Deus ex machina (lat.) ili "bog iz stroja" na latinskom, moderni je izraz koji inspirira filmska imena, modne brendove i mračne misli o našem svijetu vođenom tehnologijom u zoru umjetne inteligencije. No, izraz zapravo dolazi iz klasičnog kazališta: kada bi se predstava bližila kraju i radnja bi se činila nerješivom, dramatičar bi uveo glumca u ulozi Atene, Heliosa ili nekog drugog boga, spuštenog dizalicom (dakle, stroj), kako bi spasio junaka ili (zašto ne) vratio nekoga iz mrtvih.
Čini se da je naš trenutak podizanje vlastitih dizalica za naše zamršene probleme: Hoće li se ekonomska produktivnost ponovno povećati? Može li se civilna politika obnoviti? Možemo li osigurati osnovni dohodak za sve? Je li moj posao siguran? Možda je umjetno rješenje za sve?! Ne znamo. Još je novo! Ali nagađanje o tome može barem poslužiti kao način da se predstava završi.
Jedan primjer ovog fenomena "umjetne inteligencije kao spasitelja" je knjiga "Anointed: The Extraordinary Effects of Social Status in a Winner-Take-Most World" (izdavač: Simon & Schuster) autora Tobyja Stuarta. Većina knjige je živahna, informativna i uravnotežena. Međutim, umjetna inteligencija, niotkuda, preuzima posljednjih deset stranica baš kada Stuartova moralna analiza statusa postaje sve složenija. Ta složenost proizlazi iz dvije glavne niti njegove knjige: s jedne strane, vodič o tome kako bolje razumjeti i koristiti osobni status, a s druge strane, kritika statusnih struktura koje produbljuju nejednakost i kvare ljudsku dušu.
Bi li ovaj portret vrijedio isto da Andy Warhol nije njegov autor? | Bloomberg
Stuart započinje s prvim aspektom: promatranjem koliko su naši umovi nepredvidljivi i kako smo evoluirali oslanjajući se na status kao način organiziranja društva. Njegov glavni koncept je ono što naziva "Veliki pomak": "čin određivanja vrijednosti objekta ne prema njegovim intrinzičnim kvalitetama, već prema prestižu ljudi ili skupina povezanih s tim objektom." Knjigu otvara pričom o slici čija bi vrijednost mogla biti 400 puta veća kada bi se pripisala Rembrandtu, a ne jednom od njegovih učenika. Također puno piše o vinu.
Stuart se zabavlja sa svojim primjerima, ali jasno daje do znanja da status nije samo stvar ukusa ili pretjeranih cijena pića. "Sustav statusa", piše, "je središnji mehanizam kojim naše društvo raspoređuje oskudne resurse."
Oblikuje svako naše iskustvo, što već intuitivno razumijemo. Ipak, Stuart objašnjava kako "pomazači" poput kritičara, nagrada, rangiranja i preporuka pokreću status "u pokretu". Ističe da je "nevjerojatno, gotovo magično svojstvo statusnog sustava to što ako ga imate, možete ga dati drugima, a da ga sami ne izgubite."
Na mnogim stranicama Stuart djeluje kao nepristran promatrač statusa dok primjećuje njegovu sveprisutnost. Ptice to rade, pčele to rade, čak i čimpanze u krošnjama drveća, prema poznatoj engleskoj zoologinji koja je proučavala čimpanze, Jane Goodall.
U ljudskim društvima, piše Stuart, "hijerarhije se pojavljuju u skupinama djece već u dobi od dvije godine. Do četvrte godine djeca mogu procijeniti svoje vršnjake i točno reći tko ima veći utjecaj."
Odraslima su također potrebni prečaci poput statusa da bi funkcionirali u ovom svijetu.
Naš mozak ima "urođenu sklonost očuvanju kognitivnih resursa i teži učinkovitosti suočen sa zastrašujućom složenošću". Također spominje dobro poznatu, ali rijetko potkrijepljenu tvrdnju da se ljudi svakodnevno suočavaju s desecima tisuća odluka.
Status možda jest prirodan dio života, ali Stuart tvrdi da je danas postao središnji, u onome što on pomalo birokratski naziva "svijetom u kojem pobjednik uzima sve". Razlog tome je što oni koji danas imaju status ne dobivaju samo prednost, već sve više kumulativnu prednost. To se odnosi na "Matejev efekt", nazvan po stihu iz Evanđelja po Mateju: "Jer svakome tko ima dat će se i imat će obilje." (Postoji i depresivan nastavak: "A od onoga tko nema uzet će se ono što ima.") Današnji akceleratori ovog efekta su "globalna, digitalizirana tržišta".
U usporedbi s ranim idealom interneta, koji je trebao osigurati prostor za takozvani "dugi rep", Stuart tvrdi da već 'pomazani' sada mogu proširiti svoj utjecaj i dosegnuti još lakše i brže, globalno i u velikim razmjerima. Restoran s tri Michelinove zvjezdice u Provansi sada privlači goste iz New Jerseyja. Taylor Swift je posvuda, zbog čega svugdje i preživljava.
