Što danas znači sloboda govora za čovjeka koji je za svoje riječi zamalo platio najvišu cijenu?
"The Eleventh Hour" prvo je djelo fikcije koje je Salman Rushdie objavio od napada na njega. Slavni pisac je 2022. godine u SAD-u, u državi New York, na javnom događanju, izboden 15 puta. Napad se dogodio desetljećima nakon prvih prijetnji smrću zbog romana"Sotonski stihovi". Posljedice su, između ostalog, bile gubitak jednog oka, a u mjesecima oporavka otkrio je da više ne može pisati fikciju. Kada je ipak objavio memoarsku knjigu o napadu, uspio je povratiti svoju umjetničku maštu i napisati pet odvojenih priča koje su kao cjelina objavljene u novoj knjizi "The Eleventh Hour".
Rushdie je pisac, čitatelj i pažljiv promatrač suvremenih političkih i kulturnih zbivanja, i sve je to dospjelo u prvi plan kada smo nedavno razgovarali u Londonu. Razumljivo, trudi se da se ne zadržavati previše na samom napadu, ali razmišlja o zemljama koje je zvao domom: Indiji, Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama. U ovom razgovoru postoji i osobna dimenzija za oboje jer smo prvi put javno govorili i o našem obiteljskom odnosu.
Čitaj više
Kako je TikTok pretvorio anonimnu spisateljicu u Netflix senzaciju
Spisateljica Callie Hart doživjela je ogroman uspjeh kada je njezin roman Quicksilver postao globalni hit – prodao se u više od milijun primjeraka i donio joj milijunski ugovor s Netflixom. U intervjuu otkriva kako je BookTok, žanrovski boom i osobni rizik pretvorila u karijeru iz snova.
22.11.2025
Pet vrsta bogatstva po Sahilu Bloomu i kako možemo imati sve?
"Pet vrsta bogatstva investitora" Sahila Blooma nije samo još jedna knjiga o poslovanju i financijama; to je poziv na introspektivnu transformaciju, na život u kojem je vrijeme dragocjeno, odnosi su prioritet, njeguje se mentalno i fizičko zdravlje, a novac služi kao sredstvo za postizanje vlastite svrhe.
01.11.2025
"Ako ga itko napravi, svi umiru" - novo evanđelje propasti umjetne inteligencije
Nova knjiga Eliezera Yudkowskog i Natea Soaresa tvrdi da će utrka za izgradnjom umjetne superinteligencije dovesti do izumiranja čovječanstva.
12.10.2025
Ovo je Vaša druga knjiga otkako ste tog strašnog dana na pozornici, zamalo izgubili život. Kako ste sada?
SR: Iznenađujuće sam dobro. Liječnici koji su me pregledali stalno su mi govorili da ne bih trebao biti u toliko dobrom stanju, kao da radim nešto pogrešno. A ja mislim da sam se prilično dobro oporavio.
Ali je li put oporavka bio težak?
Bloomberg
Napad na slavnog pisca dogodio se 33 godine nakon što je iranski ajatolah Homeini izdao fetvu kojom je proglasio da je knjiga "Sotonski stihovi" uvreda za islam i da treba ubiti sve koji su povezani s njom na bilo koji način. U knjizi "Knife: Meditations After an Attempted Murder" (2024., Nož: meditacije nakon pokušaja ubojstva) Rushdie piše: "Priznajem, povremeno sam zamišljao kako moj ubojica ustaje na nekom javnom mjestu i kreće prema meni upravo na taj način. Zato mi je prva misao, kada sam vidio tu ubojitu figuru kako juri prema meni, bila: ‘Dakle, ti si. Eto te.’"
Mislite li da Vas je taj dan promijenio?
SR: Samo u određenim aspektima. Kada dobijete "dodatni" period života, počnete gledati na svaki dan kao blagoslov, kao luksuz. Nemoj gubiti vrijeme. Ako dobiješ dodatno vrijeme, iskoristi ga.
Zanimljivo je da koristite riječ "blagoslov". Vi ste poznati kao čovjek bez vjere.
SR: Da. Ovo je potpuno sekularni blagoslov.
