SAD daleko veći investitor u EU nego što se to čini, Kina ni blizu

Podaci koje je u petak objavio Eurostat pokazuju kako su Sjedinjene Američke Države (SAD) daleko veći investitor u Europsku uniju (EU) nego što se to čini na prvi pogled. Radi se o eksperimentalnoj statistici kojom se pokušava razlikovati tko je izravni, a tko konačni ulagač u pojedinu državu. Eurostat time pokušava zaobići uobičajeni problem u praćenju stranih ulaganja kad investitori koriste tvrtke registrirane u zemljama gdje nije sjedište samog ulagača. Ova statistika trebala bi pomoći u stvaranju mnogo realnije slike oko stvarnih ulagača u zemlje Unije.

Statistički ured EU-a pokusno je prikupio podatke iz 13 država članica: Cipra, Češke, Njemačke, Danske, Estonije, Španjolske, Finske, Francuske, Grčke, Mađarske, Italije, Portugala i Rumunjske. Radi se o podacima za 2020. godinu koji nisu baš najsvježiji, no, kad su u pitanju strane investicije, statističari često zbog prirode transakcija godinama revidiraju konačne iznose zbog čega je za dodatnu točnost čak i dobro ako se malo pričeka. Također, kako se među državama koje su predale brojke nalaze i četiri najveće ekonomije EU-a, za uočavanje nekih općih trendova i ovakva statistika je dovoljna.

Odmah upada u oči da je SAD puno veći investitor u EU nego što bi se to moglo činiti. Od ukupnih 2,99 bilijuna eura investicija 2020. godine u 13 država članica Unije, SAD je kao konačni investitor identificiran u poslovima vrijednim 752 milijarde eura, odnosno oko četvrtine svih transakcija. To je čak 3,5 puta više nego što bi se to moglo inicijalno učiniti kad bi se izravna ulaganja pratila samo temeljem podatka odakle je neposredno stigla investicija. Drugim riječima, američke kompanije u EU-u investiraju preko svojih podružnica u drugim državama.

To potvrđuje i ostatak statistike. Primjerice, iako se Nizozemska vodi kao izravni investitor u transakcijama vrijednim gotovo 600 milijardi eura, tvrtke iz te države bile su konačni investitori u poslovima vrijednim tek 165 milijardi eura, odnosno otprilike četvrtine prvotnog iznosa. Slična je situacija i s Luksemburgom odakle je 2020. godine u 13 država EU-a naizgled došlo čak 725 milijardi eura investicija, dok je stvarna brojka puno nižih 189 milijardi.

Iz Eurostatovih brojki može se vidjeti i kako iz Njemačke, Francuske i Italije gotovo u pravilu dolazi 60 posto više investicija u odnosu na statistiku koja proizlazi kad ih se prati samo kao izravne ulagače. Iz Švicarske, uz Nizozemsku i Luksemburg, još jedne države poznate kao popularne za registriranje raznih podružnica zbog povoljnijeg bankovnog ili poreznog tretmana, zapravo dolazi gotovo 30 posto manje ulaganja, a kad je u pitanju Velika Britanija, podaci pokazuju da su u njenu slučaju brojke zapravo prilično realne, prati li se porijeklo izravnog ili konačnog ulagača.

Kina iza Rusije

Na desetom mjestu po visini stvarnog porijekla kapitala ulaganja u spomenutih 13 država EU-a tijekom 2020. nalazi se Rusija. Ona je identificirana kao izravni izvor za 109 milijardi eura vrijedne transakcije, ali kao konačni investitor u nešto viših 143 milijarde eura vrijednim poslovima.

Interesantno je da se Kina, za koju se u drugom dijelu prošlog desetljeća nerijetko strahovalo da će svojim preuzimanjima i ulaganjima u Europi znatno ojačati svoj politički i gospodarski utjecaj, ne nalazi među deset najvećih. Prema dostupnim podacima, Kina i Hong Kong su 2020. zajednički identificirani kao izravni ulagač za 38 milijardi eura vrijedne transakcije, dok su kao konačni investitori identificirani za 57 milijardi eura poslova. Podaci nisu potpuni jer za Kinu pojedinačno nisu objavljeni podaci iz Cipra i Portugala, ali ipak daju dovoljno dobru sliku budući da su poznate brojke za četiri najveće ekonomije EU-a.

