Krajnje je vrijeme za ozbiljnije kvalitativne iskorake u hrvatskom turizmu

Gužve u špici sezone u kombinaciji s manjkom radne snage i rastućim kapacitetima, osobito u privatnom i nekomercijalnom smještaju, negativno utječu na kvalitetu turističkog doživljaja, a uz rastuće cijene sve su veći izazovi isporučiti pravednu vrijednost za novac i zadržati turiste zadovoljnima i odanima, ocijenio je u razgovoru za Bloomberg Adriju jedan od vodećih domaćih turističkih stručnjaka Josip Mikulić.

Kako je istaknuo, promjene vidljive u posljednje vrijeme su količinska ekspanzije turističke aktivnosti te određeno jačanje predsezone i posezone.

"To se dijelom reflektira i u porastu udjela zračnog prometa koji je po zadnjem TOMAS istraživanju porastao na 20 posto, ali je to i dalje daleko ispod globalnog i mediteranskog prosjeka. No i dalje imamo ekstremnu sezonalnost turističke aktivnosti, gdje samo u kolovozu ostvarimo onoliko noćenja koliko ih ostvarimo ukupno u cijelom prvom polugodištu i razdoblju od listopada do prosinca, a slično je i sa srpnjem", kaže Mikulić, inače profesor na Ekonomskom fakultetu.

TOMAS istraživanja kvantitativna su istraživanja u okviru kojih se podaci prikupljaju osobnim intervjuom s turistima uz korištenje strukturiranog upitnika, a provode se radi identifikacije stavova i potrošnje turista u hrvatskim turističkim destinacijama.

Mikulić napominje kako nema dvojbe da je hrvatski turizam uspješan u smislu brzog vraćanja na stare razine nakon pandemije i kontinuiranog rasta fizičkih i financijskih pokazatelja, a glavna boljka je veliki udio privatnog smještaja koji nema veliku moć privlačenja turista izvan vrhunca sezone.

Pitanje privatnog smještaja

"Tako hoteli zbog svoje dodatne ponude imaju prosječnu godišnju iskorištenost preko 40 posto, dok privatni smještaj ima tek oko 15 posto. No ekspanzija privatnog i nekomercijalnog smještaja je posljedica desetljeća povijesno niskih kamatnih stopa i vrlo niskog poreznog opterećenja, a mnogi kod nas su vidjeli priliku u takvom ulaganju. Kako je Hrvatska vrlo atraktivna turistička zemlja, takva ulaganja su skoro pa logična, racionalna, samo što se ne vodi računa o izvanjskim učincima, društvenim troškovima, a i zaboravlja se da se s masovnošću stvara negativan pritisak na turistički doživljaj i kvalitetu života lokalnog stanovništva. Potrebno je više reda i plana. Strategije i planove imamo, ali ih trebamo početi i provoditi", smatra Mikulić.

Privatni smještaj u Hrvatskoj ima udio od oko 60 posto, što je znatno više od mediteranskih konkurenata.

"Privatni smještaj sam po sebi nije problem, problem je kada nekontrolirano poraste po visokom stopama kao kod nas, gdje je udvostručen od 2010. do 2019. godine, a u prosjeku nema nikakve dodatne ponude kojom bi se mogli privući turiste izvan sezone. Veća urbana središta su iznimka, pogotovo ako su dobro povezana zračnim putem, no u mnogim našim primorskim mjestima takvi stanovi za kratkoročni najam zjape prazni dobar dio godine, a u srpnju i kolovozu rast takvih kapaciteta doprinosi sve većim gužvama. Problem je i što izvansmještajno ugostiteljstvo ne prati taj rast kapaciteta, pa najviše profitiraju supermarketi i fast food restorani, dakle klasični masovni turizam", upozorava Mikulić.

U nastojanju da se ispravi ta neravnoteža u korist privatnog smještaja, Mikulić vidi i moguću ulogu države.

"Država u tom smislu instrumentima kojima raspolaže može usmjeravati poduzetničku aktivnost i time razvoj, Hrvatska turistička zajednica može promovirati dijelove ponude koji nisu samo sunce i more i pozicionirati Hrvatsku kao poželjnu lifestyle destinaciju, ali su poduzetnici ti koji ulažu i nose razvoj. Novac prirodno ide tamo gdje je investicija sigurna i ima poznat povrat, a kada je riječ o privatnom smještaju, ujedno je riječ i o onome u što Hrvati, ali i sve više stranaca, najviše voli ulagati – nekretnine. U pripremi je novi Zakon o turizmu koji će kroz fond za turizam poticati projekte koji su u funkciji održivosti turizma i produženja sezone. Nova strategija u svom nazivu po prvi puta sadrži riječ 'održivi' turizam. Znamo što nam je činiti, no trebamo poraditi na provedbi", ustvrdio je Mikulić.

Pokazatelji uspješnosti

Jedan od problema koji se javlja je komunalni nered zbog velike količine gostiju i noćnog provoda u središtima gradova, kao što je slučaj u Splitu. To otvara pitanje usklađenosti života lokalnog stanovništva i turističke industrije.