Rushdie je rođen 1947. u muslimanskoj porodici u Bombayu (današnjem Mumbaiju) i svoje djetinjstvo opisuje kao "uglavnom sekularno". Fetva iz 1989. godine natjerala ga je da se skriva čitavo desetljeće, pod zaštitom britanske policije i pod lažnim identitetima.
Psihološki, vraća li Vam se događaj u sjećanje? Ili ste okrenuli novi list?
SR: Ne više. Klasičan simptom posttraumatskog stresnog poremećaja je neprestano premotavanje događaja. Bilo je malo toga na početku, ali prošlo je tri i pol godine. Mislim da je to dovoljno vremena da se čovjek izbori s tim.
Kada ste došli sebi i postali svjesni situacije, jeste li odmah razmišljali kako prenijeti to iskustvo u pisanu riječ?
SR: Ne. Prvo sam mislio da ne želim pisati o tome.
Jer je bilo previše traumatično?
SR: Da, pomislio sam: to je posljednja stvar o kojoj želim pisati. Onda sam shvatio da ne mogu napisati ništa drugo dok se s tim ne suočim, jedini put naprijed bio je kroz to jezivo iskustvo.
Je li knjiga "Knife" za Vas bila neka vrsta terapije?
SR: Bila je način da se izborim s tim. Ne volim ideju pisanja kao terapije. Pisanje je pisanje, terapija je terapija. Međutim, svakako mi je donijelo osjećaj da sam ponovno preuzeo vlasništvo nad tim, da sam ja taj koji kontrolira priču, umjesto da budem samo žrtva koja leži na zemlji i krvari. To je postalo moja priča, ispričana na moj način.
Vi ste rekli da je samo pisanje oblik optimizma, pozitivan čin i čin nade.
SR: Mislim da je svako pisanje takvo. Sjediš sam u sobi, ponekad godinama, i nadaš se da će ono što napraviš biti vrijedno ili da će se svidjeti ljudima, da će bar reagirati na to. Ali nemaš pojma hoće li biti tako, i za to je potreban optimizam. U tom smislu, svako pisanje se rađa iz optimizma.
Pišete već više od 50 godina. Je li put do prvog objavljenog romana bio mukotrpan?
SR: Da. Blago rečeno. Mnogi moji suvremenici kao što su: Ian McEwan, Martin Amis, Julian Barnes, "poletjeli su kao rakete" već u ranim dvadesetim, i odmah pronašli svoju publiku. Ja sam lutao, trebalo mi je vrijeme da nađem put. Pronašao sam ga kada sam se vratio u djetinjstvo. Kada sam počeo pisati ono što će postati "Midnight’s Children" (Djeca ponoći), zapravo sam mislio: želim napisati roman o djetinjstvu.
Vaše djetinjstvo je bilo u Indiji, pa je to postala priča o Indiji?
SR: Da. U jednom trenutku povijest se počela slijevati u tekst i knjiga je postala mnogo šira. Pisanje je trajalo više od pet godina, jer sam, na neki način, učio kako je pisati dok sam je pisao.
Kuća bake i djeda Salmana Rushdieja u Aligarhu u Indiji | Mishal Husain/Bloomberg
Tijekom sedamdesetih Rushdie je radio kao copywriter i osmislio čuveni slogan "Naughty but Nice" u reklami za kolače s kremom. Kada je njegova knjiga "Midnight’s Children" 1981. osvojila prestižnu Bookerovu nagradu, mogao je napustiti reklame i posvetiti se isključivo pisanju.
Živjeli ste na više mjesta, na tri kontinenta. Britaniju, Indiju i sada SAD nazivali ste domom.
SR: Ponekad zavidim piscima koji su duboko ukorijenjeni u jednom mjestu i cijeli život mogu crpiti iz tog jednog prostora. William Faulkner, na primjer, živio je u Oxfordu u državi Mississippi iako je to malo mjestašce, ali njemu je bilo dovoljna inspiracija za remek-djela književnosti. Moje iskustvo nije takvo jer sam se stalno selio. Ali, nešto izgubiš, nešto dobiješ. Mislim da mi je to pomoglo, dalo mi je širu sliku svijeta.
