Moja borba s menopauzom počela je u dvorani za boks

Za žene, trening snage nakon 50. godine znači jako naporan rad, bolne zglobove i učenje kako se izboriti za svoje mjesto u muškom okruženju.

Mladić koji radi u teretani sjeo je nasuprot mene za mali stol u kutu teretane i nagnuo se prema meni, kao da smo stari prijatelji, povjerenici. "Reci mi", šapnuo je, "Kako se osjećaš?"

Nisam bila sigurna na što misli ovaj mladi zaposlenik teretane. Upravo sam završila kratak probni trening s Muay Thai instruktorom, kako bih odlučila želim li se upisati. Bile smo u klimatiziranom prostoru u Singapuru i nisam se ni oznojila. "Osjećam se… okej", odgovorila sam nesigurno.

"Ne, ne", rekao je, "Kako je raditi ovo u tvojim godinama? Znaš, umaraš li se? Boli li?" Trgnula sam se. Nastavio je: "Znaš seriju The Rookie ('Novak'), zar ne?"

Nisam znala, ali sada znam. Nakon što sam ga saslušala dok mi je nudio skupu mjesečnu članarinu, ubacila sam boksačke rukavice u ruksak, izašla i sakrila se iza ugla dok sam guglala seriju koja govori o muškarcu u srednjim četrdesetima koji postaje najstariji novak u policiji Los Angelesa.

Momak je bio samo znatiželjan, ali ta me znatiželja pogodila. Bila je to samo jedna u nizu situacija tijekom posljednjeg desetljeća, od čudnih do neugodnih, dok sam pokušavala ostati jaka i u formi kroz perimenopauzu i menopauzu: boreći se s bolnim koljenima, kukovima, debljanjem, umorom, "moždanom maglom", anksioznošću i sve prisutnijim osjećajem starenja.

Sada znamo da menopauza donosi različite simptome, da počinje u različitim godinama i da svaka žena kroz nju prolazi drugačije. Ipak, jedno je jasno: fizička aktivnost je izuzetno važna za žene nakon 40. godine, posebno za one koje ranije nisu bile aktivne.

Iako još postoje rupe u istraživanjima, studije jasno pokazuju da je trening snage i otpora ključan za očuvanje mišića, gustoće kostiju i ravnoteže. Neki stručnjaci čak tvrde da je trening snage važniji od kardio treninga kako žene stare.

Moja odluka da uđem u svijet utega, boksa i Muay Thaija poklopila se s tim saznanjima. Godinama sam trčala, ali su koljena i kukovi počeli boljeti, a ravnoteža više nije bila ista. U isto vrijeme, industrija vezana uz menopauzu je eksplodirala – procjenjuje se da će vrijediti više od 24 milijarde dolara do 2030. godine.

Mediji i društvene mreže puni su savjeta, ali i proizvoda koji obećavaju čuda. Dobra strana je što znamo da nismo same. Loša strana je osjećaj pritiska da stalno moramo nešto raditi i popravljati.

Danas se od nas ne samo očekuje, već se i inzistira: diži utege, treniraj boks, radi HIIT, jogu, pilates, ulazi u ledene kupke… U toj "meno-maglici" potpuno sam se bacila na treninge – prvo u Singapuru, zatim u Londonu, pa opet u Singapuru.

Bilo je nagrađujuće, ali i zastrašujuće i često usamljeno.

 

Rekli su "muški prostor" - ona je čula "izazov prihvaćen"! | Depositphotos

Posebno kada uđeš u prostor koji je tradicionalno muški. Znati da trebaš trenirati i doista to raditi nije isto. Vrlo brzo sam izašla iz zone komfora.

Moje putovanje počelo je 2016. u ranim četrdesetima. Mjesecima sam prolazila pored Muay Thai dvorane dok nisam skupila hrabrosti ući. Svi su bili mladi, fit, kul. Povela sam kćer kao "zaštitu". Ona je odustala nakon šest mjeseci. Ja nisam.

Bezbroj puta sam bila jedina žena u grupi. Često posljednja koju netko želi za partnera. Isto je kao u školi, čekaš da te netko izabere, nadaš se da nećeš biti posljednja. Često sam završavala sama, trenirajući na vreći.

U Londonu sam isprobala više dvorana. U jednoj su me odmah izgrdili jer sam prešla preko strunjače u tenisicama. U drugoj nitko nije htio trenirati sa mnom. Otišla sam. U trećoj sam upoznala trenera koji me je uputio najboljim borcima i tu sam ostala.

Godinama sam nailazila na razne tipove ljudi: onoga koji sve objašnjava, onoga koji nestane kada treba raditi u paru, onoga koji "dokazuje ravnopravnost" udarajući prejako… Ali bilo je i onih drugih – dobrih, koji pružaju podršku.

Pitali su me zašto ne idem u ženske dvorane. Istina je – nema ih mnogo blizu mene. A iskreno, uživam i u treniranju s muškarcima. Naučila sam mnogo. I možda najvažnije – prestajem imati osjećaj da se moram stalno dokazivati.

Slomila sam stopalo prošle godine na treningu. Ipak, sada u ranim pedesetima, postala sam pomalo opasna. Refleksi su mi bolji nego u dvadesetima. Koordinacija također. Negdje ispod svega toga krije se snaga koju ranije nisam imala.

Vratila sam se u Singapur prije nekoliko mjeseci i konačno našla dobru dvoranu. Mala je, jednostavna, ali s odličnim trenerima koji ispravljaju i muškarce kada griješe, a ne samo mene. Na kraju svakog treninga svi se pozdravljamo udarcem šake o šaku.

Možda zvuči jednostavno, ali znači jedno: svi zaslužujemo biti tu!