Hrvatska je otkrila europski problem sporta: Novac stiže javno, a nestaje privatno

Afera u skijaškom savezu otvorila je neugodno pitanje koje je mnogo veće od jednog saveza, jednog sporta i jedne istrage. Ako su sumnje USKOK-a točne, iz sustava koji je trebao financirati skijanje, reprezentacije, pripreme i razvoj sportaša godinama je izvlačen novac kroz mrežu faktura, tvrtki i usluga čija se stvarna vrijednost sada istražuje. Iznos od gotovo 30 milijuna eura dovoljno je velik da ovu priču izvuče iz rubrike crne kronike i prebaci u javne financije.

Hrvatska ovdje nije izuzetak zato što država financira sport. To rade gotovo sve europske zemlje. Izuzetak može postati samo ako se pokaže da je sustav godinama više vjerovao papirima nego stvarnoj kontroli.

Europski sport, naročito olimpijski i tzv. bazni sport, ne funkcionira po američkoj logici franšiza, privatnog kapitala i zatvorenih liga. Njegova osnova je piramida - lokalni klubovi, regionalni savezi, nacionalni savezi, europska i svjetska tijela. EU taj model i dalje opisuje kao sustav u kojem savezi imaju autonomiju upravljati sportom, ali u granicama europskog prava i principa dobrog upravljanja. Drugim riječima, sport ima pravo na autonomiju, ali ne i na imunitet od nadzora kada troši javni novac.

Upravo je tu srž hrvatskog slučaja. Problem nije u tome što država plaća sport. Problem je u tome što se događa nakon što novac uđe u savez.

Hrvatski model nije europska anomalija

Hrvatska sport tretira kao javni interes. Državni novac ide kroz programe javnih potreba, krovne sportske organizacije i nacionalne saveze. Za 2026. godinu Hrvatski olimpijski odbor dobio je više od 52 milijuna eura kroz program javnih potreba u sportu, što pokazuje da se ne radi o simboličnoj podršci, nego o ozbiljnom javnom financijskom toku.

To samo po sebi nije sporno. Naprotiv, bez javnog novca velik dio europskog sporta ne bi postojao u današnjem obliku. Skijanje, veslanje, judo, atletika, gimnastika, jedrenje, paraolimpijski sport i veliki dio omladinskog sporta nemaju tržište koje može platiti trenere, pripreme, putovanja, opremu i međunarodna natjecanja.

Zato je pogrešan zaključak da afere znače da država treba izaći iz sporta. Ispravniji zaključak je da država mora znati gdje njen novac završava.

Velika Britanija je tu najkorisniji kontrast. UK Sport i Sport England imaju Code for Sports Governance, skup pravila koji je obavezan za organizacije koje traže javni novac. To nije lijepa brošura o transparentnosti, nego uvjet za financiranje. Organizacije koje žele državni ili lutrijski novac moraju ispuniti standarde upravljanja, odgovornosti, financijskog integriteta i transparentnosti.

To mijenja logiku odnosa države i sporta. Savez više ne dobiva novac zato što je savez. Dobiva ga zato što ispunjava pravila. A ako ih ne ispunjava, novac može biti zaustavljen.

Guardian je prošle godine pisao da je engleski Rugby Football League riskirao gubitak dijela paketa od 16 milijuna funti zbog pitanja upravljanja i usklađenosti s kodeksom Sport Englanda. To je točka koju bi Hrvatska, ali i ostatak regije, morali pažljivo čitati, sankcija ne smije doći tek kada policija uđe u savez. Sankcija mora postojati već kod slabog upravljanja.

Francuska: Država je jaka, ali traži nove izvore

Francuska je drugi model. Tamo država tradicionalno ima snažnu ulogu u sportu, od infrastrukture do olimpijskog programa. Sistem je centraliziraniji, više oslonjen na javne institucije i velike nacionalne ciljeve. To je model koji dobro proizvodi velike sportske događaje, olimpijske pripreme i široku javnu infrastrukturu.

Ali ni Francuska ne želi beskonačno snositi cijeli trošak. Sve više se traži kombinacija javnog novca, lokalnih vlasti, privatnog kapitala i sponzora. Pouka je jasna, javni novac ostaje temelj, ali ne smije biti jedini izvor. Kada je država gotovo jedini financijer, savezi se lako naviknu na sigurnost bez tržišne discipline.

Depositphotos

Njemačka ima drugačiju filozofiju. Tamo je važan princip subsidiarnosti, država pomaže tamo gdje sportske organizacije i tržište ne mogu sami. Savezi imaju autonomiju, ali javni novac se opravdava javnim interesom, a ne samim postojanjem organizacije. To je zdravija postavka od modela u kojem savez prvo računa na državu, a tek onda razmišlja o vlastitoj odgovornosti.