U Vašoj najnovijoj knjizi "The Eleventh Hour", zbirci priča, osjeća se taj spoj ljudi i mjesta koja su na Vas utjecala. Jedna od njih je "Late", koja se događa na mjestu gdje ste studirali šezdesetih.
SR: Da, sveučilište nije imenovano, ali je prilično očigledno.
King’s College, Cambridge. Zašto ste se vratili tom razdoblju?
SR: Oduvijek sam želio, ali nisam imao priču. Onda su se dogodile dvije stvari. Prva je sjećanje na kratki susret s velikim E. M. Forsterom, koji je tada tamo živio. Bio je veoma ljubazan, naročito kada je saznao da imam indijsko porijeklo jer je Indija njemu mnogo značila.
Srećete se šezdesetih, četrdeset godina nakon što je objavio "A Passage to India" (Put u Indiju).
SR: Da, taj beskrajni muk, on od tada nikada više nije napisao ni jedan roman.
Vrlo stidljivo sam priznao da se nadam da ću i ja nešto napisati. Bio je veoma ljubazan i velikodušan. Rekao je da će dobra knjiga o Indiji vjerojatno doći od nekoga tko je iz Indije, ali poznaje zapadnu književnost.
Vi ste odgovarali tom opisu.
SR: Jesam, uklopio sam se u njegovu predstavu.
Druga figura je Alan Turing - još jedan izuzetno važan bivši student King’s Collegea. Obojica su ozbiljno patila zbog svoje homoseksualnosti.
Britanski romanopisac E. M. Forster (1879.–1970.) autor je i djela "Soba s pogledom" i "Howards End". Roman "Put u Indiju" iz 1924. inspiriran je intimnim prijateljstvom s mladim indijskim muslimanom Syedom Rossom Masoodom, u koga je Forster gotovo sigurno bio zaljubljen.
Turing je britanski matematičar čije ideje o "univerzalnom stroju" iz 1936. postavljaju temelje suvremenog računarstva. Tijekom Drugog svjetskog rata odigrao je ključnu ulogu u razbijanju njemačkog koda Enigma. Godine 1952. osuđen je zbog homoseksualnosti i primoran na kemijsku kastraciju. Dvije godine kasnije izvršio je samoubojstvo, tek 2013. postumno je pomilovan, a danas je njegov lik na novčanici od 50 britanskih funti.
Spajate ih u jednog lika?
SR: Pomislio sam da, ako ih "spojim" u isti lik, mogu ispričati sve te teme odjednom. Nisam očekivao da će priča postati priča o duhovima, osvetnički "ghost story". Mislio sam da će biti o nevjerojatnom prijateljstvu starijeg gospodina i mlade indijske studentkinje. Ali kad sam počeo pisati, promijenio sam glavni lik u prvoj rečenici.
Znači, ne planirate detaljno priče? Ili, kada je riječ o romanu, ne razrađujete unaprijed poglavlja?
SR: Nekada sam bio vrlo arhitektonski nastrojen, ali to se promijenilo. Moraš znati o čemu pišeš i zašto. Ali sve više pisanje vidim kao proces otkrivanja. Napišeš priču da bi otkrio koju priču zapravo pišeš. Ponekad skreneš u slijepu ulicu i onda moraš imati mentalnu snagu reći: ne, ovo nije dobro, bježimo, idemo drugim putem.
Ne mogu ljudima pokazati nedovršen tekst. Kada osjetim da ga više ne mogu poboljšati, tada me zaista zanima što će urednici reći.
Kako reagirate kada urednik kaže: "Ovo možete poboljšati na ovaj način"?
SR: Postajem sve bolji u tome. Na početku nisam bio.
Vratimo se unazad, u dane kada ste za vrijeme studija govorili da želite biti pisac. Znam ponešto o obiteljskom okruženju u kojem ste odrasli. Iako pripadamo različitim generacijama, postoji veza među nama.
SR: Svakako postoji. Sada je sasvim jasno da su vaša majka i moja baka bile rođene sestre.
