Hoće li 21. stoljeće biti stoljeće SAD-a ili Kine?

I oni koji ne prate često globalna ekonomska, politička i društvena zbivanja znaju da se događa nešto veliko. Intuitivno se osjete promjena smjera geopolitičkih vjetrova, sve češće napetosti, politička previranja, makroekonomska preslagivanja i nagrizanje donedavno uskih savezništava.

Odgovori država na pandemiju COVID-19, rat u Ukrajini, rast broja sukoba u Africi i trgovinski ratovi samo su simptomi nečega većega, dubinske promjene donedavno poznatog i udobnog svijeta.

Još je od raspada SSSR-a početkom 90-ih godina prošlog stoljeća u svijetu postojala samo jedna globalna sila, svojevrsni svjetski hegemon. To je bio SAD. No nijedna imperija ne vlada vječno, prije ili kasnije pojavi se nova sila u usponu koja teži svrgavanju trenutačne glavne svjetske sile i prisvajanju svjetskog trona među državama. U naše doba ta je sila Kina. Hoće li 21. stoljeće ostati stoljeće SAD-a ili će postati stoljeće Kine?

Ironično, upravo je SAD ponajviše zaslužan za veliki uspon Kine. Još je u vrijeme Hladnog rata s SSSR-om SAD nastojao izvući Kinu iz komunističkog bloka, za što je bio spreman platiti visoku cijenu.

Prvi predsjednik SAD-a koji je posjetio komunističku Kinu je bio Richard Nixon. Godine 1972. sreo se sa samim Mao Ce-tungom, velikim komunističkim revolucionarom i arhitektom Velikog skoka naprijed te Kulturne revolucije, najvećih ekonomsko-političkih grešaka u povijesti koje su dovele do smrti više od 20 milijuna ljudi.

No realpolitika ne bavi se moralom. SAD je imao namjeru izvaditi Kinu iz zone utjecaja SSSR-a, tadašnjeg glavnog geopolitičkog rivala. Posljedice te strateške odluke osjećaju se i danas.

Kini je to sasvim odgovaralo. Iako su kineski komunisti došli na vlast velikim dijelom uz pomoć SSSR-a, tijekom vremena pojavile su se nesuglasice, kulminirajući kinesko-sovjetskim raskolom 1960-ih. Godine 1969. dvije su zemlje bile čak na rubu rata.

Geopolitički pragmatizam doveo je do rukovanja Maa i Nixona. Transfer tehnologija i znanja počeo je praktički odmah. Prvo se temeljio na bilateralnoj suradnji samih država, a kasnije su tu ulogu preuzele korporacije.

Može li Kina sustići SAD?

Ne može se zanijekati da je Kina u protekla tri i pol desetljeća bila ekonomski izuzetno uspješna. Od države u kojoj je većina stanovništva bila lošu žetvu udaljena od gladi do države koja u jednoj generaciji parira najvećoj svjetskoj ekonomiji zapanjujući je uspjeh.

Razlika između BDP-a SAD-a i Kine (u tečaju dolara iz 2015.) pala je na samo 4,26 bilijuna dolara 2023. Godine 2000. bila je 10,95 bilijuna dolara, što je značajno sustizanje, ali razlika između stopa rasta BDP-a Kine i stopa rasta BDP-a SAD-a sve je manja. Ne toliko davno predviđalo se da će Kina ekonomski postati veća od SAD-a do 2025., ili do 2030., 2035. itd. No sve se više sumnja u to jer Kina više ne raste fantastično visokim stopama kao prije.

Godine dvoznamenkastih stopa rasta BDP-a Kine davno su prošle. Iz godine u godinu rast je puno manji. Na vrhuncu 2007. razlika između stope rasta BDP-a u SAD-u i Kini bila je 12 postotnih bodova, a zadnjih godina kreće se između dva i tri postotna boda.

No ekonomska veličina Kine dobrim dijelom leži u njenoj demografskoj veličini, a ne dostignutoj razini bogatstva. BDP po stanovniku Kine je 2023. još uvijek bio samo 12.175 dolara (tečaj 2015.), u usporedbi sa 65.875 dolara SAD-a. Za usporedbu, BDP po stanovniku Hrvatske bio je 17.147 tisuća dolara.

Demografija je budućnost

Preseljenju proizvodnje s kolektivnog Zapada u Kinu cilj je bio iskoristiti golemu jeftinu radnu snagu u toj državi. S vremenom je nastala ekonomija koja se bazira na izvozu, za razliku od SAD-a gdje se ekonomija bazira na unutrašnjoj potrošnji. Komunističke vlasti su namjerno pokušavale umjetno držati standard i plaće u Kini relativno niskima da bi izgradili ostale komparativne prednosti, što je velikim dijelom i postignuto s obzirom na to da malo tko ima toliko kompleksnu proizvodnu mrežu unutar vlastitih granice, od jednostavnih do visokotehnoloških proizvoda.

