Košarka kakvu poznajete prestaje postojati i to brže nego što itko priznaje

Kada je Nikola Jokić u lipnju 2023. podigao treći MVP trofej, američki komentatori masovno su počeli pisati o "europeizaciji NBA-a". Ono što su propustili jest obrnuta priča, smišljena, sve ubrzanija i sada već institucionalno formalizirana amerikanizacija europske košarke.

Taj proces više nije samo sportski fenomen. To je priča o novcu, savezništvima i borbi za kontrolu jednog od globalno najbrže rastućih sportskih ekosustava, borbi u kojoj se u posljednjih godinu i pol preokrenula svaka pretpostavka o tome tko je s kim i zašto.

Europska košarka godišnje generira procijenjenih 4,5 do pet milijardi eura izravnih prihoda, s trendovima rasta koji su, do pandemije, dosljedno nadmašivali prosjeke za profesionalne sportove u regiji. Međutim, iza tih brojki krije se struktura koja puca po svim šavovima: tri rivalska tijela koja se ne mogu dogovoriti čak ni oko toga čija je liga legitimna, klubovi čiji bi dugovi zaprepastili i najnemarnije korporativne računovođe, te novi igrači s Bliskog istoka čija je uloga u godinu dana prešla put od špekulacije do pune operativne stvarnosti, s novim komplikacijama koje nijedan poslovni plan nije uračunao.

NBA i FIBA protiv EuroLeaguea: Rat koji je konačno dobio ime

Krajem ožujka 2025. NBA i FIBA objavile su nešto što je u sektoru godinama funkcioniralo kao javna tajna: zajedno istražuju osnivanje nove top-tier profesionalne košarkaške lige u Europi. Do prosinca iste godine projekt je formalno aktiviran, raspisani su pozivi potencijalnim klubovima i investitorima, a kao ciljani datum početka definirana je jesen 2027.

Savjetnici za financije i strategiju su JPMorgan Chase i Raine Group, a ponude koje cirkuliraju za stalna mjesta u novoj ligi već preliminarno dosežu od 500 milijuna do, prema nekim procjenama, milijardu dolara po franšizi.

Format koji se najčešće spominje predviđa 14 do 16 momčadi: 10 do 12 stalnih franšiza i četiri do šest mjesta koja bi se osvajala kroz FIBA-inu Basketball Champions League ili završne plasmane u domaćim ligama. Popis tržišta koja NBA aktivno istražuje uključuje London, Manchester, Pariz, Madrid, Barcelonu, Milano, Berlin, München, Atenu i Istanbul.

U siječnju 2026., tijekom NBA internacionalnih utakmica u Berlinu i Londonu, povjerenički tim predvođen Adamom Silverom vodio je konkretne razgovore s Real Madridom, Barcelonom, Olimpia Milanom, Panathinaikosom, ASVEL-om, Bayern Münchenom, Manchester Cityjem i AC Milanom, ali i s predstavnicima saudijskog Public Investment Funda te Qatar Sports Investmentsa, koji je vlasnik Paris Saint-Germaina.

Bloomberg

Unatoč tome, tadašnji izvršni direktor EuroLeaguea Paulius Motiejūnas nije skrivao skepticizam; smatrao je da bi novi projekt mogao naškoditi postojećem stanju umjesto da ga unaprijedi, dok je novi CEO EuroLeaguea Chus Bueno, inače bivši izvršni direktor NBA Europe, od prvog dana morao balansirati između institucije kojom rukovodi i industrije iz koje dolazi.

EuroLeague nije čekala pasivno. Suočena s prijetnjom gubitka ključnih dioničara, organizacija je požurila osigurati produljenja ugovora s većinom klubova, vezujući ih do 2036. godine te je pokrenula kampanju born not built kao odgovor na NBA narativ o "neiskorištenoj komercijalnoj vrijednosti" europske košarke. Deset od trinaest dioničarskih klubova EuroLeaguea pristalo je na nove dugoročne licence, dok su Real Madrid, Fenerbahče i ASVEL zadržali pregovaračku distancu, što ih, namjerno ili ne, stavlja u poziciju najpoželjnijih kandidata za stalna mjesta u NBA Europi.