Da. Vaša majka je moja tetka. Oboje ste dio odrastanja proveli u istoj obiteljskoj kući, kući vaše bake i djeda. Zar nije bilo snažnog očekivanja da postanete liječnik, odvjetnik ili inženjer?
SR: Moj otac nije bio oduševljen kad sam rekao da hoću pisati knjige. Rekao je: "Što da kažem prijateljima?" Na sreću, doživio je da ga ti isti prijatelji zovu da mu čestitaju.
Obrazovanje i školovanje na fakultetima bili su visoko cijenjeni u domu u kojem su odrastale Rushdiejeve majka i baka - obje novinarke. Porodica je porijeklom iz Kašmira, ali se u potrazi za boljim prilikama preselila u sveučilišni grad Aligarh, blizu New Delhija | Mishal Husain/Bloomberg
To su ljudi koji vole čitati i poštuju pisanu riječ, ali pitanje je kako od toga živjeti?
SR: Tako je. Pisanje nije "pravi posao", to je hobi.
Što vam je dalo hrabrost da kažete: ne, ja zaista želim pokušati?
SR: Vjerojatno jaka želja. Kad se osvrnem na tog mladića, vidim da je imao ozbiljnu odlučnost jer mi je trebalo mnogo vremena. Diplomirao sam na Cambridgeu 1968. godine, a roman "Djeca ponoći" je izašao 1981. godine nakon skoro trinaest godina neuspjeha. Na tu ustrajnost sam, sada kad gledam unazad, prilično ponosan.
Vaša majka, koje se dobro sjećam i njene sestre pripadale su generaciji žena koje su, neobično za to vrijeme, razmišljale o karijeri. Nisu htjele živjeti u purdahu, kao njihova majka.
SR: Da, bile su vrlo otvorenog uma i tako su odgajale i nas, u onome što bismo danas nazvali liberalnim, u velikoj mjeri sekularnim okruženjem. Otac me je jednom godišnje vodio na bajram-namaz. Rekao bi mi samo da se dižem i spuštam na zemlju u položaj za molitvu, kad se i on diže i spušta, što je bila cijela uputa.
Baka novinarka rođena je 1920. godine kao najmlađa od sestara. Za razliku od svoje majke, koja je naučila čitati i pisati kod kuće, tri djevojčice išle su u školu i bile dvojezične, izražavajući se na engleskom i urdskom.
Kakvu je ulogu imala kuća vaše bake i djeda? Pokušala sam je pronaći u Indiji prije nekoliko godina, ali je već bila srušena.
SR: Srušena je. To je bila prelijepa starinska indijska kuća s dvorištem u sredini. Nekoliko puta godišnje održavala su se velika obiteljska okupljanja. Djeca su izvodila male predstave da zabave odrasle, a svi smo spavali na krovu, na krevetima pod mrežama protiv komaraca. Kuća je bila čarobna. Dio obitelji živio je u Pakistanu, dio u Indiji. Ta kuća je bila mjesto gdje smo se svi sastajali.
Pedesetih godina, Rushdiejeva tetka i njena braća i sestre putovali su vozom iz Lahora u Pakistanu, preko granice prema New Delhiju i dalje u grad Aligarh. To putovanje je vremenom postajalo sve teže zbog pogoršanja odnosa Indije i Pakistana. Kada je Rushdie kasnije crpio uspomene za "Djecu ponoći", smjestio je obitelj glavnog junaka u grad Agru umjesto u Aligarh.
Zanimljivo Vas je slušati kada pričate o tome. Znam da je to okruženje oblikovalo moju majku, ali oduvijek sam o njemu slušala iz druge ruke. Kada ste počeli pisati "Djecu ponoći", niste dugo bili u Indiji.
SR: Sjećanje je nevjerojatan resurs. Kada se ozbiljno pokušate sjetiti, začudite se koliko toga ispliva.
Ali poslije neuspjelog prvog romana uzeo sam ono malo novca što sam zaradio i otišao u Indiju na nekoliko mjeseci. Živio sam i putovao što jeftinije, da bih zemlju vratio "u svoj sistem". Imao sam u glavi neku grubu strukturu buduće knjige i htio sam obići mjesta za koja sam mislio da će ući u roman.
