Nolan je promijenio 'Odiseju' kako bi nešto poručio o liderstvu - zašto?

Film "Odiseja" Christophera Nolana zaradio je više od 900 milijuna dolara diljem svijeta u samo tri tjedna, i to prije nego što se uopće počeo prikazivati u Kini, Japanu ili Južnoj Koreji. Redatelj čiji opus obuhvaća višestrukog dobitnika Oscara – film "Oppenheimer" i tri filma o Batmanu – iskoristio je gotovo neograničenu slobodu koju mu je Hollywood dao kako bi snimio trosatnu adaptaciju jednog od temeljnih djela zapadne književnosti, u kojoj je najveći podvig glavnog junaka prikazao kao zločin. Nolanovi filmovi imaju rijetku kombinaciju komercijalnog uspjeha, priznanja kritike i intelektualne težine. (Tko uopće raspravlja o idejama iz "Avatara"?)

Kroz gotovo dva desetljeća svojih filmova Nolan se iznova vraća jednom od ključnih pitanja suvremenog vodstva. Kada su institucije napadnute, izvana ili iznutra, od ljudi koji se skrivaju upravo iza pravila koja te institucije stvaraju i provode, smiju li vođe koji ih brane prekršiti ta pravila? I ako to učine, kako mogu biti sigurni da pritom neće uništiti upravo ono što pokušavaju sačuvati?

"Odiseja" možda najjasnije pokazuje Nolanov odgovor na to pitanje. On radi četiri značajne izmjene u odnosu na Homerovu verziju:

• Kod Homera Trojanski rat počinje zato što je Paris, kao gost u Menelajevu domu, odveo njegovu ženu. U Nolanovoj verziji Helena je samo zgodan izgovor za Agamemnonovu želju da kontrolira trgovačke putove, a kada se vrati kući, Helena je unakažena.

• Nolan prikazuje Trojanskog konja, koji Homer smatra vrhuncem grčke domišljatosti, kao Odisejevo kršenje svetog zakona gostoprimstva na kojem počiva grčka civilizacija – xenia.

• Uvodi i "Narode s mora" (Sea Peoples), koji teroriziraju Sredozemlje, a ispostavlja se da su to grčki veterani koji se vraćaju iz rata (ispričavamo se ako još niste pogledali film).

• Dok Homer završava priču tako što Atena nameće amnestiju na Itaki i vraća Odiseja na prijestolje, Nolan je završava njegovim progonstvom.

U Çanakkaleu u Turskoj (blizu mjesta gdje se nalazila povijesna Troja) nalazi se ovaj originalni filmski rekvizit korišten u filmu "Troja" iz 2004. godine s Bradom Pittom u ulozi Ahileja. Eric Bana glumio je Hektora, trojanskog princa i najvećeg ratnika Troje; Orlando Bloom Parisa, trojanskog princa čiji odnos s Helenom (Diane Kruger) pokreće rat. | Depositphotos

Tri od ove četiri izmjene pretvaraju Odiseja i njegove suborce u svojevrsne zločince koji su, kako sam Odisej kaže Penelopi: "...živjeli u svijetu palača, trgovine i jezika, slijepi za njegovu ljepotu, sve dok ga nismo uništili."

Posljednja izmjena predstavlja njegovu kaznu: trajno progonstvo nakon što ponovno prekrši xeniju, usmrtivši prosce koji su zloupotrebljavali upravo taj zakon kako bi opljačkali njegovu palaču i prisvojili njegovu ženu i prijestolje.

Drugim riječima, pravila grčke civilizacije morala su biti prekršena kako bi neprijatelji te iste civilizacije bili poraženi.

To je problem kojim se politički filozofi bave stoljećima.

Immanuel Kant ga je formulirao ovako: ljudima je potreban gospodar zato što žele zakone koji vrijede za sve osim za njih same. No gospodar kojeg postave također je čovjek, pa i on želi biti izuzet od pravila koja treba provoditi.

Ljudi su pokvarljivi, pa su takve i institucije koje stvaraju. Upravo je to Kant imao na umu kada je izrekao svoju čuvenu misao (koju je kasnije parafrazirao filozof Isaiah Berlin): "Od savijenog drva čovječanstva nikada nije napravljeno ništa sasvim ravno."

