Plaćaju li buduće generacije već cijenu naših odluka?

Nije svaka tuga ista. Postoji i "dobra tuga". Kao velika ljubiteljica crtanog serijala Snupi (u originalu Peanuts) i njegova vječnog gubitnika, ali nepopravljivog optimista Charlieja Browna, to sam naučila prilično rano. "Good grief" bio je njegov prepoznatljivi uzvik svaki put kada bi ga život razočarao. Taj izraz, koji je zahvaljujući kultnom stripu Charlesa M. Schulza postao dio pop kulture, savršeno opisuje mješavinu blage frustracije, rezignacije i prihvaćanja da su razočaranja jednostavno sastavni dio života. To je tuga koja ne slama, nego podsjeća da život nije uvijek po našoj mjeri, ali i da to ne znači da trebamo odustati od pokušaja da ga učinimo boljim.

Upravo takav spoj nelagode, zabrinutosti, ali i nade osjetila sam kada mi je nećak pokazao pjesmu koju je napisao na temu "Pedeset godina u budućnosti", u kojoj, među ostalim, piše:

"Pedeset godina kasnije, nebo je sivo. Sunce je slabo, umorno, krivo. Zrak nam pri svakom dahu peče pluća. Tiho upozorenje da dolaze sve veće opasnosti…"

Impresionirao me način na koji je sa samo trinaest godina uspio pretočiti jednu od najvećih briga našeg vremena u nekoliko jednostavnih stihova. A nesnosne vrućine i klimatske katastrofe diljem svijeta tih dana, trend koji se, nažalost, nastavlja, učinile su da njegova vizija budućnosti djeluje neugodno blizu, kao da već kuca na vrata poput nepozvanog gosta koji dolazi bez poklona.

Charles M. Schulz napisao je i nacrtao čak 17.897 objavljenih stripova, što se smatra najdužom pričom koju je ispričao jedan autor. Tijekom pet desetljeća, počevši od 1950., pratio je Charlieja Browna, njegova bigla Snupija i skupinu djece iz susjedstva kroz male pobjede, velika razočaranja i sve složenosti koje život nosi. | Depositphotos

 

Nekako baš tada u ruke mi je došla knjiga Klimaethik njemačkog filozofa Dietera Birnbachera, jedno od najvažnijih djela koje se bavi etičkom dimenzijom klimatskih promjena i otvara pitanje klimatske pravde u kontekstu budućih generacija.

Birnbacher klimatsku krizu ne promatra samo kao znanstveni ili politički problem. Za njega je to prije svega pitanje moralne odgovornosti. Klimatske promjene otvaraju jedno od najtežih etičkih pitanja našeg vremena: kakvu obvezu imamo prema ljudima koji još ne postoje?

Klimatska pravda: Tko je izazvao problem, a tko plaća cijenu?

Ono što Birnbacherovu klimatsku etiku čini posebno važnom jest pitanje odgovornosti prema ljudima koji danas ne mogu sudjelovati u odlukama koje donosimo. Klimatsku krizu nisu podjednako stvorile sve generacije, ali njezine posljedice neće biti jednako raspoređene. Oni koji su najmanje pridonijeli problemu mogli bi biti upravo oni koji će s njegovim posljedicama živjeti najduže.

To je ono što Birnbacher naziva "vremenskom nepravdom". Ljudi koji će živjeti za pedeset ili sto godina nemaju mogućnost utjecati na odluke koje donosimo danas, ali će živjeti u svijetu koji će te odluke oblikovati. Njihova prava i ljudsko dostojanstvo ne bi trebali vrijediti manje samo zato što još nisu rođeni.

Iz te ideje proizlazi i naša obveza: budućim generacijama ne ostaviti planet siromašniji, opasniji i manje sposoban održavati život nego što smo ga sami naslijedili. Birnbacher smatra da bi svaka generacija iza sebe trebala ostaviti najmanje onoliko očuvanih prirodnih resursa koliko ih je i sama dobila.