Simptom koji je propušten: Alba Berlin i Turkish Airlines

Dok se pažnja fokusirala na megapregovore između liga i investicijskih fondova, dva naizgled manja događaja iz 2025. godine bolje od bilo kojeg priopćenja opisuju stanje u sektoru.

U svibnju 2025., ALBA Berlin, klub koji je 24 godine nastupao u EuroLeagueu i EuroCupu i koji je bio jedna od rijetkih uspješnih priča o financijski odgovornom vođenju košarkaškog kluba, napustio je EuroLeague i prešao u FIBA-inu Basketball Champions League. Razlozi su bili kombinirani: nezadovoljstvo modelom stalnih licenci koji favorizira bogatije franšize, ali i strateško pozicioniranje za eventualno partnerstvo s novim NBA-FIBA projektom. Bio je to prvi odlazak tako profiliranog kluba u povijesti modernog EuroLeaguea i signal koji nije prošao nezapaženo u upravnim odborima klubova diljem kontinenta.

Istog ljeta, Turkish Airlines okončao je naslovni sponzorski ugovor koji je od 2010. godine davao ligi komercijalni identitet. Kraj partnerstva vrijednog stotine milijuna eura nije bio dramatičan – ugovor je jednostavno istekao – no simbolika je bila jasna. U trenutku kada liga ulazi u egzistencijalnu krizu definicije i pozicioniranja, izgubila je i najprepoznatljiviji korporativni brend koji ju je pratio kroz najbolje godine.

Bliski istok: Ambicija koja je preživjela geopolitiku

Priča o Bliskom istoku u europskoj košarci u javnoj percepciji počinje, i uglavnom ostaje, uz ime Dubai Basketball Cluba. Međutim, ta je percepcija u ključnim detaljima neprecizna ili zastarjela. Dubai Basketball osnovali su 2023. godine Abdullah Saeed Juma Al Naboodah i Dejan Kamenjašević. Klub je u ABA ligu ušao 2024., a već u sezoni 2025./26. nastupa u EuroLeagueu kao prvi neizraelski tim izvan geografske Europe u povijesti natjecanja.

Depositphotos

EuroLeague je klubu dodijelio petogodišnju wildcard licencu do sezone 2029./30. Budžet za prvu EuroLeague sezonu postavljen je na 16 milijuna eura, jedanaesti najveći u cijeloj ligi, a sponzorski portfelj uključuje Omniyat, Equiti Group, dnatu, Adidas i Dubai Department of Economy and Tourism.

Geopolitička komplikacija nije ugasila projekt. Komplicirala ga je na operativnoj razini koja nema presedana u povijesti europske košarke. Maccabi i Hapoel Tel Aviv igrali su domaće utakmice u Beogradu i Sofiji zbog sigurnosnih razloga vezanih uz rat u Gazi. Utakmice Dubai Basketballa protiv izraelskih klubova igrane su bez publike ili su premještene na neutralne terene. Uprava kluba morala je navigirati između ambicija vlasnika, logistike kakvu nijedna europska franšiza nije imala i medijskog narativa koji je svaki poraz tumačio kao dokaz da projekt ne funkcionira.

Međutim, širi kontekst govori drugačije. Final Four EuroLeaguea 2025. održan je u Abu Dhabiju, prvi put izvan geografske Europe, a Odjel za kulturu i turizam platio je oko 25 milijuna dolara za domaćinstvo, što je najveći iznos u povijesti natjecanja. Dubai Sports TV osigurao je prava emitiranja za cijelu MENA regiju, dok su Experience Abu Dhabi i Etihad Airways postali glavni sponzori EuroLeaguea i EuroCupa. FIBA World Cup 2027. igrat će se u Kataru. NBA preseason "Abu Dhabi Games" postali su godišnja institucija. Emirates je sponzor NBA Cupa i uniformi sudaca. Bliski istok nije u limbu. On je, polako ali sustavno, postao strukturalni dio financijske arhitekture europske košarke.

