Zbog nedostatka radnika Iverpan se okreće automatizaciji i strancima

Kompanija s 35 godina staža, obiteljskom pozadinom i inovativnim fokusom na održivu budućnost - tako bi se ukratko moglo predstaviti Iverpan. Domaća kompanija, koja se bavi prodajom robe i materijala za izradu namještaja te proizvodi dijelove za njegovo sastavljanje, od 1991. godine do danas razvila se iz obiteljske kompanije u jedan od vodećih drvnih centara u Hrvatskoj.

Priču je započeo vlasnik Vladimir Findri koji se početkom 1990-ih počeo baviti uvozom ploča iverice za lokalne stolare. Sve je počelo u Zelini, a razvilo se u trgovinu u Zagrebu, zatim u centar na Žitnjaku, Stenjevcu, pa onda i dalje. Danas Iverpan ima šest centara, centralno skladište i centralni proizvodni pogon, više od 200 zaposlenih, a kompanija je izrasla u više od početnog malog obiteljskog biznisa.

Najveći preokret u poslovanju kompanija je imala 2015. godine kada je obitelj Findri odlučila prepustiti upravljanje profesionalnom menadžmentu, odnosno na vodeću poziciju dovela današnjeg direktora Mladena Jambrovića.

"Prije deset godina je obitelj Findri zaključila da im ponestaje energije i da trebaju nove ideje oko toga kamo usmjeriti tvrtku. Za hrvatske prilike je dosta neobično da vlasnik kaže da ne može dalje operativno razvijati svoju kompaniju i da traži profesionalnu upravu", ispričao je Jambrović u razgovoru za Bloomberg Adriju.

Iako je njegov dolazak bio velika promjena za kompaniju, a tranzicija nije bila lagana, taj se potez brzo pokazao ispravnim. U gotovo deset godina, koliko je Jambrović na upravljačkoj poziciji, Iverpan je gotovo poduplao i broj zaposlenih i prihode.

Promjena vodstva i načina upravljanja

Najveća promjena koju je Jambrović donio kompaniji bila je promjena načina poslovanja. Kako nam je ispričao, trebalo je vremena da se iz centrističkog načina upravljanja, koji je tipičan za obiteljske kompanije, odgovornost i obaveze prenesu na ostatak ljudi.

"Najbolje upravljanje kompanijom je kada imaš tim ljudi koji znaju više od tebe, svaki za svoj segment posla. Nama je trebalo neko vrijeme da se krene stvarati tim i da se iz jedne kulture centrističkog odnosa, koji je svakako imao svoje mjesto i bio potreban u jednom od razvojnih ciklusa kompanije, dođemo do toga da svatko ima pravo donijeti odluku, ali i da svatko za nju odgovara", kazao nam je Jambrović.

Nakon slaganja unutar firme, Iverpan se okrenuo investicijama i širenju. Dvije godine nakon dolaska novog vodstva, donesena je odluka o otvaranju centralne proizvodnje u Donjoj Zelini. To je bila značajna promjena jer su dotad imali princip da svaki centar ima svoju prodaju i svoju proizvodnju.

Iverpan

Dvije godine nakon toga, otvorili su i centar u Zadru, a 2021. godine krenuli s otvaranjem centra u Rijeci koji se, zbog niza administrativnih problema, službeno otvorio tek prošle godine.

"U listopadu 2023. godine smo zaposlili ljude, da bismo ih školovali i računali da ćemo centar otvoriti u prvom kvartalu 2024. godine. Na kraju smo centar otvorili u kolovozu i godinu dana plaćali ljude koji nisu imali centar u kojem bi mogli raditi", prepričao je Jambrović.

Iako su takvi izazovi neizostavni dio posla, ističe da oni ipak ostavljaju gorčinu, posebno kada se zna da se kolege iz industrije u drugim europskim državama ne bore s takvim problemima.

"Mojim kolegama je kompletna energija usmjerena na proizvod, cijene, profitabilnost po jedinici, otvaranje novih tržišta, a kod nas je administracija jedan od velikih izazova u razvoju", kazao je direktor Iverpana.