Nordijske zemlje pokazuju treći put. One mnogo ulažu u sport, ali fokus nije samo na elitnim rezultatima. Velik dio novca ide prema lokalnim klubovima, djeci, fizičkoj aktivnosti, zdravlju i infrastrukturi. To je važna razlika. Kada se sport financira kao javno zdravlje i društvena infrastruktura, onda je lakše objasniti zašto porezni obveznici plaćaju sustav. Kada se financira uglavnom kao zatvorena mreža saveza, onda svaka afera ruši povjerenje u cijeli model.

Hrvatska afera kao europsko upozorenje

Hrvatski slučaj je zato važan i izvan Hrvatske. On pokazuje što se može dogoditi kada sportska autonomija postane štit od ozbiljne provjere. Savezi moraju imati slobodu birati trenere, izbornike, natjecateljske planove i razvojne programe. Ali ne mogu imati slobodu da javni novac troše kroz zatvorene krugove ugovora koje nitko stvarno ne provjerava.

Najveća slabost takvih sustava nije uvijek krađa. Nekad je to atmosfera u kojoj nitko nije direktno odgovoran. Ministarstvo kaže da je novac išao kroz programe. Krovna organizacija kaže da savezi imaju vlastitu pravnu osobnost. Savez kaže da postoje revizori. Revizori kažu da provjeravaju dokumentaciju. Nadzorni odbori postoje na papiru. I onda, kada slučaj eksplodira, svi su bili u sustavu, ali nitko nije bio na mjestu gdje se stvarno vide novac i njegova krajnja destinacija.

 

To je europski problem u malom. Sport je dugo uživao poseban status jer donosi medalje, emociju, nacionalni prestiž i politički kapital. Dok reprezentacije pobjeđuju, javnost rijetko pita kako točno izgleda financijski stroj iza rezultata. A taj stroj je sve skuplji.

Za Hrvatsku je posebno nezgodno što je afera izbila u skijanju. To nije običan sport u hrvatskoj kolektivnoj memoriji. To je sport Janice i Ivice Kostelića, dokaz da mala zemlja može proizvoditi svjetske pobjednike. Upravo zato je skijaški slučaj simbolički jak, ako se novac mogao gubiti u sportu koji ima takvu reputaciju i vidljivost, što se tek može događati u manje vidljivim savezima!?

Što je dobar europski model?

Dobar model nije onaj u kojem država prestaje plaćati sport. To bi bio najlakši, ali i najštetniji odgovor. Dobar model je onaj u kojem se javni novac pretvara u ugovor, a ne u rutinsku doznaku.

HINA/Damir Senčar

To znači nekoliko stvari. Prvo, svaki savez koji prima javni novac mora imati javno dostupne financijske izvještaje, jasne kriterije potrošnje i objavljene veće ugovore. Drugo, revizija ne smije gledati samo postoji li račun, nego je li usluga stvarno obavljena, po kojoj cijeni i s kim je tvrtka povezana.

Treće, nadzorni odbori ne smiju biti ukras. U njima moraju sjediti ljudi koji nisu dio istog sportskog kruga i koji imaju znanje čitati financije. Četvrto, javno financiranje ne treba mjeriti samo medaljama. Medalje su važne, ali javni interes uključuje i broj djece u sportu, razvoj trenera, dostupnost infrastrukture, integritet, rodnu ravnopravnost, rad s mladima i transparentnost.

Peto, sankcije moraju biti automatske. Ako savez ne ispunjava standarde upravljanja, novac se smanjuje, zamrzava ili preusmjerava prema sportašima i klubovima kroz drugi kanal. To je lekcija iz zrelijih europskih sustava. Autonomija sporta ne nestaje, ali se redefinira. Savez može biti autonoman u sportskim odlukama. Ne može biti autonoman od javne odgovornosti.

 

Za regiju je ova priča još važnija

Hrvatska je u sportu često bolji sustav od ostatka regije. Ima više novca, bolju infrastrukturu, jače institucije i veći kontinuitet rezultata. Baš zato je ova afera korisna lekcija i za susjedne zemlje. Ako se ovakav problem može razviti u Hrvatskoj, onda se u slabijim sustavima vjerojatno može razviti još lakše, samo uz manje medijske i istražne vidljivosti.

Europa financira sport jer sport nije samo zabava. On je javno zdravlje, obrazovanje, lokalna zajednica, turizam, međunarodni prestiž i industrija. Ali upravo zato što sport više nije samo igra, ne može više živjeti po starim pravilima zatvorenih saveza i internih dogovora.

Hrvatska afera nije dokaz da je javno financiranje sporta pogrešno. Ona je dokaz da je javni novac u sportu postao prevelik za staru razinu kontrole. Europa neće prestati plaćati sport. Ali će sve manje tolerirati sport koji javni novac prima kao pravo, a račune polaže tek kada dođe policija.