Knjiga "The Eleventh Hour" izašla je u studenom | Bloomberg
Rođeni ste samo osam tjedana prije nezavisnosti Indije i Pakistana.
SR: Da. U jednom trenutku sam pomislio: zamisli da nije osam tjedana razlike nego da je točno isto vrijeme. Gdje bi me to odvelo? Naravno, to te odvede do toga da povijest nezavisnih država postane sastavni dio priče.
Vaša porodica, a naša zajednička obitelj je bila duboko pogođena podjelom. Vaša majka, s vama kao novorođenčetom, bila je u Bombaju, dok su njene dvije sestre pokušavale iz grada Shimle stići do New Delhija, a zatim u Pakistan. Rodili ste se u trenutku ogromnih promjena.
SR: Da. Kao i mnoge muslimanske obitelji u Indiji, naša je praktično prepolovljena.
Moja majka, ujak Hamid i ujak Mahmud ostali su u Indiji, a njezine dvije sestre bile su u Pakistanu.
Kad smo bili mali, postojala su razdoblja kada je bilo lakše putovati između Indije i Pakistana nego danas. Tada su plovili mali brodovi iz Bombaja za Karachi. Tako smo povremeno išli u Rawalpindi, gdje je živjela Vaša obitelj.
Novinarka Mishal Husain je o tim iskustvima pisala u obiteljskim memoarima "Broken Threads", uključujući zastrašujuća putovanja u vrijeme kada je zakon i red u mnogim krajevima potpuno kolabirao. Rushdie je rođen u lipnju 1947., pa je njegov otac znao reći: "Salman se rodio, a osam tjedana kasnije Britanci su pobjegli."
Je li Vam Indija, zemlja djetinjstva, bila "oduzeta" kada su se roditelji preselili u Pakistan šezdesetih?
SR: Bio sam veoma ljut što su prodali kuću u Bombaju. I dalje sam ljut na njih zbog toga.
Zašto su napustili Indiju?
SR: Nikada nisam razumio. Rekli su da žele da im kćeri imaju muževe muslimanske vjeroispovijesti, što je bilo čudno, s obzirom na to koliko su bili nereligiozni. I ne mislim da su bili naročito zadovoljni životom u Karachiju.
Osjetio sam da moram sam "vratiti" Indiju, da sam u opasnosti od toga da izgubim vezu s njom. Zato sam otišao na to višemjesečno putovanje, iz kog je proizašla knjiga "Djeca ponoći".
Bombaj je izgrađen na zemlji otetoj od mora. Britanci su spojili sedam otoka u jedan poluotok. Pomislio sam da i ja to radim na neki način. Tako je nastala ta knjiga.
Je li Vam donijela ono što ste tražili?
SR: Je. Knjiga je u Indiji imala fantastičan prijem. Ponovo sam se osjećao da negdje pripadam.
Kroz roman ste ipak iznijeli i političke poruke, posebno o izvanrednom stanju koje je proglasila Indira Gandhi. Jeste li namjerno htjeli kritizirati Indiju?
SR: Ako pišete knjigu u kojoj su lik i zemlja blizanci, morate pisati o oba blizanca.
Izvanredno stanje je za mnoge od nas bio šok, ideja da "najveća demokracija na svetu" može koketirati s diktaturom. Štoviše, nije to bilo samo koketiranje - pune dvije godine je bilo prilično ozbiljno.
Na razdoblje od 21 mjeseca, od lipnja 1975., tadašnja premijerka Indira Gandhi suspendirala je demokratske norme u Indiji, uz obrazloženje da je ugrožena stabilnost države. Izbori su odgođeni, opozicijski vođe zatvarani, mediji su morali tražiti odobrenje za objave, a građanima su uskraćena neka osnovna prava.
Sve novčanice u Indiji imaju sliku Mahatme Gandhija | Bloomberg
Kada danas gledate na Indiju, je li Vam Indira Gandhi 'benignija' figura nego tada?