Radnika sve manje, a troškovi sve veći

No to nisu jedini problemi s kojima se Jambrović i njegov tim susreću u poslovanju. Kao i mnogim drugim kompanijama u Hrvatskoj, najveći izazov s kojim Iverpan trenutno vodi bitku pitanje je radne snage. Iako su širenjem i otvaranjem novih centara povećali broj ljudi, problem imaju i s pronalaskom novih ljudi i s njihovom produktivnosti.

"Još je neko vrijeme bilo ljudi koji su se javljali na oglase, pa smo radili selekcije i zapošljavali ljude. No sada imamo konstantno objavljene oglase i svejedno teško pronalazimo nove zaposlenike. Često se od deset ljudi koji se jave na oglase njih šest i ne pojavi na razgovoru", kazao nam je Jambrović.

To je, kako kaže, problem veći i od njihove kompanije i od same države jer isti problem imaju svi njegovi kolege u regiji, a razloge kako je došlo do toga je uopće teško uobličiti.

Jambrović smatra da su se generacije promijenile, ali i da je puno toga zakazalo na razini države. Problemi radne snage dugo su se zanemarivali, a bili smo zadovoljni niskim postocima nezaposlenosti, zanemarujući pritom da je dobar dio domaće radne snage otišao u inozemstvo, a da dio mladih ne računa na zaposlenje odmah, već da se žele školovati. Problem je i neusklađenost potreba gospodarstva i školstva te činjenica da proizvodne djelatnosti nemaju pozitivan tretman u državi.

"Ima određenih poslova koje ljudi iz naših krajeva ne žele raditi, a netko mora jer još nismo smislili drugi način", istaknuo je direktor Iverpana.

U svemu tome očekivanja od plaća postaju sve veća, a prelasci s jednog radnog mjesta na drugo sve jednostavniji.

"Ono što ja vidim kao problem je da danas mladi ljudi dugo ostaju s roditeljima i zato nemaju ni potrebu za poslom ni strah da će ga izgubiti. Tim više, oni sami daju otkaz jer znaju da se mogu zaposliti negdje drugdje jer posla ima gdje god hoćeš. Neki pak daju otkaze svakih par mjeseci samo da si dignu plaću za 100-200 eura. Prije kada se u radnoj knjižici vidjelo da je netko promijenio deset poslova, rekli bismo mu da tražimo nekoga tko će ostati za stalno. Sada primamo sve i time zapravo potičemo suludu spiralu dizanja troškova rada", kazao je Jambrović i dodao da se u svemu i država svojim povećanjima plaća nametnula kao nelojalna konkurencija na tržištu rada.

Strani radnici i automatizacija

Kako sve to riješiti pitanje je za milijun dolara, ali sve vodi u smjeru automatizacije i stranih radnika.

"Mi smo se dugo borili protiv toga da uzimamo strane radnike, ne zato što imamo nešto protiv njih, već zato što je naš proizvodni proces takav da je važna komunikacija s ljudima. No sada smo na to bili prisiljeni i to je trenutno jedino rješenje za našu situaciju. Ono što se kod njih vidi je želja da rade, čak i kada ne znaju posao. Kako nam je jedan čovjek rekao, on je iz sela od 4,5 milijuna stanovnika – sela! Oni tamo mogu trgovati, krasti ili ne raditi ništa. I zato su oni došli tu. Oni su došli ovdje raditi i ako se prema njima ponašaš fer, to će se vratiti. Samo moraju naučiti neke stvari da bi postali samostalni", ispričao je direktor Iverpana.

Je li im u svemu tome opcija i digitalizacija? Jambrović kaže da da, ali je priča kompliciranija no što se na prvu čini. Dosad su uložili u digitalizaciju određenih procesa, no objašnjava da je to teže i skuplje za neke druge procese koji se, primjerice, odnose na servisiranje.

"Zbog toga su nam se roboti na početku činili spori i skupi, a amortizacijsko razdoblje u usporedbi s čovjekom na toj istoj poziciji se nije činilo troškovno isplativo. Međutim tada nismo računali da će trošak radne snage toliko skočiti", kazao je Jambrović.

Zbog svega su planove za takva ulaganja ipak s 2029. godinom ipak odlučiti pomaknuti u bližu budućnost.

