Svako selo ima svoju turističku zajednicu. Ima li to smisla?

Gotovo sve države na svijetu imaju neke komparativne prednosti u ekonomiji, apsolutne ili relativne. Svjetska trgovina državama omogućuje da se specijaliziraju u proizvodnji određenih dobara i usluga ovisno o tehnološkim, geografskim, klimatskim i kulturološkim mogućnostima. To ne vrijedi samo za trgovinu robama, nego i trgovinu uslugama.

Hrvatska ima izraženu komparativnu prednost u izvozu usluge koja zadnjih desetljeća bilježi relativno stabilne razine rasta. To je turizam. Iako se na njega rijetko u javnosti gleda kroz prizmu izvoza, turizam je zapravo izvoz usluga kada se govori o stranim turistima. Efektivno ima učinak kao izvoz proizvoda, tj. strani turisti svojom potrošnjom u Hrvatskoj stvaraju odljev financijskih sredstava iz država u kojima žive prema Hrvatskoj.

Razumljivo, Hrvatska nastoji što bolje iskoristiti svoju komparativnu prednost po pitanju turizma, pa na razne načine potiče tu djelatnost. To rade i ostale države, rjeđe direktno, a češće indirektno. U tom se procesu uspostavljaju i institucije koje su fokusirane na djelatnosti kod kojih država ima određenu komparativnu prednost. Za primjer, baltičke države Litva, Latvija i Estonija nemaju posebno ministarstvo zaduženo za turizam kao Hrvatska jer im turizam nije naročito bitna gospodarska grana. Jedna od institucija koja u Hrvatskoj postoji, a zadužena je isključivo za turizam, Hrvatska je turistička zajednica, točnije 296 turističkih zajednica koje postoje u Hrvatskoj, prema podacima iz Upisnika turističkih zajednica Ministarstva turizma i sporta. Je li to dovoljno, previše ili premalo?

Bilo bi ih i više od 300 da neke općine nemaju zajedničke turističke zajednice (TZ). Takvih je 36 prema zadnjoj evidenciji. Zbog spajanja se broj TZ-ova zapravo smanjuje od 2019., kada ih je bilo 313. Jedno od pitanja koje se nameće je zašto u nekim općinama postoje po dvije ili tri turističke zajednice, za svako naselje po jedna, a negdje se nekoliko općina udruži u jednu turističku zajednicu. Rekorder u spajanju je Turistička zajednica područja (TZP) Središnja Podravina, koja ja zadužena za 11 općina (Gola, Hlebine, Legrad, Molve, Novigrad Podravski, Virje, Drnje, Đelekovec, Peteranec, Koprivnički Ivanec i Rasinja).

Koja je logika oko usitnjavanja i okrupnjivanja turističkih zajednica?

Moguće objašnjenje je da regije u kojima turizam ne čini velik dio gospodarstva, tj. koje nisu jako turistički razvijene moraju imati udružene TZ-ove zbog potrebe za financijskom održivošću i jednostavno manjeg obujma posla za djelatnike turističkih zajednica. Na prvi se pogled čini da je tako, jer spomenute općine TZP-a Središnja Podravina nisu naročito poznate po turizmu. Prema Indeksu turističke razvijenosti Instituta za turizam, radi se o općinama četvrte i treće kategorije. Za usporedbu, općina Tisno u Šibensko-kninskoj županiji ima tri različite turističke zajednice: TZ Tisno, TZ Jezera i TZ Betina. Valja napomenuti da Murter, udaljen svega par kilometara od mjesta Betina, ima vlastiti TZ, a cijeli otok Murter na površini od 17,58 kilometara kvadratnih ima čak četiri TZ-a.

No ima i primjera TZP-ova s visokorazvijenim turizmom koji su se udružili u jednu turističku zajednicu ili turističku zajednicu područja. Novigrad, Posedarje i Poličnik, općine u Zadarskoj županiji, dijele jedan TZ. Osam općina središnje Istre dijeli TZ s gradom Pazinom, koji je 2024. posjetilo 13,6 tisuća turista i koji ima najveću kategoriju indeksa turističke razvijenosti. Očito ne postoji jedinstven kriterij prema kojem bi se turističke zajednice raspoređivale između općina i gradova, nego se velikim dijelom radi o diskrecijskoj odluci.

Osim krovne Hrvatske turističke zajednice, svaka županija ima svoju turističku zajednicu. Ne samo da većina općina i gradova imaju svoju turističku zajednicu, nego ih neke općine imaju i više.

Primjerice, Ičići su naselje administrativno u sastavu grada Opatije koje broji 836 stanovnika, a ima vlastiti TZ. Stara Novalja na otoku Pagu udaljena je svega šest kilometara od Novalje, broji 281 stanovnika i administrativno pripada gradu Novalji, nema nijedan hotel ili hostel, a ima vlastiti TZ.

Zaton je mjesto od 595 stanovnika udaljen četiri kilometra od grada Nina, kojemu administrativno pripada. Svejedno ima vlastiti TZ. Općina Gradac na jugu Splitsko-dalmatinske županije ima dvije turističke zajednice, TZ Gradac i TZ Drvenik.

