Zašto je ljudska ruka najveća zagonetka za fizički AI?

Unatoč golemom hypeu i blještavim demonstracijskim videozapisima, procvat humanoidne robotike i dalje se suočava s mnogo izazova. Za početak, njihova korisnost je nešto što tek pokušavaju dokazati. Stepenice mogu biti lukav neprijatelj. Čak je i papa izrazio zabrinutost zbog njihove potencijalne prijetnje egzistenciji ljudi.

Pa ipak, na Humanoids Summitu u Tokiju prošlog tjedna, tehnooptimizam za budućnost u kojoj svi komuniciramo sa strojevima stvorenima na našu sliku bio je zarazan. Dvonogi roboti lupali su koracima kroz izložbenu dvoranu, roboti su posluživali bombone na porculanskim tanjurima, a strojevi u obliku djece mahali su posjetiteljima. Bio je to uvid u tržište za koje Morgan Stanley predviđa da bi s vremenom moglo postati dvostruko veće od automobilske industrije, dosegnuvši pet bilijuna dolara do 2050. godine s više od milijardu humanoidnih robota u upotrebi.

Jedan od najvećih tehničkih izazova u robotici jest rekreiranje svakodnevnog čuda ljudske ruke. Bez razmišljanja znamo koliki je pritisak potreban da se razbije jaje, zavežu vezice na cipelama ili zabije čavao. "Spretnost ostaje usko grlo broj jedan", rekao je James Wells, glavni izvršni direktor tvrtke Sanctuary AI sa sjedištem u Vancouveru, na samitu u Tokiju. "Ljudska ruka je apsolutno čudo", alat opće namjene za cijelo globalno gospodarstvo.

Zato bi manje glamurozni dokazi koncepta mogli biti važniji od onih koji postanu viralni. Takahide Yoshiike, glavni inženjer u odjelu za robotiku tvrtke Honda Motor Co., započeo je svoje uvodno izlaganje videozapisima robota koji pucaju na koš i zabavljaju publiku. No potom je zamolio publiku da ne povezuje Hondu samo s tim isječcima. Yoshiike, pionir u humanoidnim robotima čija karijera seže još u eru ASIMO-a, rekao je da su šake i prsti ključni za to da roboti postanu praktični za društvo. Tvrtka je predstavila demonstraciju nove robotske ruke sposobne za delikatne zadatke kao što su uvlačenje konca u iglu i zatezanje sićušnih vijaka. Više od plesa ili kung fua, ove manje atraktivne vještine mogle bi u konačnici odlučiti o pobjedniku u humanoidnoj utrci.

Industrija to zna. Čak se pola tuceta govora na samitu fokusiralo na tehničke detalje izrade ruku za strojeve. Spretnost je "zadnji kilometar automatizacije", rekao je Junghee Ryu, osnivač i izvršni direktor tvrtke RLWRLD, kompanije za fizičku umjetnu inteligenciju sa sjedištem u Seulu. U pravu je kada kaže da, iako su veliki dijelovi industrije već automatizirani, taj finalni, tvrdoglavi dio posla još uvijek obavlja ljudska ruka. Prema Ryuovoj računici, rješavanje ovog problema moglo bi osloboditi četiri bilijuna dolara vrijednosti.

Podaci su jedna od prepreka. Veliki jezični modeli, koji podupiru trenutačnu pomamu za umjetnom inteligencijom, obučeni su na golemim količinama teksta prikupljenog s interneta. To pomaže strojevima da komuniciraju na načine koji zvuče ljudski, ali ih ne uči kako se sigurno kretati u nepredvidivom stvarnom svijetu. Za to su robotima potrebni specijalizirani podaci o pritisku, sili, trenju i razumijevanju fizike. Zato se od sve većeg broja tvorničkih i uslužnih radnika traži da na poslu nose uređaje za prikupljanje podataka; oni obučavaju strojeve koji bi ih jednog dana mogli zamijeniti. To je također pomoglo potaknuti uspon takozvanih modela svijeta (world models), koji imaju za cilj popuniti praznine u fizici koje jezični modeli nikako ne mogu shvatiti. No još smo nekoliko godina udaljeni, u najmanju ruku, od "ChatGPT trenutka" za fizičku umjetnu inteligenciju.

Drugi veliki izazov je dodir. "Nijedno od današnjih rješenja neće proći taktilni Turingov test", rekao je Leopold Beer, potpredsjednik japanskog poluvodičkog giganta Renesas Electronics Corp., tijekom sesije u petak. Robot koji bi trebao pomagati u bolničkoj sobi ili ustanovi za njegu starijih osoba mora znati dodiruje li čeličnu ogradu, pokrivač ili ljudsko biće. Korisnost i sigurnost ovise o tome.

Za Japan ovo nudi priliku. Kina se kreće vratolomnom brzinom u industrijalizaciji humanoidnih robota, ali japanska duboka mreža dobavljača i opsesija tehničkom preciznošću daju mu vjerodostojan put za povratak kroz najteže dijelove sustava: ruke, aktuatore (robotove mišiće koji ga pokreću, za razliku od statičnosti), senzore i materijale. U eri fizičke umjetne inteligencije, tvrdio je Beer, usko grlo nije inteligencija, već senzori –područje u kojem Japan već dugo briljira.

Usavršavanje robotskih ruku i proučavanje biomimike također bi mogli omogućiti oblike automatizacije korisnije od hodajućeg stroja s licem. Da ne spominjemo kako bi namjene mogle biti dvostruke. Startupovi poput američkog Psionica (koji je također bio u Tokiju ovog tjedna) izrađuju bioničke ruke kako za robote, tako i za ljude kojima su potrebne proteze, pokazujući kako se ovo istraživanje može primijeniti na oba načina.

Općenito sam bio skeptičan prema maršu humanoidnih robota. Ipak, privlačnost je lako razumjeti: naši domovi, tvornice i bolnice dizajnirani su prema ljudskom tijelu, pa je primamljivo graditi strojeve na našu sliku. Ali dvonogi ljudski oblik može biti i ograničavajuća inženjerska zamka. Naš instinkt da antropomorfiziramo tehnologiju može ograničiti ono što roboti mogu postati. Korisni strojevi ne trebaju lice (a kamoli osobnost; nemojte me ni vući za jezik) kako bi usisavali podove, razvrstavali smeće ili obavljali druge dosadne, prljave i opasne poslove koje bismo svi radije izbjegli.

Ali ruka mijenja računicu. Bolje, osjetljivije hvataljke pričvršćene na neljudske strojeve – na primjer, četveronošce, tvorničke alate, pa čak i pomagala za njegu – mogle bi osloboditi golemu ekonomsku vrijednost bez potrebe da svaki robot hoda uspravno ili se smiješi za demonstracijski video.

U konačnici, o humanoidnom snu se možda neće suditi po tome koliko dobro nas strojevi oponašaju ili mogu li postići prosvjetljenje, već po tome što im se usuđujemo dopustiti da dotaknu.