Rast troškova poslovanja

Inače, Iverpan posljednjih pet godina bilježi kontinuirani rast prihoda, no dobit im je u 2023. godini počela opadati. Prema podacima Fine, u 2023. godini zabilježili su prihode od 26,6 milijuna eura, dok su godinu ranije prihodili 23,9 milijuna eura. Istovremeno, dobit im je u 2023. pala na 488,6 tisuća eura, sa 646,7 tisuća eura iz godine ranije.

Zašto je došlo do pada? Jambrović ističe nekoliko faktora, a najvažniji je njihova težnja održivim principima.

"Rast cijena sigurno utječe na nas, ali smo dugo imali neku idealističku ideju da moramo djelovati kao stoperi inflacije i nismo povećavali cijene. Također, zadnjih pet godina trošak radne snage iz godine u godinu raste između 16 i 20 posto, a naše cijene nisu išle toliko gore. Tu je i trošak sirovina, koji jesmo djelomično prebacili na kupce, ali manje nego na sebe", kazao je Jambrović.

Uzimajući sve to u obzir, ističe da prema rezultatima do kraja studenog za 2024. godinu bilježe rast prihoda od jedan posto, dok im je dobit pala 48 posto.

"Ako uzmemo u obzir rast troškova zaposlenih od 16 posto i jednaki rast troškova sirovina i materijala, dobar dio toga smo kompenzirali kroz smanjenje dobiti jer vjerujemo u društveno odgovorno poslovanje", objasnio je direktor Iverpana.

Pixsell

Ipak, ističe da će u ovoj godini morati razmisliti o povećanju cijena, ne pretjeranom, ali da u njega uključe dio rasta troškova jer će im u suprotnom dobit biti pojedena i imat će problem u razvoju.

Što donosi 2025.?

Balansiranje cijena i troškova te rješavanje problema s radnom snagom glavni im je fokus u 2025. godini. Jambrović očekuje da će im ova godina donijeti neki pad, no generalno ne brine za budućnost svog sektora.

Iako statistički pokazatelji pokazuju da je industrija namještaja u padu, ističe da se to uglavnom odnosi na tržišta zapadne Europe. Hrvatsko tržište i dalje raste po pitanju gradnje, a Iverpan se direktno naslanja na nju.

"Naše tržište i dalje raste, iako manje nego prije koju godinu. Po onome što čujem od građevinara, oni su bukirani za 2025. i prvi dio 2026. godine, a onda ćemo vidjeti što će se događati. No iskustvo nam govori da u vrijeme kada je hrvatsko tržište plivalo, naši stolari radili su radili vani, pa se time vodimo i dalje. Ideja je da ako i krene prema dolje, zapadna Europa ne može dovijeka biti u recesijskom ciklusu i da će se tamo ponovo otvoriti tržište za naše stolare", kazao je Jambrović.

Fokus na održivosti

No osim rasta, razvoja i prohoda, Jambrović ističe kako je već dugi niz godina održivost izuzetno važan dio Iverpanovog poslovanja. Od konkurencije se često razlikuju po tome što su na tržište doveli nove, održive materijale koje nitko drugi nema i koje je trebalo predstaviti tržištu. Među njima su ekološki održivi materijali poput organoida, pluta ili zintra.

Jambrošić nam je kazao da se njihov fokus na održivost vidi i po rezultatima samog poslovanja. Smatra kako je jedna od ključnih stvari na koje bi se svi trebali fokusirati održivi rast, a ne težiti drastičnim povećanjima prihoda iz godine u godinu. Smatra kako je greška što brojne korporacija iz godine u godinu svojim menadžerima nameću ciljeve rasta od 20 i više posto.

"Ako smo prošle godine rasli 17 posto, ja vas pitam dokad, s kojim tržištem i kojim kapacitetima možemo rasti po takvim stopama svake godine", naglasio je direktor Iverpana.

Dodaje da upravo zbog toga razmišlja o tome što će biti kada nastupi zasićenost te zato pokušava uvesti neke nove pravce kretanja.

"Pritisak kapitala je apsolutno pretjeran i tu svi moraju stati na loptu, reći koliki je stvarni održivi rast i koliko nam stvarno treba viška", zaključio je Jambrović.