SR: Ne za vrijeme izvanrednog stanja. To je bilo veoma mračno doba, ne sasvim različito od onoga što se sada događa, na svoj način. Kritičari današnjeg premijera Narendra Modija tvrde da je njegova vlada oslabila demokratske institucije i suzbila medije, organizacije civilnog društva i političke protivnike. Ipak, izbori se i dalje održavaju, medijima formalno nije potrebna dozvola za objavljivanje, a ustavne garancije osnovnih prava su na snazi.
Kako danas gledate na Indiju pod vodstvom premijera Modija?
SR: Veoma sam zabrinut. Imam mnogo prijatelja u Indiji, svi su duboko uznemireni napadima na slobodu novinara, pisaca, intelektualaca, profesora i drugih.
Djeluje kao da postoji snažna želja da se povijest zemlje promijeni, da se kaže: "Hinduisti su dobri, muslimani su loši." To je ono što je V. S. Naipaul (britanski nobelovac indijskog porijekla) nazvao "ranjenom civilizacijom", ideja da je Indija hinduistička civilizacija koju je dolazak muslimana ranio. Taj projekt danas ima puno energije.
U zbirci eseja "Imaginary Homelands" (Imaginarne domovine), koju ste pisali osamdesetih, već tada upozoravate na mnoge tendencije koje su danas još izraženije.
SR: Ako ste pisac i obraćate pažnju, ponekad vidite kamo stvari idu. To sam radio, obraćao sam pažnju na ono što se događa.
(Zbirka sadržava, između ostalog, esej iz 1984. godine, napisan poslije atentata na Indiru Gandhi, u kojem Rushdie razmatra "opasnosti od tenzija, sukoba zbog ideologija vjerskog sektaštva iz kojeg su proizašli meci atentatora".)
Prvi put kada Vam se život radikalno promijenio u svakodnevici bilo je poslije "Sotonskih stihova", 1989. godine. Memoare iz tog perioda, "Joseph Anton", napisali ste u trećem licu, kao da se sve događa nekom drugom.
SR: Da.
Jeste li se svjesno pokušali distancirati od događaja?
SR: Kada sam počeo pisati tu knjige, prošlo je već dosta godina. Imao sam osjećaj da se čovjek koji piše i čovjek o kome se piše nalaze u pomalo različitim fazama života. Onaj o kome se piše bio je pod ogromnim stresom, političkim i osobnim. Onaj koji piše bio je na boljem mjestu. Dakle, iako su obojica ja, nisu sasvim isti ja.
(U djelu "Joseph Anton" Rushdie opisuje poniženje kada mu je 1989. godine rečeno da mora u bijeg, njegove poteškoće da ostane u kontaktu s malim sinom i sumnje da će se situacija ikada poboljšati. Godine 2000. preselio se u New York i kasnije postao američki državljanin.)
"Knife" je, nasuprot tome, vrlo osobna knjiga.
SR: Da, to sam morao napisati u prvom licu.
U deset godina prije fetve vaši publicistički tekstovi bili su uglavnom o Indiji, Pakistanu i rasnim odnosima. Poslije fetve, postali ste takoreći sinonim za borbu za slobodu govora, upravo zbog cijene koju ste platili.
SR:Da, mislim da je to točno.
Kako danas gledate na slobodu govora?
SR: Pa, ja sam za nju.
Je li pravo na slobodu izražavanja danas više ugroženo nego 1989. godine, kada je fetva objavljena?
SR: Da, postoji neočekivana količina pritisaka na slobodu izražavanja i na ljude da se uzdrže od određenih vrsta govora.
Povijesno, pritisak je uglavnom dolazio iz konzervativnih dijelova društva, koji nisu voljeli manje konzervativne glasove. Sada dolazi i s druge strane. Postoje ljudi koji su spremni, kako kažu, "deplatformirati" glasove koji im se ne sviđaju.
Demonstracije protiv Rushdieja buknule su u Iranu 1989. godine nakon fetve ajatolaha Homeinija i osude na smrt zbog izdaje islama u knjizi "Sotonski stihovi". Još prije fetve knjiga je zabranjena u nizu zemalja, uključujući i Indiju. U Engleskoj su 1988. godine knjige javno spaljivane, a naredne godine je 12 ljudi poginulo u "anti-Rushdie" neredima u Mumbaiju, a još šest u Islamabadu. Fetva je dovela i do ubojstva Hitoshija Igarashija, prevoditelja romana na japanski, dok je talijanski prevoditelj izboden, a norveški izdavač upucan.
