaje sve veća industrijska sila i s vremenom neformalna "tvornica svijeta". Još je 1990. svaki četvrti Kinez bio pothranjen, a danas taj problem praktički ne postoji.

Stope godišnjeg rasta BDP-a nerijetko su počele prelazili 10 posto. U periodu najveće ekspanzije, od 1992. do 2007., ekonomija Kine je prosječno godišnje rasla 10,7 posto. Istina, početna baza bila je jako niska, pa ni do danas Kina mjereno BDP-om po stanovniku nije pretekla najsiromašniju članicu EU-a (Bugarska), ali se radi o fantastičnim stopama.

Godine 2001. Kina je nakon teških pregovora ušla u Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO), što je osiguralo njen daljnji napredak. Korporacije iz SAD-a masovno su selile proizvodnju u Kinu, bilo direktno kroz vlastite investicije i akvizicije ili tražeći dobavljače u Kini koji su mogli ponuditi proizvode razumne kvalitete po niskoj cijeni zbog izrazito niskih troškova rada u Kini u odnosu na SAD.

Od toga su koristi imali i potrošači u SAD-u, koji su dobivali masovno proizvedene jeftine proizvode: odjeće, obuće, potrošačke elektronike i drugih dobara široke potrošnje. Međuovisnost između kineskog radnika i američkog potrošača bila je uspostavljena.

Nastanak Kimerike

Nastala je Kimerika, povezanost između dviju država u kojoj Kinezi proizvode, a Amerikanci troše. Korporacije su bile više nego zadovoljne jer su mogle maksimizirati profit, burze su nagrađivale taj odnos, u Kini se rodila prva generacija koja nije poznavala glad, a nezasitni potrošački apetit stanovništva SAD-a bio je zadovoljen.

No taj odnos imao je i financijsku komponentu. Kina je s vremenom postala jedan od najvećih vlasnika duga SAD-a, kupujući obveznice i druge financijske instrumente zaduživanja države.

U veljači ove godine SAD je Kini dugovao 784,3 milijarde dolara na račun izdanih obveznica. Od država, SAD više duguje samo Japanu, 1,1 bilijun dolara. Savezni dug SAD-a je na kraju 2024. iznosio golemih 36,3 bilijuna dolara, pa se ipak radi o samo dva posto ukupnog duga SAD-a koji drži Kina, ali se ipak radi o značajnim financijskim sredstvima.

Zbog velikog izvoza u SAD, Kina zarađuje puno dolara, a ta se sredstva nekako moraju investirati. Državne obveznice SAD-a jako su likvidna i sigurna investicija. Dodatno, kupujući dug SAD-a, Kina povećava vrijednost dolara u donosu na svoju valutu, što njen izvoz čini relativno jeftinijim i konkurentnijim.

Kimerika mora umrijeti kako bi nastala višepolarnost

Kimerika je dobro funkcionirala jako dugo. Svi su imali koristi od međusobne povezanosti. Jeftiniji proizvodi za Amerikance, rast standarda za Kineze, visoki profiti za korporacije iz SAD-a, puno poslovnih prilika za poduzetnike iz Kine, zadovoljstvo na burzama. No Kina je postala toliko velika da je počela izgurivati SAD iz brojnih država na svijetu.

Danas više država na svijetu najviše trguje s Kinom, a ne s SAD-om, Kina kreditira brojne siromašne države Afrike i Azije u zamjenu za pristup infrastrukturi i sirovinama, stvara paralelne svjetske institucije poput BRICS-a, Nove razvojne banke, Šangajske organizacije za suradnju, Azijske investicijske banke za infrastrukturu itd.

Donald Trump želi uništiti Kimeriku. Carine, koje je počeo uvoditi još u prvom mandatu, sredstvo su za postizanje tog cilja. Na Kinu SAD više ne gleda kao slabijeg partnera od kojeg ima koristi (doduše korist je bila uzajamna), nego na izravnog rivala.

Kina već odavno pokušava solirati, stvarajući paralelne međunarodne institucije, kritizirajući geopolitičku ulogu SAD-a, pozivajući na rušenje dolara (iako samo deklarativno, jer stvarno rušenje dolara trenutno ne bi bilo u interesu Kine) i sve se češće nalazi na suprotnim stranama u globalnim pitanjima (npr. donedavno oko Ukrajine).

Smrt Kimerike samo je epizoda na početku stvaranja višepolarnog svijeta. Bez prekidanja međuovisnosti SAD-a i Kine višepolarni svijet jednostavno ne može nastati. No način na koji to radi Donald Trump iznimno je opasan s ekonomskog stajališta. Kako je Kimerika nastajala desetljećima, nerealno je očekivati da se može uništiti u nekoliko mjeseci ili godina bez dubinskih negativnih ekonomskih šokova čije je posljedice teško predvidjeti.  

Trenutno nema komentara za vijest. Ostavite prvi komentar...

Ostavi komentar