No Kinezi svejedno danas više nisu toliko jeftini koliko su bili. Dodatni problem predstavlja to što se ukupni broj radnika smanjuje. Vrhunac brojnosti radne snage dosegnut je 2015. na 781 milijunu potencijalne radne snage, prema podacima Svjetske banke. Do 2023. taj je broj pao na 774,6 tisuća.

To je tek početak ogromnog problema za Kinu, demografskog odumiranja. Prema projekcijama UN-a, Kina će do 2050. pasti na 1,26 milijardi stanovnika sa sadašnjih 1,42 milijarde, do 2070. past će ispod milijarde stanovnika, a na kraju stoljeća će u Kini živjeti manje od 700 milijuna ljudi.

Još je veći problem brzina starenja kineskog stanovništva. Sada medijalna dob iznosi 39,6 godina, ali će do 2050. narasti na 61,4 godine, a do kraja stoljeća stabilizirati se na oko 61 godine.

U pogledu demografije će SAD u ostatku 21. stoljeća biti u puno boljoj poziciji. Rast stanovništva nastavit će se, sporim ali stabilnim tempom. Sa sadašnjih 345 milijuna će do 2050. narasti na 381 milijun, do 2080. na 407 milijuna i do kraja stoljeća prijeći 420 milijuna. Medijalna dob će također rasti puno sporije nego u Kini, na 45,3 godine do kraja stoljeća.

SAD očekuje puno bolja demografska budućnost nego Kinu jer se u njega doseljava puno ljudi iz Južne Amerike. To osigurava konstantan priljev nove radne snage i održava stope fertiliteta u zemlji, jer Latinoamerikanci imaju najviše djece po obitelji, odnosno ženi od svih etničkih skupina u SAD-u.

Kina nema ni približno toliku privlačnost za imigrante. Naprotiv, iz nje se više ljudi iseljava nego što u nju useljava, iako se ne radi o značajnoj brojci s obzirom na ukupni broj stanovnika.

Kina će postati prestara prije nego postane bogata?

Kada se spoji činjenica da Kina još uvijek ima niski BDP po stanovniku i niske plaće s činjenicom da je počela jako brzo starjeti, možda najbrže od bilo koje države u povijesti, može se zaključiti da bi Kina mogla postati prestara prije nego što se obogati.

SAD, Kanada, Japan i zapadna Europa su desetljećima prolazili demografsku tranziciju s kojom se danas suočava Kina, samo puno brže. Zbog brzine nema vremena prilagoditi se, a promjene su došle prerano s obzirom na to da Kina još nije postala "bogata".

Kvantiteta ili kvaliteta?

Velika prednost Kine u odnosu na SAD njena je golema industrija. Radnu snagu od 770 milijuna ljudi ne mogu nadmašiti SAD i Europa zajedno jer skupa imaju "svega" 390 milijuna zaposlenih i onih koji traže posao.

Davno su prošli dani kada je Kina bila samo proizvođač jeftinih i jednostavnih proizvoda. Godine 2003. bila je tek 46. država na svijetu prema Indeksu ekonomske kompleksnosti, a danas je 18. SAD je 12., a 2003. bio je osmi.

Dodana vrijednost ostvarena u prerađivačkoj industriji Kine rasla je puno brže nego u SAD-u. Iznos od 4,6 bilijuna dolara dodane vrijednosti ostvarene u Kini ne može parirati 2,5 bilijuna ostvarenih u SAD-u. Zapravo, dodana vrijednost u Kini može parirati ukupnoj dodanoj vrijednosti ostvarenoj u SAD-u i EU-u s oko pet bilijuna dolara.

No to znači i da su radnici u SAD-u i EU-u puno produktivniji nego u Kini, posebno ako se uzme u obzir da samo 10 posto zaposlenih u SAD-u radi u prerađivačkoj industriji, u EU-u između 15 i 20 posto, a u Kini 29 posto.

Je li ekonomska veličina dovoljna?

Važna prednost koju SAD ima u odnosu na Kinu duga je lista svjetskih saveznika. Ne postoji nijedan vojni savez na svijetu nalik NATO-u. Izvan NATO-a SAD ima potpisane vojne ili obrambene sporazume s Japanom, Filipinima, Australijom i Južnom Korejom. Nije potrebno veliko poznavanje zemljopisa za zaključiti da s tim savezništvima SAD uvelike ograničava širenje Kine.