Rekorder po gustoći turističkih zajednica je vjerojatno otok Murter. Na njegovih 17,58 kilometara kvadratnih smjestile su se čak četiri turističke zajednice: TZ Murter, TZ Betina (mjesto svega par kilometara udaljeno od mjesta Murter), TZ Jezera i TZ Tisno (mjesto koje se djelomično nalazi na otoku, a djelomično na kopnu i kroz koje prolazi most).

Jedan od mlađih TZ-ova osnovala je 2019. općina Rugvica u Zagrebačkoj županiji. Nekome je postalo jasno da TZ u naselju koje godišnje posjeti nekoliko desetaka turista (ako i toliko) nije najbolja ideja, pa su se 2024. općine Rugvica, Brckovljani i Orle udružile u osnivanju zajedničkog TZ-a Posavine i Prigorja.

Većina turističkih zajednica ne može se financirati iz vlastitih izvora

Javnost i poslovna zajednica nisu frustrirane očitom inflacijom broja turističkih zajednica jer smatraju da na njih nemaju utjecaja, tj. da se svaka turistička zajednica financira samostalno, iz turističkih pristojbi i članarina.

No to zapravo nije istina. Većina prihoda turističkih zajednica dolazi iz općeg proračuna grada, općine, županije ili države. TZ-ovi u područjima koja nisu turistički razvijena pogotovo ne mogu biti financijski samoodrživi.

Za primjer, TZ općine Draž na samom sjeveroistoku Hrvatske je prema javnom dokumentu "Prijedlog izvješća o izvršenju programa rada turističke zajednice općine Draž za 2024." ostvario 2.185,47 eura prihoda od turističke pristojbe, 2.220,59 eura od turističke članarine, 23.262,50 eura od sustava turističkih zajednica i 71.163,20 eura iz proračuna općine/županije/države. Poprilična investicija za pojmove općine koja broji 1949 stanovnika.

Čak i turističke zajednice područja, tj. TZ-ovi udruženih općina i gradova ne financiraju se iz vlastitih sredstva. TZ Baranje, u čijoj su nadležnosti područja grada Belog Manastira i općina Darda, Popovac, Petlovac, Kneževi Vinogradi, Jagodnjak i Čeminac, prema javnim je podacima 2024. ostvarila 41.511,53 eura prihoda od turističkih pristojba i turističkih članarina (ti se prihodi još nazivaju izvornima), 150.959 eura iz sustava turističkih zajednica i 130.518,08 eura prihoda iz proračuna općina/grada/županije države. Petina troškova otpadala je na plaće.

TZ-ovi koji se nalaze u turističkim regijama više su samoodrživi, ali se također dijelom oslanjaju na financiranje iz proračuna gradova/općina/županije/države. TZ grada Cresa je 2024. ostvario 511.127,20 eura prihoda od turističkih pristojbi, 59.091,59 eura od turističke članarine i 35 tisuća eura od "ostalih prihoda", što se primarno odnosi na prihod iz proračuna grada/županije/države. TZ grada Solina iste je godine ostvario 196 tisuća eura izvornih prihoda i 29 tisuća eura iz proračuna grada/županije/države.

Rijetki su ipak financijski samoodrživi. TZ Makarske je 2024. ostvario 232 tisuće eura prihoda od članarina i 727 tisuća eura od turističkih pristojbi od ukupno milijun eura prihoda.

Sustav turističkih zajednica metastaza je katastrofalne administrativne podjele

Sustav turističkih zajednica u Hrvatskoj očito treba reformirati. Nije potrebno da baš svako naselje ima svoju turističku zajednicu, s vlastitim direktorom i financiranjem. Čemu naselju od nekoliko stotina stanovnika koje administrativno ionako pripada većem naselju, često udaljenom svega nekoliko kilometara, vlastiti TZ? Još bizarnije, trebaju li gradovi i općine koji godišnje imaju nekoliko desetaka turista uopće imati i subvencionirati posebnu turističku zajednicu?

Kaos po pitanju razmještaja i financiranja TZ-ova u Hrvatskoj povezan je s općenitim kaosom oko administrativnog ustroja Hrvatske. Treba li zaista državi ove veličine 128 gradova i 428 općina? Zasigurno ne, s obzirom na to da se većina ne može financirati iz vlastitih prihoda. Značajan dio ni plaće zaposlenika ne može financirati iz vlastitih prihoda, a pogotovo ne infrastrukturne i druge projekte. Većina općina zapravo preživljava isključivo zbog fiskalnog izravnavanja, u kojem bogatije općine, gradovi i županije subvencioniraju siromašnije, najčešće male općine i gradove od nekoliko stotina ili par tisuća stanovnika, od čega velikim dijelom umirovljenika.

Možda svako selo treba imati zvonik, ali ne treba svako selo imati vlastitu općinu i turističku zajednicu. Decentralizacija je dobra, ali u određenoj točki postaje štetna, pa i apsurdna. Svrhovitije bi bilo spajati turističke zajednice, racionalizirati njihovo poslovanje i povećati efikasnost.

Trenutno nema komentara za vijest. Ostavite prvi komentar...

Ostavi komentar