Mnogi branitelji slobode govora zapravo žele da se brane samo njihove riječi.
SR: Upravo tako. A to je suprotnost slobodi govora. Tijekom godina sam bio uključen u razne slučajeve i često se desi da braniš nešto što ti se uopće ne sviđa.
Morate li biti oprezni da vas netko ne "prisvoji"? Ima ljudi koji bi željeli da stanete iza njih, a stalo im je samo do jedne vrste slobode govora.
SR: Borba je složena, morate stalno biti na oprezu. Ali princip mora biti sljedeći: ako postoji pritisak da se nešto cenzurira, cenzor mora dokazati svoj slučaj. Podrazumijevano stanje mora biti sloboda.
U SAD-u, mjestu koje danas zovete svojom domom, vidite li drugačiju klimu kada je riječ o slobodi govora?
SR: Itekako. Trenutno postoji skoro 23 000 zabranjenih knjiga u javnim školama. U mnogim slučajevima je dovoljan prigovor jednog roditelja da knjiga bude uklonjena iz lektire ili biblioteke. A to nisu bilo kakve knjige, među njima su "Beloved", "Huckleberry Finn", "To Kill a Mockingbird". Neke od najboljih knjiga ikada napisanih.
Postoji i otpor, zbog Prvog amandmana američkog Ustava. Vodi se mnogo sudskih postupaka i često uspiju, ali ima mnogo frontova. Nedavno je održan niz izbora za školske odbore diljem Amerike. U svakom slučaju, zagovornici zabrane knjiga izgubili su mjesta, a došli su liberalniji kandidati. Dakle, postoji druga struja i nadam se da će ona prevladati.
Ali činjenica da su zabrane uopće uvedene, jeste li mogli to zamisliti u SAD-u?
SR: Nikada. Jedan od razloga zbog kojih su ljudi poput mene htjeli živjeti u Americi bio je upravo to što je sloboda govora upisana u Ustav. Počinješ primjećivati da mnoge zabranjene knjige imaju nešto zajedničko - prikazuju Ameriku iz perspektive ljudi koji nisu bijeli. Pokazuju povijest iz drugačije perspektive. Po mom mišljenju, pokušaj da se taj pogled izbriše je očit. To je važnije od činjenice da je neka knjiga koju osobno volite zabranjena. Pitanje je: što se događa s generacijom djece koja odrasta u neznanju o vlastitoj povijesti? To je opasno.
Opasno za koga?
SR: Za sve. Amerika je izrazito pluralistiċko, raznoliko društvo. Ako čuješ samo jedan narativ, narativ dominantne rase, to je potencijalno destabilizirajuće.
Zohran Mamdani i supruga Rama Duwayi, umjetnica i ilustratorica sirijskog porijekla | Bloomberg
Živite u New Yorku, koji ima novog gradonačelnika Zohrana Mamdanija, kojeg vjerojatno poznajete jer ste surađivali s njegovom majkom Mirom Nair.
SR: Nismo radili zajedno, ali je poznajem dugo. On je vodio sjajnu kampanju. Utrka je bila veoma dinamična pa je svoju pobjedu zaista zaslužio.
Zohran Mamdani nije se povukao iz podrške pravima Palestinaca, što je za neke bilo sporno u kampanji. Kako danas gledate na to pitanje? U "Imaginary Homelands" vodite dug razgovor s Edwardom Saidom.
SR: Edward mi je bio dobar prijatelj. I dalje smatram da je rješenje u dvije države, ali pitanje je vjeruje li itko tamo još u to. Ni Netanyahu ni Hamas nisu bili naročito zainteresirani za dvodržavno rješenje.
Ali Hamas nisu svi Palestinci.
