Europski paradoks - Previše regulacije guši rast, SAD bira suprotan put

Tijekom posljednja dva desetljeća, Europska unija s ponosom se pozicionirala kao regulatorna supersila. Ideja je bila jednostavna i pametna: u svijetu geopolitičke fragmentacije, blok može projicirati utjecaj kroz pravila, a ne vojske ili subvencije. No ono što se nekada činilo kao strateška mudrost, danas izgleda kao potez koji šteti samoj Uniji.

Europska ambicija da izvozi svoje vrijednosti, štiti potrošače i daje svojim tvrtkama prednost sada je dovela do gomilanja pravila koja guše konkurentnost i inovacije.

Vizija EU-a kao regulatorne sile savršeno se uklapala u težnju za strateškom autonomijom – idejom da Europa treba sama oblikovati svoju ekonomsku sudbinu, smanjujući ovisnost o SAD-u, Kini ili drugima. Regulacija je viđena kao ključno sredstvo za postizanje tog cilja, a europski standardi postali su globalno mjerilo za pristupanje jednom od najvećih svjetskih tržišta.

Međutim, ambiciozni planovi za zelenu tranziciju i digitalnu transformaciju, zajedno s reakcijama na krize poput globalne financijske krize 2008., pandemije bolesti Covid-19 i klimatskih rizika, doveli su do neumoljivog stvaranja novih slojeva nadzora i pravila. Kritike ovakvog pristupa dugo su se ignorirale u briselskim krugovima, sve do prošlogodišnjeg izvješća koje je vodio Mario Draghi. U njemu je zaključeno da je nedosljedna i restriktivna regulativa postala jedna od najvećih prepreka europskoj konkurentnosti.

Iluzija pojednostavljenja

Godinu dana nakon Draghijeva izvješća, unatoč tome što političari naglašavaju potrebu za hitnim djelovanjem, tek je nekoliko njegovih preporuka provedeno. Inicijative koje su pokrenute svode se na agendu "pojednostavljenja", čiji je najistaknutiji primjer takozvani "omnibus paket" koji cilja na pojednostavljenje preklapajućih zakona o održivosti.

Iako bi ovaj prijedlog, o kojem se još pregovara, mogao prilagoditi pragove za izvještavanje i odgoditi rokove, temeljna regulatorna mašinerija ostaje netaknuta. Arhitektura obveznog ESG izvještavanja i dubinske analize poslovanja ostaje na snazi. Manji broj tvrtki će možda morati podnositi izvješća, ali regulatorna struktura ostaje ista; mijenjaju se samo "tapete", a ne i zidovi.

Ovo odražava dublji, strukturni problem. Legitimitet Europske unije počiva na njezinoj sposobnosti da stvara pravila. Cijelo jedinstveno tržište izgrađeno je na regulatornoj harmonizaciji. Stoga je vladajući način razmišljanja dugo bio da više pravila znači napredak, a više nadzora znači sigurnost. Sustav nagrađuje oprez i konsenzus, a ne eksperimentiranje i inovacije.

Američki protuudar

Dok se EU bori s posljedicama vlastite regulatorne složenosti, s druge strane Atlantika situacija je potpuno drugačija. U SAD-u, deregulacija je eksplicitan politički cilj. U bankarskom sektoru, zahtjevi za kapitalom i likvidnošću su ublaženi. Još upečatljiviji je potez administracije Donalda Trumpa da ograniči doseg financiranja vođenog ESG principima.

U nedavnoj izvršnoj naredbi, Trump je poručio američkim regulatorima da financijske institucije ne smiju uskratiti bankarske usluge američkim tvrtkama samo zato što se "ne slažu ili ne odobravaju" njihove aktivnosti "iz političkih razloga" - što se izravno odnosi na ESG politike. Naložio je regulatorima da u potpunosti odbace koncept "reputacijskog rizika", nešto što europski nadzornici sada zahtijevaju od banaka pod njihovom jurisdikcijom.

 

Ironija je oštra: dok je EU težila biti regulatorna supersila, SAD sada djeluje kao deregulatorna supersila, koristeći smanjenje pravila kako bi ojačao svoju konkurentnost i postao još privlačniji za strani kapital.

Ova situacija naglašava hitnu potrebu da EU razvije stvarnu sposobnost deregulacije - da smanji, a ne samo "uredi" regulatornu državu. Potrebna joj je regulatorna "rikverc brzina", mehanizam za demontiranje nepotrebnih pravila. To zahtijeva temeljitu promjenu kolektivnog stava prema riziku. Ako u tome ne uspije, rast i konkurentnost koji su joj prijeko potrebni ostat će nedostižni. S obzirom na sigurnosne i političke izazove s kojima se Europa suočava, takav ishod nije ni u čijem interesu.