S druge strane, Kina relativno teško ostvaruje vojna i obrambena savezništva. BRICS je daleko od vojnog saveza, među ostalim i zbog toga što se vojni i politički interesi članica često ne poklapaju. Primjerice, Indija i Kina su konstantno na rubu rata oko granice na Tibetu.

Donald Trump je započeo povratak SAD-a izolacionizmu, udaljavanju od saveznika, sve manjoj razini međunarodnih intervencija (političkih, diplomatskih i drugih) i povlačenju iz međunarodnih organizacija. Saveznici u Europi i Aziji su s razlogom zabrinuti i smatraju da SAD sve manje želi stati u zaštitu njihovih interesa. Približavanje saveznika SAD-a Kini nije izgledno, ali slabljenje savezništva između SAD-a, EU-a, Japana, Južne Koreje i Australije građeno od kraja Drugog svjetskog rata vjerojatno je.

Donald Trump je započeo povratak SAD-a izolacionizmu | Bloomberg

Zasad Kina nema mogućnosti da to iskoristi velikom diplomatskom ofenzivom kojom bi okupila nezadovoljne negdašnje saveznike SAD-a. Zapravo sama Kina ima probleme s održavanjem suradnje sa susjednim državama jugoistočne Azije.

Kina se do sada fokusirala na ekonomsku diplomaciju, u sklopu inicijative Pojas i put (Yīdài Yīlù) i širenjem utjecaja svojih kompanija u svijetu. Ekonomska diplomacija je u početku davala dobre rezultate, ali se sve više njeni navodni uspjesi preispituju.

Kina će teško stvoriti razgranatu mrežu vojnih i obrambenih saveza kao SAD. Ipak se radi o nečemu što se razvijalo desetljećima. No dolaskom Donalda Trumpa jasna je nevoljkost SAD-a da održava te saveze, što sigurno ide na ruku Kini.

SAD, Kina ili nešto treće?

Za preuzeti svjetski tron i postati hegemon nije dovoljna samo ekonomska snaga. Čak i po pitanju ekonomije postoje različiti načini na koji se može biti vodeći. Je li dovoljno kontrolirati glavnu svjetsku valutu, kao što SAD radi s dolarom? Treba li biti najveći kupac, tj. uvoznik na svijetu, osiguravajući da svi na svijetu žele dobre odnose s tobom? Ili je važnija sirova proizvodnja i velik izvoz proizvoda u ostale države svijeta, čime se guši industrijska konkurencija i osigurava ovisnost stranih gospodarstava?

Kako bi hegemon uspješno širio utjecaj na ostatak svijeta potrebni su saveznici. SAD-u su to EU, Japan, Južna Koreja i Australija, ali politike Donalda Trumpa čvrstinu tih savezništava stavljaju na kušnju. Kina tek mora izgraditi mrežu saveza u svijetu, što nije lagan zadatak.

Sve to košta, a i SAD i Kina prezaduženi su. SAD je dosegao razinu javnog duga od 120 posto, ali zaduživanje Kine brže raste. Godine 2015. javni je dug Kine iznosio 41 posto BDP-a, a trenutačno se približava razini od 90 posto BDP-a. U ukupnom dugu, u koji osim javnog duga spada dug kućanstava i kompanija, Kina je i zaduženija od SAD-a.

No najveća kočnica usponu Kine katastrofalna je demografska situacija. Brzo starenje stanovništva znači smanjivanje radne snage, sve veći teret uzdržavanja starih, manju potrošnju i investicije. Korigirano za ostale faktore, starenje stanovništva također smanjuje razinu inovacija.

SAD je imao sve preduvjete da kroz cijelo 21. stoljeće ostane najveća svjetska sila. Najveće tržište na svijetu, čvrsti saveznici, glavna svjetska valuta, pozitivna demografska kretanja. Dolazak Donalda Trumpa to je promijenio jer SAD napušta saveznike, vodi trgovačke ratove i otvoreno ignorira svoje međunarodne obaveze.

Kina ima volju i kapaciteta da preuzme ulogu hegemona od SAD-a, ali prvo mora riješiti dva velika problema: demografiju i nedostatak saveznika. Ako bi se te stvari poboljšale, onda bi veći dio 21. stoljeća mogao biti doba Kine.

Najizglednija je ipak situacija da utjecaj SAD-a oslabi, a utjecaj Kine istodobno naraste, ali ne toliko da može preuzeti poziciju svjetskog hegemona. Nastat će multipolarnost, a takvo stanje povijesno je često bilo opasnije i nestabilnije nego razdoblja dominacije jednog hegemona.

Trenutno nema komentara za vijest. Ostavite prvi komentar...

Ostavi komentar