Taylor Swift i profesionalni nogometaš Travis Kelce objavili su zaruke na Instagramu krajem kolovoza. Objavljivanje fotografija na kojima Kelce prosi Swift s velikim dijamantnim prstenom u vrtu punom cvijeća prikupilo je 7,1 milijuna lajkova u manje od sat vremena | Bloomberg
Ponekad se čini da "Anointed" tvrdi da je ta kumulativna prednost uglavnom posljedica slučajnosti, od početnog čina "pomazanja". To može dovesti do pojednostavljenog pogleda na život. Primjerice, Stuart pripisuje popularnost "male crne haljine" činjenici da ju je Coco Chanel "pomazala" 1926. godine, a ne njezinoj stvarnoj privlačnosti, koja proizlazi iz praktičnosti i sofisticirane jednostavnosti. Činjenica je da njezina bob frizura nije imala isti utjecaj tijekom desetljeća. Također je manje uvjerljiv kada govori o "težim" stranama statusa, poput sindroma varalice ili "utrka za mjesto" u kojoj se stalno mora održavati vlastita slava. Spominje Paris Hilton, za koju osobno vjerujem da joj sasvim dobro ide.
Pred kraj knjige situacija postaje još mračnija. Stuart izražava zabrinutost da današnji pobjednici ne samo da prisvajaju više statusa, bogatstva i resursa nego što zaslužuju, već da postoji negativna selekcija, što znači da najgori među nama sve više dobivaju status. Nagađa, s primjerima, da su mnogi od "pomazanika" zapravo zloćudni narcisi (poslovna literatura nikad se ne umori od Adama Newmana ili Elizabeth Holmes).
Paris Hilton tijekom konferencije za novinare o zakonu koji bi povećao prikupljanje podataka i izvještavanje na nacionalnoj razini o mladima koji žive u stambenim programima (Capitol u Washingtonu, DC, SAD, 2023.) Fotografija: Nathan Howard | Bloomberg
Prevaranti, piše on, "nagrizli su intelektualne i dokazane temelje na kojima počiva trenutni statusni sustav i izvodi svoju meritokratsku legitimnost."
Još gore: "Pomazani su na čelu institucija koje se sve više doživljavaju kao elitističke, arbitrarne, zarobljene interesima moćnih ili pristrane u načinu na koji djeluju."
Sve je to vrlo loše. Jer tko može stvarno navijati za svijet u kojem "pomazanje zamjenjuje zasluge identitetski definiranim pozicijama u statusnim hijerarhijama kao glavnim kriterijem za odlučivanje tko dobiva prilike i resurse ili, ako pogledamo drugi kraj ljestvice, tko će biti zaustavljen zbog prometnog prekršaja, pretresen na ulici, isključen s tržišta rada."
Pa, kako sam se bližio kraju čitanja "Anointed", pitao sam se kako pomiriti ovu mračnu dijagnozu sa Stuartovim ranijim, optimističnijim razmatranjem statusa kao fascinantnog fenomena. Ili možda neće biti pomirenja. Možda moramo prihvatiti da će svijet postajati sve gori, sve više "pomazan".
A onda - deus ex machina: "AI sustavi, ako su pažljivo dizajnirani, mogli bi uistinu revolucionirati način na koji dodjeljujemo prilike. Za razliku od ljudskih donositelja odluka, algoritmi se mogu rigorozno testirati na pristranost, kontinuirano pratiti na pravednost i prilagođavati kad god se otkriju problemi."
Deus ex machina je banalan završetak drame, ali barem je sam dramatičar odlučio što će se dogoditi. U slučaju umjetne inteligencije to nije poznato. | Depositphotos
Možda umjetna inteligencija neće u potpunosti ukloniti "sjaj pedigrea", piše Stuart, ali će ga "barem malo zagrebati". On pozdravlja blisku budućnost u kojoj će vam vaš AI asistent, "oslobođen lojalnosti marki, marketinškog utjecaja i kognitivnih ograničenja", pomoći da kupite optimalnu cipele. Asistent bi također mogao "analizirati nutritivni sastav žitarica za doručak" i preporučiti one koje vam najbolje odgovaraju.
Ali tu ne staje: "Kako znanje i kulturna pismenost postaju univerzalno dostupni, očekujte izjednačavanje uvjeta i promjenu u načinu na koji se formiraju i funkcioniraju statusne hijerarhije", tvrdi. "Pitanje nije hoće li umjetna inteligencija izjednačiti uvjete; to je unaprijed zaključeno."
Na kraju, u brzom završetku, inače promišljeni Stuart odbija priznati da su njegovi primjeri smiješni ili zastrašujući. Ja, na primjer, redovito uspijevam kupiti cipele i doručkovati bez gubitka autonomije pod utjecajem visokog statusa. I dok svi želimo društvo s moralno pravednijim pravilima igre, naivno je pretpostaviti da će umjetna inteligencija neizbježno dovesti do pravednijeg svijeta od statusnog sustava koji se stvarao u ljudskoj evoluciji stotinama tisuća godina, posebno kada se sama umjetna inteligencija obučava na temelju ostataka istog tog sustava.
Deus ex machina je banalan završetak drame, ali barem je sam dramatičar odlučio što će se dogoditi. S bogovima umjetne inteligencije u strojevima ili zapravo bogovima koji su strojevi nitko zapravo nema kontrolu i nitko ne zna kako će sve ovo završiti.
.webp){kind=icon}
Trenutno nema komentara za vijest. Ostavite prvi komentar...