Nolanova 'Odiseja' dobila je dostojnog francuskog konkurenta

Politički film godine priča priču o jednoj odiseji: prekaljeni ratni veteran u egzilu, očajnički želeći se vratiti kući, svojoj obitelji i zemlji, vodi ostatke jedne vojske kroz gotovo nemoguće okolnosti, dok oko njega bijesne masakri, osveta i pobune.

Ne, nije riječ o "Odiseji" Christophera Nolana, već o filmu "De Gaulle: U sjeni otpora" (La Bataille de Gaulle, u originalu) – dvodijelnoj drami o Drugom svjetskom ratu i Charlesu de Gaulleu koja je osvojila Francusku godinu dana uoči izbora. Dva filma, ukupnog trajanja 320 minuta, prodala su četiri milijuna kinoulaznica u Francuskoj, ne mnogo manje od moćne "Odiseje" i to u trenutku kada je posjećenost kinima općenito porasla za 20 posto.

Mnogo je razloga za uspjeh filma, osim činjenice da je iznimno dobar; preporuke od usta do usta svakako su pomogle, kao i toplinski val koji je ljude natjerao u klimatizirana kina. Pomaže i činjenica da je priča o de Gaulleovu odbijanju predaje 1940. godine, dok su se vojna moć i moral države urušavali, upravo ona vrsta autentičnog herojstva za kojim Francuzi možda žude dok potencijalno, gotovo u snu, klize prema predsjedniku krajnje desnice koji bi de Gaulleovu Petu Republiku stavio na iskušenje kakvo zemlja nikada ranije nije doživjela.

Tu je, u ovim trumpovskim vremenima, i transatlantska dimenzija. Redatelj Antonin Baudry, bivši diplomat koji je sudjelovao u pisanju govora Dominiquea de Villepina protiv američkog rata u Iraku, riskira time što ustaljeni obrazac filma o Drugom svjetskom ratu pretvara u nešto izrazito neameričko. Nema scene s Hitlerom u njegovu bunkeru. Bitke se ne odvijaju kod Dunkirka ili na plaži Omaha, već u Libiji i Tunisu. Američki youtuberi koji se ushićuju Nolanovom "Odisejom" mogli bi doživjeti živčani slom kada vide kako je prikazan Franklin D. Roosevelt – hladan, proračunat i razočaran osakaćenom Francuskom, koju promatra kao "dijete" nesposobno da se samo obrani.

Spomenik Charlesu de Gaulleu u Parizu. Statua je rad kipara Jeana Cardota, visoka je oko četiri metra i postavljena je 2000. godine. Prikazuje de Gaullea u pokretu, kao asocijaciju na njegov čuveni silazak niz Champs-Élysées 26. kolovoza 1944. nakon oslobođenja Pariza. | Depositphotos

To je učinjeno namjerno, kaže Baudry, koji je prošlog mjeseca za francusku televiziju rekao da Europljani "žive unutar narativa koji su ispričali Amerikanci". Naime, narativa prema kojem je SAD spasio Europu i od tada predstavlja svojevrsnu silu dobra nalik Avengersima. Ili, kako je Elon Musk prošle godine napisao na platformi X obraćajući se bivšem dužnosniku Europske unije Thierryju Bretonu: "Američko 'strano miješanje' jedini je razlog zbog kojeg danas ne govorite njemački ili ruski." De Gaulle bi možda odgovorio, kao što je 1959. rekao Eisenhoweru, da je Amerika ušla u Prvi svjetski rat tek nakon što je Francuska tri godine bila smrtno ugrožena, a u Drugi svjetski rat tek nakon što su nacisti okupirali Pariz.

Baudry uspijeva ispraviti transatlantski povijesni narativ, a da pritom ne upadne u zamku dosadne hagiografije. Za to je djelomično zaslužan britanski povjesničar Julian Jackson, koji je neka vrsta redateljeve muze. De Gaulle u ovom filmu nije superheroj koji na prsima, umjesto pauka, nosi Lorenski križ. Vidimo donkihotovskog, frustrirajućeg i progonjenog vođu koji Winstona Churchilla dovodi i do bijesa i do suza, dok vlastitu misiju obnove Francuske ostvaruje čeličnom i neemotivnom političkom vještinom. "De Gaulle je znao biti nadmen, hladan, grub i sitničav", napisao je Henry Kissinger u djelu Leadership iz 2022. godine. "Ipak, kao državnik… ostaje izniman."

Place Charles de Gaulle je veliki kružni trg oko Slavoluka pobjede u Parizu. Nekada je bio poznat i kao "Trg zvijezde" (Place de l’Étoile), jer se od njega radijalno širi 12 velikih avenija, među kojima je i Champs-Élysées. | Depositphotos

Istodobno, film stavlja u prvi plan malu de Gaulleovu skupinu Slobodnih Francuza kao "Francuze koji se bore", kako će ih Churchill nazvati. Nasuprot žestokoj retorici između saveznika u Londonu stoje aktivnosti mreža pokreta otpora u Francuskoj i podvizi višestruko malobrojnijih jedinica koje uspijevaju zaustaviti napredovanje sila Osovine na nekoliko dragocjenih dana. Prizor mladog vođe pokreta otpora koja u Parizu puca na naciste izrazito je simboličan u trenutku kada se vojna obveza vraća u Europu.

Hôtel de Ville, odnosno Gradska vijećnica Pariza, sjedište je gradske uprave još od 1357. godine. Ondje je 25. kolovoza 1944. de Gaulle održao jedan od svojih najslavnijih govora nakon oslobođenja grada: Pariz je opisao kao "ponižen, slomljen, mučen, ali oslobođen". | Depositphotos

Usporedite sve to s Nolanovim filmom, koji je, unatoč sicilijanskim pejzažima, u svojoj srži proizvod Hollywooda: ogroman budžet, glumačka ekipa sastavljena od američkog filmskog plemstva, uključujući Anne Hathaway, Matta Damona i Charlize Theron, kao i teme za koje pretpostavljam da će imati više odjeka u Trumpovoj administraciji nego na današnjem Mediteranu. MAGA publika opsjednuta je rimskim vrlinama i gladijatorskom tjelesnom građom, ali čini se da joj grčka praznovjerja i lukavstva prikazana u "Odiseji" još bolje pristaju; Ezra Klein naziva ga političkim filmom desetljeća.

Ja bih, međutim, tvrdio da je de Gaulle europski politički blockbuster, baš kao što je Kissinger život francuskog državnika opisao kao "odiseju". Neki će tvrditi da je de Gaulle suviše specifično francuski heroj. Ipak, kada se na ekranu pojavi karta Francuske podijeljene i stavljene pod američku upravu, razlikuje li se to toliko od sadašnjih tvrdnji Donalda Trumpa u vezi s Grenlandom? Kada Roosevelt osmišljava i tiska novu valutu za poslijeratnu Francusku, je li to toliko različito od dominacije američkog dolara? A kada Churchill izlaže svoju strategiju biranja otvorenog mora umjesto Europe, nije li to svojevrsno predkazanje Brexita? Ako je lukavi Odisej prikladan vodič kroz današnji svijet, onda je to i de Gaulle, čovjek koji je znao stvarati vizije koje su nadilazile stvarnost – upravo ono što će ostarjela i podijeljena Europa ponovno morati učiniti ako želi preživjeti ovo stoljeće.