"Treba regulirati privatni smještaj, postaviti ograničenja. To jest nečije vlasništvo i ne možete tek tako ljudima braniti da svoje stanove koriste kako žele. No ako se radi o stambenim zgradama, treba pitati i druge suvlasnike žele li da im u zgradi stalno dolaze novi 'susjedi'. Ja to ne bih volio. Neke destinacije su dosta rigorozne u borbi sa stanovima za kratkoročni najam, kao što su Amsterdam, Barcelona ili New York, te zbog 'višeg dobra' postavljaju rigorozne kriterije za ovakav vid turističkog poduzetništva. Nije sve u prihodima i profitu, što je s društvenim troškovima i dugoročnim štetama? U tom smislu smo se pretvorili u nekakav turbo-kapitalizam u kojemu su kratkoročni prihodi iznad svega i opravdanje za sve. To je šira problematika koja bi trebala biti regulirana širom stambenom strategijom", smatra Mikulić.

Svjedoci smo da se i ove sezone turistički, a posebice vladini dužnosnici hvale dobrim brojkama u dolascima i noćenjima, no jesu li to uvijek najbolji pokazatelji uspješnosti?

"Dolasci i noćenja su standardni pokazatelji turističke aktivnosti i koriste se kao pokazatelj uspješnosti, pogotovo za praćenje razvoja ili rasta kroz vrijeme. No financijski pokazatelji su s ekonomskog stajališta, naravno, puno relevantniji pokazatelj, a načelno se može reći da je od dva turista bolji jedan koji dvostruko troši u destinaciji jer će jedan turist zauzeti manje mjesta na plaži, imati manji ugljični otisak, potrošiti manje asfalta na autocesti… No fizičke pokazatelje relativno jednostavno pa i u realnom vremenu možemo pratiti, dok financijske pokazatelje ne možemo tako lako pratiti, već ih Hrvatska narodna banka procjenjuje anketnim ispitivanjem turista te su dostupni tek nakon što sezona završi. Naravno, važni su i pokazatelji o kvaliteti turizma poput TOMAS istraživanja, a bilo bi dobro i pratiti zadovoljstvo lokalnog stanovništva, onog u destinaciji, ali i onih koji su možda odselili", smatra Mikulić.

Josip Mikulić

U usporedbi s mediteranskom konkurencijom, može se reći da nismo bez dobrih aduta na raspolaganju.

"Jedna komparativna prednost je geoprometni položaj kao najbliže toplo more koje je mnogima dostupno automobilom u razumnom roku. Zatim, tu je imidž vrlo sigurne destinacije i očuvane prirode, veliki potencijali nautičkog turizma kao najbliži vez mnogim vlasnicima plovila, a za mnoge smo još uvijek neotkrivena, nedovoljno poznata destinacija. Mnogi turisti vole istraživati nove destinacije. Osim toga, pored masovnog turizma imamo i dio turističke ponude koja bi se mogla opisati visokokvalitetnom, čak ekskluzivnom", kaže Mikulić. 

Ono po čemu imamo sličnost s, recimo Grčkom, ali ne toliko s drugim europskim mediteranskim konkurentima je izrazita sezonalnost.

"Imamo ekstremnu sezonalnost, najvišu na Mediteranu, sa svim izazovima koji iz toga proizlaze, pa tako i slabiju iskorištenost kapaciteta od Italije i Španjolske izvan ljetne sezone. Grčka se muči sa sličnim problemima kao i mi, jako im je sezonalan turizam, a u usporedbi sa sve tri spomenute zemlje nam je nedostatak znatno lošija povezanost izravnim zračnim linijama izvan ljetnog razdoblja. Kako su putovanja izvan tog razdoblja uglavnom kraća, kvalitetna povezanost zračnim putem je jako važna za privlačenje turista izvan sezone", napominje Mikulić.

Indikator nerazvijenosti

Udio bruto domaćeg proizvoda (BDP) u Hrvatskom turizmu obično se navodi brojkom od blizu 20 posto. To je uvjerljivo viša razina od Italije ili Španjolske, gdje je ispod 10 posto, pa čak nešto veća i od Grčke, gdje je oko 15 posto. Kolika bi zapravo poželjna razina trebala biti?

"Doprinos se na razne načine procjenjuje. Česta brojka koja se za Hrvatsku spominje je 20 posto pa do 25 posto, no tada se u pravilu gleda udio prihoda od međunarodnog turizma u BDP-u, što nije ekvivalentno doprinosu BDP-u jer se zanemaruje rashodovna strana. Službeno, temeljeno na metodologiji satelitskog računa, direktan i indirektan doprinos turizma BDP-u je iznosio 16,9 posto u 2016. Prema zadnjem izračunu za 2019. godinu je direktan utjecaj blago porastao. No kako imamo dosta sivog tržišta, stvaran udio je vjerojatno i viši. U svakom slučaju je udio jako velik, u samom smo svjetskom vrhu, no visok udio turizma u BDP-u je zapravo karakteristika ekonomski slabije razvijenih zemalja. Bilo bi super da turizma imamo koliko imamo i sada, možda nešto kvalitetnijeg, a da je udio ispod 10 posto. To bi značilo da su se i drugi sektori razvili, što bi impliciralo i viši dohodak, a možda bi si u takvom scenariju i hrvatski građani mogli priuštiti ljetovati u hotelima na našem moru u špici sezone, što je trenutačno velikoj većini utopija", zaključuje Mikulić.