Možda je ipak najveći izazov u cijeloj priči upravo onaj najljudskiji. Iako možemo razumjeti moralno načelo da su svi ljudi jednako vrijedni, naša je sposobnost brige često ograničena na ono što nam je blisko. Lako osjećamo odgovornost prema obitelji, prijateljima ili ljudima čiju patnju možemo vidjeti. Mnogo je teže razmišljati o onima koji još nemaju ni lice ni glas. Upravo su zato buduće generacije najveći test naše etičke zrelosti.

Zašto klimatska etika mora biti neovisna?

Koliko je taj izazov stvaran pokazuje i novi val klimatskih tužbi diljem svijeta. Prema dostupnim podacima, dosad je pokrenuto više od 2.400 klimatskih sporova. Jedan od najzanimljivijih slučajeva pokrenula je 2020. godine skupina od šest mladih ljudi iz Portugala, braća i sestre te njihovi prijatelji, tada u dobi od osam do 21 godine.

Slučaj, poznat kao Duarte Agostinho and Others v. Portugal and 32 Other States, pokrenut je pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu. Mladi tužitelji tvrdili su da klimatske promjene izravno ugrožavaju njihova temeljna ljudska prava, posebno pravo na život, pravo na privatni i obiteljski život te pravo na zaštitu od diskriminacije.

Njihov argument bio je da države nisu učinile dovoljno kako bi smanjile emisije stakleničkih plinova te da posljedice klimatskih promjena već osjećaju na vlastitoj koži. Kao primjere naveli su sve češće toplinske valove, šumske požare i pogoršanje kvalitete zraka u Portugalu.

Posebno su istaknuli požare koji su prethodnih godina pogodili Portugal, uključujući katastrofalne šumske požare iz 2017., u kojima je poginulo više od stotinu ljudi. Tvrdili su da njihova generacija plaća cijenu odluka koje su donosile prethodne generacije.

Vatrogasci gase šumski požar u regiji Aveiro u Portugalu, u srijedu, 18. rujna 2024. godine| Bloomberg

Ono što je ovaj slučaj učinilo povijesno važnim jest činjenica da mladi nisu tužili samo Portugal, nego 32 europske države, uključujući najveće europske emitere stakleničkih plinova. Od suda su tražili da državama naloži uvođenje strožih klimatskih mjera.

Međutim, u travnju 2024. godine Europski sud odbacio je tužbu iz procesnih razloga, uz obrazloženje da tužitelji prethodno nisu iscrpili pravne mogućnosti u svojoj državi te da sud nema nadležnost nad svim državama obuhvaćenima tužbom. Iako nije odlučivao o samoj biti klimatskih argumenata, slučaj je imao velik odjek jer je pokazao da se klimatska kriza sve više promatra kao pitanje ljudskih prava, a ne samo zaštite okoliša.

Četvrta vlast za one bez glasa

Birnbacher istodobno prepoznaje još jedan veliki problem: suvremene demokratske institucije uglavnom djeluju u okviru sadašnjosti. Klimatske promjene, međutim, ne funkcioniraju tako. Njihove posljedice protežu se desetljećima, pa i stoljećima. Zato Birnbacher traži način da se dugoročna odgovornost ugradi u sustav. Njegov prijedlog poznat je kao model "četvrte vlasti".

 

Ideja je da, uz tradicionalnu podjelu vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, postoji i posebna institucija koja bi zastupala interese budućih generacija, svojevrsno "Vijeće čuvara budućnosti".

Njezina bi zadaća bila procjenjivati odluke ne samo kroz pitanje: "Je li ovo dobro za nas danas?", nego i kroz pitanje: "Kakav svijet ova odluka ostavlja ljudima koji će živjeti nakon nas?"

Najbliži primjer provedbe te ideje u praksi dolazi iz Walesa, koji je 2015. prvi zakonom priznao obvezu države da štiti interese budućih generacija donošenjem Zakona o dobrobiti budućih generacija (Well-being of Future Generations Act).

