Kako izgleda radni dan jednog profesionalnog e-sportaša

Leon Pesić – neLo jedan je od rijetkih Hrvata koji se uspio probiti u svijet profesionalnog e-sporta. U pet godina koliko već igra Ubisoftovu taktičku videoigru Rainbow Six Siege iskusio je mnoge prednosti tog posla, ali otvoreno govori i kako takva karijera ima negativne strane. Nije u pitanju samo sjedenje za "kompom" i igranje igrica, kako to mnogi smatraju. Pišuću o e-sportu u regiji za Bloomberg Adria Businessweek, zamolili smo ga da nam ispriča svoju priču te nam približi svakodnevicu e-sportaša.

Kakav je osjećaj biti jedan od najboljih e-sportaša u Hrvatskoj?

Time sam se htio baviti još otkad sam bio mali. U srednjoj školi sam mami rekao da po svijetu želim igrati igrice, ona mi se na to samo smijala. Lijep je osjećaj ostvariti svoj san. Ovim se profesionalno bavim pet godina. Uvijek nosim i zastavu tako da kada igram turnire po svijetu, predstavljam i Hrvatsku.

Koji su bili ključni faktori da se probijete do vrha?

Oduvijek sam igrao videoigre, od osnovne škole. Tada sam igrao Counterstrike i druge igre i natjecao se pet na pet. Uvijek sam nekako više volio kompetitivnu igru, a ne igranje samo iz zabave. Uspjeh nije došao preko noći. Igrao sam Counter-Strike, League of Legends, Overwatch i sa svim tim igrama sam pokušao doći do profesionalne razine i od toga zarađivati. No to mi je uspjelo tek s Rainbow Six Siege s kojom sam se prije pet godina kvalificirao u Europsku Pro Ligu. Uložio sam mnogo, mnogo sati pokušavajući proći kroz razne kvalifikacije bez ijednog eura prihoda. Drugačije ne možeš uspjeti u ovome.

Leon Pesić/Ubisoft

Kako izgleda radni dan profesionalnog e-sportaša?

E-sport zahtijeva puno odricanja. Na primjer, nema druženja i izlazaka nakon škole, faksa ili posla. Slobodno vrijeme posvećeno je vježbanju s timom. Malo je to sve drugačije kada imaš ugovor i plaćen si za to. Obično od 14 sati počnem trenirati. To traje otprilike tri sata i onda uzimamo stanku za jelo pa onda još tri sata igramo. Dnevno to ispadne između šest i sedam sati igre. To je jedan dio mog posla. Budući da u ovoj mojoj igri ima puno strategija i analiziranja protivničkog tima, izvan radnog vremena proučavam kako igra protivnički tim da vidim što treba napraviti za pobjedu. Ako to ne radiš, ima netko tko je gladan i želi tvoje mjesto, on će uložiti više vremena.

Rekli ste da je to plaćeno radno vrijeme. Dobijete li vi mjesečnu plaću ili sve ovisi o osvajanju turnira i nagrada, odnosno o sponzorskim aktivnostima?

Nemam klasičnu plaću, imam ugovor s organizacijom. Oni isplaćuju u nekom periodu, dobiva se i udio od turnira koji je definiran ugovorom i, naravno, imaju tu još neki sponzorski ugovori, ali to je za one malo veće igrače. Oni imaju velike sponzorske ugovore, što je još jedan izvor zarade.

Ako niste na razini, ne osvajate turnire, veliki je rizik da ćete biti izbačeni iz tima?

Bio sam u jednom timu, igrao sam za Natus Vincere i onda su me izbacili iz tima. Morao sam tražiti novi tim i nisam ga našao pa sam oformio tim od četiri igrača koja nisu nikada igrala profesionalno. S njima sam se 2021. godine kvalificirao da ponovno uđem u profesionalni e-sport. Dva puta sam to morao proći i to je dosta surovo. A kad se kvalificirate za Pro Ligu, ako tim ne igra dobro i ne kvalificira se za svjetske turnire, izgubiš mjesto u timu i sve što si dotad radio.

To zvuči kao bolan proces.

Tako i je, nije za svakoga. Kad sam se drugi put kvalificirao, samo pet igrača u Europi te je godine ušlo u profesionalnu ligu.

Leon Pesić/Ubisoft

Pretpostavljam da to nije zato što nema igrača, nego zato što je konkurencija toliko jaka?