Financijska anatomija krize: Ono što nijedan sponzor ne želi vidjeti

Izvan nekoliko vrhunskih klubova s čvrstim korporativnim ili vlasničkim pokrićem, financijska realnost europske košarke je alarmantna. Istraživanje koje je proveo ULEB, djelomično javno dostupno, pokazuje da je više od 60 posto klubova koji nastupaju u drugoj i trećoj razini europskih natjecanja u financijskom minusu. Trend se nije popravio.

Problemi su strukturalni. Model prihoda europskih košarkaških klubova povijesno je previše ovisan o jednoj od tri kategorije: lokalnoj političkoj podršci, jednom dominantnom sponzoru ili prihodima od transfera igrača koji završavaju u NBA-u. Sve tri kategorije istovremeno su pod pritiskom.

Lokalne subvencije pod pritiskom su fiskalnih konsolidacija širom kontinenta. Korporativna potražnja za naslovnim sponzorstvima nije rasla proporcionalno s ambicijama klubova. A tržište transfera, paradoksalno, patilo je od vlastite zrelosti; odlasci u NBA česta su pojava, ali novac koji pristiže rijetko je dovoljan da pokrije sportski i komercijalni vakuum koji igrač ostavlja.

Real Madrid i Barcelona imaju modele koji funkcioniraju zato što košarkaški brend "parazitira", u pozitivnom smislu, na globalnoj prepoznatljivosti nogometnih brendova. Anadolu Efes, CSKA i Panathinaikos opstaju zbog specifičnih vlasničkih i korporativnih struktura. Međutim, za ostale je likvidnost glavni cilj.

Bloomberg

"Svake sezone u EuroLeagueu imate tri do četiri kluba koji zapravo ne znaju hoće li moći isplatiti plaće u ožujku", izjava je osobe bliske ULEB administraciji koju su prenijeli mediji. "To nije tajna. To je normalna pojava koju svi prihvaćaju kao neizbježnu." To nije održivo u trenutku kada se industrija pozicionira za kapital kakav do sada nije viđala.

Gdje ide pet stotina milijardi sportskog kapitala

Privatni kapital u sportu dosegnuo je razinu aktivnosti kakva nema presedana. Procijenjeni komercijalni prihodi europske košarke čine manje od jedan posto ukupnog europskog sportskog i medijskog tržišta vrijednog 45 milijardi dolara, i upravo taj jaz između potencijala i realizacije jest ono što NBA i FIBA prodaju investitorima kao "argument za ulazak".

Problem je sljedeći: kapital traži transparentnost, predvidivost i strukturu koja minimizira regulatorne rizike. Europska košarka u proljeće 2026. nudi turbulenciju na svim frontovima: dva rivalska upravljačka modela u izravnoj konfrontaciji, tržišta duboko fragmentirana po nacionalnim linijama i geopolitičke varijable koje nije moguće modelirati u standardnim due diligence procesima.

To ne znači da kapital neće doći. Znači da će doći pod uvjetima koje diktiraju investitori, a ne sport. Za razliku od NBA-a, gdje su investicije državnih investicijskih fondova iz Zaljevskih država ograničene, NBA Europe planira operirati po liberalnijim pravilima u tom pogledu, što izravno otvara vrata saudijskom PIF-u i katarskim fondovima koji su već za pregovaračkim stolovima.

Mogući ishodi

U optimističnom scenariju NBA Europe i EuroLeague nalaze model koegzistencije u kojem obje lige opstaju, FIBA dobiva strukturalna jamstva za reprezentativna natjecanja, kapital s Bliskog istoka i zapadnih private equity fondova ulazi u reguliranom okviru, a sport doživljava rast koji ga konačno stavlja uz bok nogometu i tenisu.

Pesimističan scenarij donosi institucionalni rat koji se produbljuje do točke pucanja, klubovi biraju strane, manja tržišta ostaju bez vitalne infrastrukture, a europska košarka 2030. nalikuje na fragmentiranu, financijski iscrpljenu verziju onoga što je bila 2015.

Između ova dva scenarija nalaze se odluke koje se donose upravo sada, u konferencijskim dvoranama Münchena, Istanbula, New Yorka i Ženeve. Povijesno presudni dio tih razgovora, međutim, sve se češće odvija u Dubaiju, koji više nije simbol ambicije. On je sada punopravni igrač.