Tim je zakonom uvedena neovisna funkcija Povjerenika za buduće generacije (Future Generations Commissioner), koji ima mandat nadzirati uzimaju li javne institucije u obzir dugoročne posljedice svojih odluka.

Zakon od velških javnih tijela zahtijeva da procjenjuju utjecaj svojih odluka na razdoblje od 50 i više godina unaprijed. Jedan od najpoznatijih primjera primjene tog načela bio je projekt proširenja cestovne infrastrukture vrijedan nekoliko milijuna funti. Povjerenik je osporio projekt uz obrazloženje da bi ulaganje velikih javnih sredstava u infrastrukturu koja se temelji na fosilnim gorivima bilo suprotno obvezi prema budućim generacijama. Umjesto toga, zagovarao je promjenu prioriteta i usmjeravanje ulaganja prema održivijem javnom prijevozu.

Njemačka je, primjerice, odabrala drukčiji pristup. Umjesto osnivanja nove institucije, prilagodila je postojeće ustavne mehanizme. U odluci iz 2021. njemački Savezni ustavni sud ocijenio je da državni klimatski zakon nije dovoljno štitio slobode budućih građana.

Sud je zaključio da današnje odluke o emisijama izravno utječu na prostor slobode budućih generacija. Ako se sada potroši prevelik dio "klimatskog proračuna", budući će građani morati prihvatiti znatno stroža ograničenja kako bi se izbjegle katastrofalne posljedice klimatskih promjena. Time bi njihove buduće slobode bile ugrožene.

Ipak, oba pristupa imaju brojne kritičare. Najčešće se ističe pitanje provedbe odluka (lack of enforcement). Nije dovoljno priznati moralnu ili pravnu obvezu prema budućim generacijama. Ključno je pitanje kako osigurati da ta obveza doista utječe na donošenje odluka.

Bez jasnih mehanizama nadzora i posljedica, institucije namijenjene zaštiti budućnosti mogle bi ostati tek simbolična gesta.

 

Što kao pojedinci možemo učiniti?

U potrazi za odgovorom na to pitanje posegnula sam za još jednom knjigom, Čovječanstvo: Povijest koja ulijeva nadu (Humankind: A Hopeful History) nizozemskog povjesničara i pisca Rutgera Bregmana.

Bregman je postao posebno poznat nakon panela na Svjetskom gospodarskom forumu u Davosu 2019. godine, kada je izravno kritizirao okupljene milijardere i političare. Upozorio je na ono što je smatrao paradoksom Davosa: ljudi koji se okupljaju kako bi raspravljali o nejednakosti često izbjegavaju razgovor o vlastitoj ulozi u gospodarskom sustavu koji tu nejednakost stvara. Usporedio je to s konferencijom vatrogasaca na kojoj nitko ne želi spomenuti vodu, odnosno osnovno rješenje problema. U ovom slučaju kritizirao je najbogatije zbog izbjegavanja plaćanja poreza.

U knjizi Bregman navodi zanimljiv primjer iz istraživanja njemačke psihologinje i neuroznanstvenice Tanie Singer te budističkog redovnika Matthieua Ricarda.

Ricard je poznat po iznimnoj sposobnosti kontrole vlastitih misli. Autor navodi da je, kako bi dosegnuo tu razinu, tijekom života proveo oko 50.000 sati meditirajući.

Singer ga je jednog jutra pozvala da provede vrijeme u njezinu uređaju za snimanje mozga kako bi proučavala što se događa kada osjećamo empatiju. Kako bi izazvala emocionalnu reakciju, večer prije pokazala mu je dokumentarni film o napuštenoj siročadi u jednoj ustanovi u Rumunjskoj. Sljedećeg dana zamolila ga je da se uživi u njihovu patnju. Nakon eksperimenta Ricard je bio potpuno iscrpljen.