Da, svi koji žele biti pro nisu potpuni amateri, ima i tu organizacija koje igračima plaćaju manje svote novaca jer smatraju kako će možda uspjeti ući u Pro Ligu. Postoji cijeli ekosustav. Europska Pro Liga sastoji se od deset ekipa. Mi smo jedna od njih i to je vrh vrhova, od toga se može profesionalno živjeti, dobro se zarađuje, putuje se po svijetu ako se kvalificirate na turnire. Barem u mojoj igri. Ispod toga je Challenger liga u kojoj su igrači i manje organizacije koji se pokušavaju kvalificirati u profesionalnu ligu. Samo jedna ekipa iz Challenger lige uđe u profesionalnu ligu u godinu dana, to je tih pet igrača godišnje koje sam spominjao. Dakle, otprilike 100 ljudi u Europi se bavi profesionalno ovime čime se ja bavim.

Može li se profesionalno igrati dvije videoigre? Vidjela sam da se Vas predstavlja i kao igrača videoigre League of Legends.

Ne, kada se netko bavi profesionalno ovime, igra samo jednu igru. Ja sam se bavio i LOL-om dok sam se probijao, možda sam na nekom turniru osvojio neke male novce s time, zato se to navodi kraj mog imena. Najjači igrač u Hrvatskoj Perkz igra LOL i tamo je "top topova".

Za koga sad igrate, u kojoj ste sad organizaciji?

Trenutno sam u MNM Gamingu, to je organizacija iz Ujedinjenog Kraljevstva za koju sam igrao i 2018. godine kad smo se prvi put kvalificirali za profesionalnu ligu, ali tada su nas oni prodali ukrajinskoj organizaciji Navi jer nas nisu mogli dovoljno platiti. Kad sam se drugi put kvalificirao, to je opet bilo s njima.

Leon Pesić/Ubisoft

Prilaze li Vam kao Modriću i drugim nogometašima mladi igrači kojima ste idol?

Da, ali sigurno ne koliko Modriću, ne zaustavljaju me na cesti, ali kada idem na gaming evente, ljudi znaju tko sam, pogotovo kad idemo na LAN turnire i igramo live pred publikom. Osvojili smo turnir u Japanu 2019. godine, bilo je 4000 ljudi u publici. Nakon pobjede dva sata smo davali izjave medijima, a kad smo izašli van, bio je red od tisuću ljudi koji su nas čekali dva sata, proveli smo još jedno četiri sata dajući autograme i fotografirajući se s njima. Na Instagramu mi se javljaju dečki  iz Srbije i Hrvatske koji još nemaju ni 18 godine i kažu da sam im uzor i imam li neke savjete za njih.

Njima Vaš posao zvuči kao san snova, moguće je i da ih roditelji tjeraju da uče umjesto da se igraju.

Super je to posao, ali baš sam nedavno održao predavanje u jednoj osnovnoj školi gdje sam objasnio učenicima da to sve zvuči divno, krasno, ali nitko ne vidi trud, odricanje, koliko vremena je potrebno odvojiti i sve što je uloženo da se dođe do toga. Ljudi ne shvaćaju da te u ovom poslu danas ima, sutra nema. Ima on velikih pluseva i minusa. Ne žalim ni sekunde jer to je bio moj posao iz snova, no zna biti jako stresno. .

Kad smo kod škole, jeste li je završili srednju, upisali fakultet?

Završio sam srednju na smjeru tehničar za računarstvo, upisao sam i faks, ali na trećoj sam godini odustao. Htio sam se baviti full time ovime i nije mi imalo smisla da guram oboje, pogotovo jer ovako igrati mogu jednom ikada, a faksu se mogu vratiti u bilo kojem trenutku u životu.

Koji je faks bio u pitanju?

Politehnika na Sveučilištu u Rijeci.

Leon Pesić/Ubisoft

Kako su reagirali roditelji na to?

Roditelji su mi uvijek bili potpora. Imao sam prijatelja kojima su roditelji stalno govorili da smanji videoigre, da mora učiti, neka ode malo van. Moji nisu bili takvi. Govorili su i oni da treba učiti i završiti faks, ali nisu me tjerali da se maknem s kompa. Sjećam se kad sam im došao 2018. godine da će nam jedna organizacija platiti da odemo na turnir u Švedsku, zvučalo je nestvarno, ali bilo je stvarno.

