Migranti su daleko više prekvalificirani za poslove koje rade. Što kriju hrvatske brojke?

Imigranti, i to oni koji dolaze izvan Europske unije, konstantno su u daleko većem broju prekvalificirani za poslove koje rade u usporedbi s domaćim stanovništvom ili useljenicima iz drugih država Unije. Nedavno objavljene Eurostatove brojke pokazuju kako se u cijeloj Uniji u posljednjih deset godina udio imigranata iz tzv. trećih zemalja koji su prekvalificirani za svoj posao u prosjeku kreće između 40 i 45 posto.

Kad su u pitanju useljenici iz drugih država članica Unije (primjerice, hrvatski imigranti u Irskoj ili Njemačkoj) prosječni udio prekvalificiranih je između 30 i 35 posto, dok je udio domaćih uglavnom stabilan oko 20 posto. Statistika prekvalificiranima smatra one koji imaju tercijarno obrazovanje, a rade na radnom mjestu za koje je dovoljna niža razina formalnog školovanja. Primjerice, kad diplomirana inženjerka kemije radi kao spremačica soba i apartmana.

Dio uzroka koji leži iza takvih brojki je relativno dobro poznat. Razlozi za emigraciju vrlo često su ekonomske prirode. Osoba koja je završila fakultet u vlastitoj državi spremnija je prihvatiti bolje plaćeni posao u inozemstvu čak i ako je za taj posao dovoljna niža razina obrazovanja. Ti se poslovi nerijetko lakše dobivaju, obično ima dovoljno slobodnih radnih mjesta i premalo domicilnog stanovništva koje ih je spremno raditi, a sve zajedno znači i lakše useljavanje već i s birokratske strane.

Domaćinima, posebno u državama gdje je udio useljenika viši ili u kratkom roku brzo narastao, najčešće nije neobično da imigranti s visokim obrazovanjem prihvaćaju manje zahtjevne poslove. Dojam koji vlada je kako je useljenicima to prihvatljivo jer su zbog višeg životnog standarda u državi u koju su doselili njima već i takvi poslovi poboljšanje od onoga što im se nudilo kod kuće.

Uz prvoloptašku procjenu kako je to odlično za ekonomiju jer je slobodno radno mjesto popunio radnik imigrant i umjesto ničega tu se sada stvara profit, rasprava o prekvalificiranosti obično tu staje. No problem je puno širi i značajniji.

Prekvalificiranost predstavlja značajan gubitak.

Inženjerka kemije bi svojim znanjem i obrazovanjem na pravom radom mjestu – recimo u istraživačkom institutu neke tvornice – mogla zasigurno puno više doprinositi ekonomiji nego spremanjem i čišćenjem apartmana. Države koje prepoznaju i na vrijeme i aktivno počnu rješavati problem prekvalificiranih imigranata mogu i ekonomski i društveno profitirati puno više nego one koje se na to ne obaziru.

Njemačka i Grčka

Eurostat podatke za pojedine države vodi prema dva glavna kriterija: nacionalnosti zaposlenika te njihovoj državi rođenja. Brojke nisu dostupne za sve članice, a one koje su dostupne pokazuju kako u nekim i među nekim državama razlike mogu biti značajne. Grčka se posebno izdvaja jer u njoj čak 85 posto radnika s državljanstvom neke države izvan EU-a radi poslove za koje su prekvalificirani. Kad se radi o domaćem stanovništvu, udio je 31 posto.

U Njemačkoj je razlika bitno manja. Prekvalificiranih stranih državljana je 37 posto, a domaćih 17 posto. U susjednoj Sloveniji brojke su slične kao u Njemačkoj.

Za Hrvatsku su podaci nešto oskudniji, no oni koji postoje pokazuju iznimno malu razliku. Gledajući po državi rođenja, a ne po državljanstvu, prekvalificiranih zaposlenih stranaca – bilo iz ostatka EU-a ili trećih zemalja – je iznimno malo, između 10 i 12 posto. To je praktično jednako brojci za one rođene u Hrvatskoj jer su oni za svoje radno mjesto prekvalificirani u 13 posto slučajeva.

Te se brojke mogu protumačiti kao posljedica toga da useljenici u Hrvatsku rijetko kad imaju tercijarno obrazovanje pa ih Eurostatova statistika na neki način niti ne zahvaća. Uz to, imigranti kod nas primarno obavljaju najjednostavnije poslove, poput dostave robe ili fizičkih poslova na gradilištima. Oba ta aspekta jednako su problematična.

Visoko obrazovanje

Čak i ako se ne radi o zaposlenicima s visokim obrazovanjem, prekvalificiranost predstavlja gubitak. Posao medicinske sestre ili tehničara može se obavljati i sa završenom srednjom školom. Ako useljenici s takvim obrazovanjem rade kao domari ili čistači medicinskog odjela umjesto da na njemu njeguju bolesnike, jasno je o kakvom se gubitku radi.

Drugi primjer mogla bi biti imigrantica koja je završila srednju elektrotehničku školu, ali dostavlja robu na romobilu umjesto da svoje znanje i afinitete možda usmjeri u razvoj robota koji bi tu robu dostavljao umjesto nje. I u jednom i u drugom slučaju jasno je da se tu radi o popriličnom promašaju radne politike koja ne prepoznaje problem niti stvara pretpostavke za njegovo rješavanje.

Useljenici često rade fizičke poslove u građevinarstvu | Yancey Haywood/Bloomberg

 

Jednako tako, promašaj je ako ljudi s visokim obrazovanjem uopće nemaju želju doseliti u Hrvatsku. To znači da kod nas čak nema niti dovoljno dobro plaćenih poslova zbog kojih bi pristali raditi i na razini ispod vlastitog formalnog obrazovanja.

Podaci koje je objavio Eurostat, posebno njihov dugogodišnji trend, odražavaju nefleksibilnost društva i tržišta rada zbog čega je i sama ekonomija na gubitku. I tu se čak ne radi samo o nepostojećoj ili neadekvatnoj državnoj politici.

Poslodavci koji ne koriste talente i sposobnosti svojih zaposlenika također su na gubitku. Umjesto da imigrante zapošljavamo kako bi oni samo zujali na romobilima i skuterima dostavljajući robu, puno pametnije bi bilo stvoriti uvjete u samim kompanijama da oni svoje znanje iskoriste za razvoj robota ili nekih drugih rješenja koji bi taj posao obavljali umjesto nas i njih.