Je li sudbina globalnog zlata u rukama jedne nacije i kolike su šanse za potop

Indija je oduvijek bila zemlja zlata, a ono što je manje poznato jest da tamošnja kućanstva praktički drže najveći, neslužbeni privatni fond zlata na svijetu. Indijci čuvaju oko 34.600 tona plemenitog metala (podatak do lipnja 2025.), što premašuje rezerve gotovo svake pojedinačne središnje banke, izvještava IBEF, pozivajući se na Morgan Stanley. Vrijednost indijskog zlata, prema trenutnim cijenama, procjenjuje se na oko 3,8 bilijuna dolara – što je gotovo 89 posto BDP-a zemlje.

Za usporedbu, Federalne rezerve (Fed) drže oko 8.100 tona zlata, dok najveće središnje banke svijeta zajedno raspolažu s približno 36.000 tona. Središnje banke iz više od 180 zemalja zajedno drže oko 46.000 tona, pri čemu je Indijska središnja banka vlasnik oko 850 tona - što je daleko manje od privatnih zaliha kućanstava.

Na čelu ove liste nalaze se Sjedinjene Američke Države, slijedi Njemačka s 3.300 tona, Italija i Francuska drže po 2.400 tona, a Rusija, Kina, Švicarska, Indija, Japan i Nizozemska zaokružuju prvih deset mjesta.

 

Što bi se dogodilo u slučaju masovne prodaje

U godini neizvjesnosti, kada je malo toga zajamčeno, pa čak i tradicionalne "sigurne luke", s pravom se postavlja pitanje može li ovakva dominacija indijskog zlata srušiti globalnu cijenu? Teorijski - da, ali su realne šanse vrlo male.

Zamislimo sljedeći hipotetski scenarij: kućanstva u Indiji odluče prodati, recimo, 15 posto svojih zaliha. To bi na tržište dodalo oko 5.200 tona zlata - količinu veću od ukupne globalne godišnje potražnje (npr. investicijska potražnja, nakit i ETF-ovi).

Takav scenarij predstavlja klasični "supply shock", odnosno preplavljivanje tržišta moglo bi izazvati nagli pad spot cijene zlata, paniku među investitorima koji računaju na stabilnost i rast, te povećanu volatilnost - barem kratkoročno.

Zašto Indijci rijetko prodaju zlato

Kako bismo odbacili pretpostavke o "supply shock" scenariju, potrebno je razumjeti dublji kulturološki, sociološki i ekonomski kontekst. Indijska kućanstva vrlo rijetko prodaju zlato, čak i u kriznim vremenima, što potvrđuju i primjeri iz prošlosti.

Tijekom 2020. godine, kada je velik dio stanovništva ostao bez posla, a ekonomska aktivnost naglo pala, očekivalo bi se da kućanstva počnu unovčavati zlatne rezerve kako bi osigurala likvidnost. Ipak, podaci su pokazali da je prodaja bila tek simbolična u usporedbi s ukupnim privatnim zalihama koje se mjere desecima tisuća tona.

Slično se dogodilo i tijekom demonetizacije 2016., kada je vlada preko noći povukla iz optjecaja 86 posto gotovine, a građani su se suočili s ozbiljnim nestašicama gotovine. Ni tada nije došlo do masovne rasprodaje zlata - naprotiv, mnogi su ga vidjeli kao jedini stabilan oblik vrijednosti dok se monetarni sustav ne prilagodi kriznim okolnostima.

Kupci u Indiji, na tržnici nakita Zaveri Bazaar, listopad 2025. godine | Bloomberg

Zlato koje indijska kućanstva drže nije namijenjeno trgovanju ili brzom ostvarivanju profita, već predstavlja oblik "zaštite i naslijeđa". Obitelji ga čuvaju kako bi sačuvale bogatstvo kroz vrijeme i zaštitile se od inflacije, ekonomskih kriza ili neočekivanih financijskih šokova. Za većinu Indijaca zlato je stabilna i pouzdana rezerva vrijednosti, a ne špekulativna investicija kojom se aktivno trguje. Dodatno, snažan rast cijene zlata od oko 62 posto u jednoj godini samo je učvrstio njegov status sigurne imovine.

Tijekom protekla dva stoljeća zlato je ostvarivalo realni godišnji prinos od svega 0,4 posto, čime je nadmašilo "gotovinu ispod madraca", ali je zaostalo za svim drugim vrstama ulaganja. I to je, zapravo, očekivano - zlato se ne mijenja i ne stvara dodatnu vrijednost, pa je očuvanje kupovne moći njegova glavna svrha.

Prodaja zlata u prosječnom indijskom kućanstvu često se doživljava kao znak financijskog neuspjeha ili krajnja mjera kojoj se pribjegava samo u teškim vremenima. Zato se, unatoč činjenici da Indijci posjeduju najveće privatne zlatne rezerve na svijetu, to "obiteljsko zlato" rijetko pojavljuje na tržištu. U prilog tome govori i podatak da kućanstva drže oko 39 puta više zlata nego što posjeduje središnja banka.

Od Kine i Indije, pa do Turske - navala na zlato ne jenjava, uprkos ovogodišnjem skoku od skoro 60 posto | Bloomberg

Osim što je prodaja zlata u Indiji, na određeni način, društveno stigmatizirana, a potreba za likvidnom imovinom među rastućom srednjom klasom nije kritična, postoji još jedan ključni razlog zbog kojeg se zlato rijetko pojavljuje na tržištu – a to su državni poticaji za njegovo zadržavanje. Iako prodaja zlata nije zakonski ograničena, država je ekonomskim i administrativnim mjerama čini manje atraktivnom, pa kućanstva zlato uglavnom čuvaju kao dugoročnu zaštitu.

• Porezi. Pri prodaji zlata država naplaćuje porez na kapitalnu dobit ili prihod od prodaje, što znači da transakcija nosi dodatne troškove i automatski smanjuje motivaciju za rasprodaju.
• Naknade i pristojbe. Prodaja zlata preko banaka i ovlaštenih trgovaca često uključuje administrativne naknade i ograničenja, što proces čini sporijim i manje privlačnim.
• Regulativa. Središnja banka i porezne vlasti strogo prate transakcije plemenitih metala kako bi spriječile pranje novca i utaju poreza. Prodaja većih količina zahtijeva opsežnu papirologiju i nadzor, zbog čega se milijuni kućanstava radije odlučuju zadržati zlato nego ga formalno prodati.

Za razliku od vrijednosnih papira, zlato je za Indijce opipljivo, univerzalno priznato i lako pretvorljivo u gotovinu, što je posebno važno u zemlji u kojoj velik dio stanovništva živi u ruralnim područjima, nema razvijenu financijsku pismenost ili ne želi/ne može koristiti bankarski sustav (zbog manjka infrastrukture). Upravo zbog toga zlato se u Indiji prodaje samo u ekstremnim situacijama – najčešće zbog bolesti ili krajnje financijske nužde.

Dodatni razlog rijetke prodaje leži u tome što je većina zlata u kućanstvima u obliku nakita, a ne investicijskih poluga. To znači da odluka o prodaji nije vođena racionalnim proračunom, već tradicijom, emocijom i estetikom, što prodaju čini još manje vjerojatnom.

Uz to, indijsko gospodarstvo posljednjih godina raste stopom od šest do sedam posto godišnje, što jača srednju klasu i smanjuje potrebu za likvidacijom imovine. Sve to upućuje na to da će se tendencija zadržavanja zlata nastaviti.