Imaju li e-sportaši dulje karijere nego sportaši?

Rekao bih baš suprotno, e-sportaši imaju puno kraći vijek nego ovi "obični", već s 30 se smatraju starima, mene s 26 se smatra starim. Nije to samo zato što mlađi imaju brže reakcije, nego zato što s vremenom nastupi burnout, motivacija padne.

Koja je vaša iduća stepenica? Možete li ostati u e-sportu kao trener?

Razmišljao sam o tome, svakako bih želio ostati u e-sportu bilo kao trener, bilo kao menadžer za neku organizaciju ili kao nešto treće. Vidio sam kako to funkcionira, znam kako timovi moraju funkcionirati, znam kakav mentalni dio mora biti. Želim ostati u tome, ali ako i ne ostanem, nešto drugo ću napraviti.

Dolazi li u obzir neki poduzetnički projekt izvan e-sporta?

Imam plan renovirati dio kuće u Rijeci, napraviti apartmane, imam već ušteđevinu za to. Treba razmišljati o budućnosti jer puno mladih igrača uđu u to, dobro zarađuju, onda krenu kupovati skupocjene automobile. Ne razmišljaju o budućnosti.  Nekima je ovo prvi posao, nikada nisu iskusili real life posao i ne znaju cijeniti ni novce ni vrijeme ni posao.

Leon Pesić/Ubisoft

Koliko je u svemu tome važan menadžment koji upravlja financijama? Imaju li oni kakvog upliva u tome?

Nemaju, možda neke ultra organizacije imaju savjetovanja, ali ne bih rekao. Ti igraš za njih, imaš sklopljen ugovor, oni isplaćuju što treba, a ti radiš što hoćeš. Nema tu financijske edukacije.

Postoji li neka granična dob kad se može ući u e-sport?

Ovisi od igre do igre. Rainbow Six Siege ima rating 18+ jer ima antiterorističke jedinice, tako da je nitko ne može igrati profesionalno dok ne navrši 18 godina. Znam da su LOL igrali dečki već od 16. Ne znam kako to funkcionira.

Koliko je skupa oprema, je li dovoljan neki laptop od 400 eura ili ipak treba uložiti više?

Može se igrati na svemu danas, ali ako se želi igrati bolje, ne može biti laptop od 400 eura, treba biti kvalitetnije računalo, miš, podloga, slušalice. Sve to ima svoje. Moja oprema – računalo, monitor, miš, tipkovnica i slušalice bile su do 4.000 eura i još sam sve to i nadogradio s vremenom.

Leon Pesić/Ubisoft

Koliko ste sveukupno ostvarili prihoda u karijeri?

Ne volim pričati o tome jer mediji samo to stavljaju u prvi plan, reći ću samo da se od toga može jako dobro zarađivati i ugodno živjeti.

Kakav je status e-sporta u Hrvatskoj, ima li pomaka posljednjih godina?

Nekih pomaka ima, primjerice ima turnira, ima liga, ali nema dovoljno ozbiljnih igrača. Možda se malo i zakasnilo s time jer mi smo nekad igrali Rainbow Six Siege bez nagrada i znalo se skupiti po 17 domaćih ekipa. Danas se igra za novce, ali prijave se tri ekipe. E-sport se razvija, lige još nisu na razini ovih svjetskih, ali grade se, ide se prema tome, samo treba veća ozbiljnost i igrača i organizacija da se to sve digne na viši level.

Koji biste savjet dali mladim igračima koji bi htjeli postati e-sportaši?

Prvo bih im rekao da, ako stvarno žele profesionalno igrati, da si daju truda, da ne rade nešto do pola, da se daju skroz u to. Međutim, moraju i dalje imati plan A, e-sport karijera bi trebala biti plan B. Na kraju krajeva, kao što sam rekao, ovime se bavi 100 ljudi u Europi, a igru igra nekoliko desetaka milijuna ljudi. Treba uspjeti biti među 0,00001 posto ljudi koji se time bave. Plan A treba biti škola, posao, a kao plan B u svoje slobodno vrijeme treba pokušati postati profesionalan igrač. Ja sam se bacio na glavu i uspio, ali to je bio jako rizičan potez. Pokušavao sam s tri igre dok nisam uspio u četvrtoj, nije to samo tako.