SR: Naravno da nisu. Pitanje je: kako iz ove užasne situacije doći do nečega što makar nalikuje na pravdu? Ne znam odgovor, jer Palestinska samouprava nema veliku podršku, a mislim da je i Hamas izgubio podršku mnogih Palestinaca. Pa s kim onda pregovarati? Tko uopće može pregovarati?
Palestinsko–američki intelektualac Edward Said bio je profesor na sveučilištu Columbia, poznat po knjizi "Orientalism", kritici zapadnog prikaza Arapa i muslimana kao inferiornih. Rushdie je prošle godine u jednom podcastu rekao da je od osamdesetih bio za palestinsku državu, ali "da bi je sada vjerojatno vodio Hamas i da bi to bila talibanska država".
Vratimo se na slobodu govora u Velikoj Britaniji. Danas ne možete držati transparent "I Support Palestine Action", a da ne riskirate uhićenje.
SR: Mislim da je to pogrešno.
Što mislite o proglašavanju te grupe terorističkom?
SR: To je vjerojatno greška. Moj stav je uvijek bio: pusti da se glasovi čuju, naročito kada se ne slažem s njima. Vrlo je lako dozvoliti nekome da nosi transparent s kojim se slažeš. Iznenadilo me je kada sam posljednji put bio u Engleskoj, prije nekoliko mjeseci, i vidio ogroman skup od 150 000 ljudi koji su marširali protiv imigracije. Nisam mogao vjerovati da se to događa baš u Engleskoj.
Zato mislim da i ovdje vidimo destabilizaciju, kao i u Americi. Veoma zabrinjavajuća vremena.
Kako se zbog svega toga osjećate? Govorili smo o Indiji, Britaniji i SAD-u, svugdje se vide slični trendovi.
SR: "The Eleventh Hour" se bavi tom problematikom u sve tri zemlje. Odzvanjanja među tim društvima postoje i nisu mi po volji. Ponekad svijet krene u smjeru koji ti se ne sviđa. Sve što možeš raditi je nadati se da će se smjer promijeniti. U Americi postoje neki mali nagovještaji promjene.
Pišete li ponovno ili planirate pauzu?
SR: Uvijek sam sretniji kada pišem nego kada ne pišem. Pitajte bilo koga tko me poznaje, mnogo sam ugodnije društvo kada imam knjigu na kojoj radim.
Volio bih da sljedeća bude roman. Imam neku "klicu" priče i počeo sam raditi na njoj, ali još ne znam kamo ide. Mislim da znam o čemu je, ali ne znam kako da to izvedem.
Kako izgleda Vaš radni dan? Jeste li disciplinirani?
SR: Nakon pola stoljeća postao sam veoma discipliniran. Sada radim kao da je to pravi posao.
Hemingwaya su jednom pitali za "angažman" misleći na politički angažman. A on je odgovorio: "Jedini angažman koji je piscu potreban jest onaj da se smjesti u stolicu i piše." To je vrlo važno.
Je li Vam danas teže ispuniti tu "obavezu" s obzirom na ozljede? Izgubili ste vid na jedno oko, a šaka i vrat su Vam oštećeni.
SR: Teže je. Nespretniji sam, činim više pogrešaka u pisanju, sve je malo kompliciranije. Ali pisanje je oduvijek bilo teško, sada je samo teško na drugačiji način.
Kako podnosite samoću koja je neophodna za pisanje? Zaključate se u sobu?
SR: Imam vrlo lijepu radnu sobu i jednostavno zatvorim vrata.
I ne izlazite dok ne napišete određeni broj riječi?
SR:Da, uvijek si zadam mali broj. U tome je trik. Ako uspijem napisati nekoliko stotina riječi, to nije loše. Stranica je obično 300 i nešto riječi. Ako završim jednu stranicu, presretan sam.
Gustave Flaubert bi govorio da je imao sjajan dan kad bi napisao jednu rečenicu. Pisanje je nekad sporo, nekad brzo.
Kod ove dvije knjige, "Knife" i "The Eleventh Hour", iznenadilo me s kojom s lakoćom nastajale. Izašle su u razmaku od godinu dana, što je za mene svojevrsni rekord. Izgleda da postajem brži u starosti.
.webp){kind=icon}