Situacija koju svojom eksperimentalnom metodom pokušava rasvijetliti Eurostat dobro je poznata i iz hrvatske statistike stranih ulaganja. Na vrhu tablice kao najveći investitor u posljednjih tridesetak godina, otkad Hrvatska narodna banka (HNB) prati brojke, nalazi se Nizozemska sa 6,6 milijardi eura investicija, iako je poznato da Hrvatska puno bolje gospodarske veze ima sa susjednima Slovenijom te Bosnom i Hercegovinom, a da investicije najčešće dolaze iz Austrije, Njemačke ili Italije. Brojke HNB-a također pokazuju da se među top tri ulagača u Hrvatsku nalazi i Luksemburg, a među deset najvećih nalaze se i tzv. Nizozemski Antili, odakle nam je navodno stiglo 855 milijuna eura investicija.

Aproksimativno, brojke koje je objavio Eurostat mogli bismo pokušati primijeniti na Hrvatsku. No za to je potrebno puno opreza i konačni rezultat je daleko od egzaktnog. Ali, kad bismo pretpostavili da je omjer ulagača u Hrvatsku otprilike jednak omjeru ulagača u spomenutih 13 odabranih država za koje je objedinjena statistika, to bi značilo da je SAD u Hrvatsku kroz proteklih deset godina investirao 1,97 milijardi eura, a ne 554 milijuna. Isto tako iz Nizozemske nije došlo 3,14 milijardi eura, nego 867 milijuna, a iz Luksemburga je stiglo 730 milijuna, a ne 2,8 milijardi. Ponešto bi bila smanjena ulaganja iz Švicarske, s 288 na 208 milijuna eura, dok bi Njemačka i Italija imale nešto bolje rezultate. Umjesto milijarde eura koliko se sada bilježi iz Njemačke, realnija brojka bila bi 1,64 milijardi, dok bi za Italiju vrijedilo 4,3 milijarde eura, a ne 2,67 milijardi kako se bilježi sada.

Kad bismo Hrvatsku usporedili samo s Češkom koja je jedna od država uključenih u Eurostatove brojke, to bi značilo da su nam brojke iz SAD-a još i veće te da je od tamo stiglo 3,33 milijarde eura investicija u posljednjih deset godina. Ulaganja iz Italije bila bi 3,9 milijardi eura, a iz Njemačke 1,48 milijardi umjesto već spomenutih 2,67, odnosno jedne milijarde eura koliko nam je stiglo iz tih država po sadašnjoj statistici. Brojka iz Luksemburga bila bi smanjena s 2,8 milijardi na samo 185 milijuna eura, a ona iz Nizozemske s 3,1 milijarde na 771 milijun eura.

Te brojke je, ponavljamo, potrebno uzeti s puno opreza zbog prirode ulagačkih transakcija. Kod njih automatska obrada podataka nije ni izbliza dovoljna, već bi bilo nužno pratiti i tijek novca, ali i tijek odluka. Hipotetska krovna kompanija u SAD-u može donijeti odluku o ulaganju u Hrvatsku. Izravni vlasnici tvrtke u Hrvatskoj koja nastaje tim ulaganjem mogu u različitim omjerima biti tvrtke iz Švicarske i Nizozemske koje obje potpadaju pod krovnu američku kompaniju, a novac za ulaganje može doći s računa koje te tvrtke drže u banci u Londonu i prije toga su prebačeni s korporativnih računa koje u nekoj od poreznih oaza drži krovna američka korporacija. Automatsko bilježenje odakle izravno dolazi novac u Hrvatsku ili gdje su sjedišta izravnih vlasnika hrvatske tvrtke u takvom nekakvom slučaju ne pomaže puno.

Realnija slika

To opet ne znači da su sve ulagačke transakcije takve i da prikupljeni domaći podaci nemaju nikakvu vrijednost. Ali, nova Eurostatova statistika odlična je kad se želi doznati odakle kapital stvarno dolazi u EU. Već i s postojećim podacima za 13 država članica vide se neki trendovi i mogu se uočiti neke zakonitosti.

Konkretnije, kad bi se porijeklo investicija pratilo samo temeljem podatka odakle je neposredno stigao kapital, najveći ulagači u 13 članica Unije iz uzorka bili bi Luksemburg, Nizozemska, Velika Britanija i Švicarska. Novi podaci otkrivaju da je daleko najveći investitor SAD, a slijede Njemačka i Francuska, pa tek onda Velika Britanija i Švicarska.