Immanuel Kant je još u 18. stoljeću isticao da problem nije u tome što su institucije nesavršene, već u tome što su ih stvorili nesavršeni ljudi. | Depositphotos

 

To što institucije nisu savršene nije razlog da ih srušimo. One moraju biti obranjene od onih koji ih žele uništiti. No njihovi branitelji ponekad moraju prekršiti upravo pravila tih institucija kako bi ih obranili, pri čemu su podjednako skloni korupciji i osobnom interesu kao i oni protiv kojih se bore.

Kant je pokušavao odgovoriti na pitanje kako ograničiti moć onih koji vladaju te je zaključio da je to najteži problem s kojim se čovječanstvo suočava – i posljednji koji će uspjeti riješiti.

Filozof Michael Walzer dao je ovom pitanju njegov najpoznatiji suvremeni oblik u eseju iz 1973. godine o problemu "prljavih ruku".

Vođa nije kao drugi ljudi, tvrdio je Walzer, zato što djeluje u naše ime i u naše ime donosi odluke. Upravo mu to daje pravo da čini ono što ostalima nije dopušteno.

Čovjek koji bi bio isključivo moralan imao bi čiste ruke, ali ne bi uspio ispuniti odgovornost svoje dužnosti. Moralni političar ima prljave ruke i toga je svjestan, dok se običan političar pretvara da su njegove čiste.

Ova se tema provlači kroz mnoge Nolanove filmove.

Agamemnon pokreće osvajački rat i žrtvuje vlastitu kćer, a zatim očekuje da će se vratiti kući i nastaviti vladati.

U "Oppenheimeru", Lewis Strauss zloupotrebljava svoju moć kako bi manipulirao postupkom izdavanja sigurnosne dozvole i uništio Oppenheimera.

U Nolanovoj trilogiji "Vitez tame" (The Dark Knight), zakon krše gotovo svi. "Liga sjena" to čini iz prezira prema korumpiranom Gothamu i njegovim institucijama, Joker iz čistog nihilizma, a Bane (kojeg glumi Tom Hardy) iz želje za osvetom Bruceu Wayneu (Christian Bale), koju prikriva retorikom klasne borbe.

Ekipa filma "Oppenheimer" na dodjeli Oscara. Biografija čovjeka u kojem se gotovo alkemijskom čarolijom stapaju genijalnost i krivnja osvojila je čak sedam Oscara. | Kevin Winter/Getty Images

 

Svi se oni ponose time što krše zakon i vjeruju da ih to čini boljima od običnih ljudi. Ali zakon krši i Batman. Oppenheimer ga formalno ne krši, ali jasno vjeruje da je stvaranje atomske bombe bilo težak moralni grijeh.

Po čemu se onda razlikuju od Nolanovih negativaca? Po tome što odbijaju nagrade i prihvaćaju kaznu za ono što su učinili.

Batman čak preuzima krivnju za ubojstva koja nije počinio i trilogiju završava u progonstvu. Oppenheimer se odbija braniti pred namještenim postupkom koji mu oduzima sigurnosnu dozvolu. Oni ne tvrde da je njihovo kajanje samo po sebi dovoljna kazna. Znaju ono što se dvaput ponavlja u filmu "Batman: Početak": "Nije važno tko sam duboko u sebi, nego ono što činim određuje tko sam."

Kaznu za njihove postupke, bez obzira na motive, moraju odrediti upravo institucije koje pokušavaju zaštititi.

Na kraju, oni ostaju podložni tim institucijama, čak i ako su morali izaći izvan njihovih pravila kako bi ih spasili.

Iako je teško ne primijetiti paralele s današnjim američkim institucijama, i javnim i privatnim, Nolan tvrdi da nije želio iznijeti moralni argument. Objasnio je da njegov Odisej nosi toliko osjećaja krivnje zato što suvremena publika više ne prihvaća veličinu bez isprike. On govori o ograničenju suvremenog pripovijedanja, ali u suštini opisuje zahtjev za odgovornošću onih koji imaju moć. Svatko tko krši pravila tvrdi da za to ima dobre razloge. Vjerujte onima koji su spremni prihvatiti stvarnu kaznu. To se ne može odglumiti.