Znanstvenica je tada odlučila promijeniti pristup. Ponovno ga je zamolila da razmišlja o siročadi, ali ne tako da zamišlja kako je na njihovu mjestu, nego da jednostavno "bude uz njih". Razlika je bila jasno vidljiva na snimci mozga. Empatija je aktivirala prednji dio insule, jednog od ključnih centara u mozgu koji povezuje tjelesne osjete s našim svjesnim osjećajima i motivacijom za djelovanje. Taj dio mozga pretvara tjelesne signale, poput napetosti ili "osjećaja u želucu", u svjesno emocionalno iskustvo. Također sudjeluje u stvaranju subjektivnih emocija poput ljubavi, straha ili gađenja, ali i u prepoznavanju emocionalnih stanja drugih ljudi.

U drugom eksperimentu aktivirali su se potpuno drukčiji dijelovi mozga: corpus striatum, koji je, među ostalim, dio sustava nagrađivanja te sudjeluje u motivaciji, učenju i osjećaju zadovoljstva kada činimo nešto što smatramo vrijednim ili korisnim, te orbitofrontalni korteks, koji pomaže u procjeni posljedica naših postupaka, donošenju društvenih i moralnih odluka te regulaciji emocija. On procjenjuje što je u određenoj situaciji ispravno ili korisno.

Nije se pojavila iscrpljenost, nego energija. Pokrenuto je ono što se naziva suosjećajnom odgovornošću (compassion).

Za filmski pogled na etičke dileme klimatskih promjena preporučujem SF satiru Ne gledaj gore s Jennifer Lawrence i Leonardom DiCaprijem (Netflix) | Vittorio Zunino Celotto/Getty Images Europe

 

Kako 'istrenirati' mozak za suosjećanje?

Razlika između empatije i suosjećanja možda je upravo ono što nam je potrebno kada govorimo o klimatskoj krizi. Empatija nas povezuje s drugima, ali ima i svoja ograničenja. Ako smo stalno izloženi tuđoj patnji i neprestano se uživljavamo u nju, možemo postati iscrpljeni, preplavljeni osjećajima i na kraju pasivni. Suosjećajna odgovornost, objašnjava Bregman, pokušaj je da prepoznamo tuđu patnju i da iz tog razumijevanja djelujemo. Kako piše, "to je kontroliranije, distanciranije i konstruktivnije". To ne znači da osjećamo manje, nego da osjećaje pretvaramo u djelovanje. Upravo je u tome možda ključna razlika kada govorimo o klimatskim promjenama.

Ako neprestano ponavljamo da je budućnost katastrofalna, da su posljedice neizbježne i da je sve izgubljeno, lako možemo stvoriti osjećaj bespomoćnosti. No ako razvijamo sposobnost da prepoznamo problem, priznamo njegovu ozbiljnost i istodobno vjerujemo da naši postupci imaju smisla, tada stvaramo prostor za promjenu.

Eksperiment sa snimanjem mozga pokazuje još nešto vrlo važno: mozak se može "trenirati", baš kao i tijelo. Ako razvijamo pažnju, strpljenje i sposobnost da sagledamo perspektivu drugih ljudi, možemo razvijati i sposobnost za veću kolektivnu odgovornost. Zato pitanje budućnosti planeta nije samo pitanje tehnologije, ekonomije i politike. Možda je još više pitanje toga kakvi ljudi želimo biti.

Za kraj donosim završetak pjesme mog nećaka koja, iako počinje gotovo distopijskom slikom, završava pozivom na odgovornost:

"Zemlja nas gleda tužnim licem svojim,
Sa ožiljcima koje čovjek ostavi brojnim.
Dala nam je život, dala nam je dom,
A sada stoji ranjena i sama."

U tim stihovima prepoznaje se svijest da svijet koji imamo nije samo naš i da ono što danas uzimamo zdravo za gotovo netko sutra možda neće imati. Činjenica da jedan trinaestogodišnjak već razumije tu povezanost možda je i najveći razlog za nadu.

Good grief!