Klimatske promjene oblikuju trgovinu fizičkom, ali i nevidljivom vodom

Svaka pojava opasnog vremena koje stvara nevolje diljem svijeta ima jednu zajedničku stvar – vodu.

Kako se klima na Zemlji mijenja, nedostatak ili iznenadna prevelika količina vode ostavljaju trag na globalnoj ekonomiji i međunarodnoj trgovini, od dugotrajnih suša koje usporavaju brodove u Panamskom kanalu do poplava koje zaustavljaju industrijsku proizvodnju u Japanu. To je jedan od najočitijih načina na koji rast temperature utječe na poslovanje.

Sve akutnija pojava manjka tjera gradove, države i tvrtke da kupuju sve više vode iz sve udaljenijih predjela. Isporuka vode je rastući gospodarski sektor, i to ne samo u područjima gdje je opskrba pitkom vodom nepouzdana. Tankeri natovareni tekućinom koja život znači postaju potrebni čak i u razvijenim zemljama koje pogađaju dugotrajne suše. Istodobno, tržišta na kojima se prava na vodu kupuju i prodaju postaju volatilnija, kao što su dijelovi Australije, Čilea, Španjolske ili SAD-a.

No trgovina vodom blijedi u usporedbi s drugim, nevidljivim načinom kretanja vode po svijetu. S obzirom na to da je ona potrebna za proizvodnju gotovo svake sirovine i proizvoda koje ljudi konzumiraju, bilijuni dolara razmjene u raznim vrstama dobara svake godine također u konačnici predstavljaju razmjenu vode.

Tako je 2016. godine globalno protrgovano 636 milijuna kubičnih metara fizičke vode i dva bilijuna kubičnih metara nevidljive vode kroz trgovinu poljoprivrednim proizvodima.

Britanski geograf Tony Allan skovao je izraz "virtualna voda" 90-ih godina prošlog stoljeća kako bi opisao nevidljivu trgovinu koja se događa svakodnevno kao suprotnost fizičkoj vodi koja se kupuje i prodaje putem cijevi, boca ili ugovora. Uvoz hrane, govorio je, služi kao pokazatelj razine manjka vode u jednoj ekonomiji. Drugim riječima, visoka razina uvoza hrane pokazuje da nacija nema dovoljno vode za vlastitu proizvodnju. Niska razina pokazuje suprotno.

Početna svijest o virtualnoj vodi došla je u vrijeme dok se manje robe kretalo i bilo manje usta koja je trebalo nahraniti. Trgovina vodom putem roba udvostručila se u razdoblju između 1986. i 2007. godine uslijed rasta svjetske populacije i sve sofisticiranijeg međunarodnog transporta. Ti trendovi, s rastom bruto domaćeg proizvoda u nekima od najvećih svjetskih gospodarstava, nastavit će se prema kraju stoljeća, naveli su u istraživanju objavljenom u rujnu na Sveučilištu Maryland.

Prema projekcijama, tržište virtualne vode će se upeterostručiti do 2100. godine. Učinkovitija trgovina može smanjiti potrebu za vodom u količini od čak šest bilijuna kubičnih metara do kraja stoljeća. To je jednako broju od dvije milijarde olimpijskih bazena ili više od volumena jezera Michigan.

Trebalo je tri desetljeća da znanstvenici proniknu kako mapirati trgovinu virtualnom vodom. Istraživači s politehničkog sveučilišta u Torinu učinili su to analizirajući milijune podataka o poljoprivrednoj razmjeni kroz 2016. godinu koje su prikupili od Organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO) Ujedinjenih naroda (UN).

Sve više ljudi će biti izloženo nedostatku vode

"Virtualna voda postala je način da razumijemo kako se države povezuju s geopolitičkog stajališta. Koristimo te pokazatelje da razumijemo koje su posljedice na trgovinu ako klimatska ili geopolitička kriza pogodi zemlju proizvođačicu", rekla je Marta Tuninetti, suautorica rada znanstvenika iz Torina.

Ima puno nedavnih primjera. Ruska invazija na Ukrajinu proizvela je šokove na tržištu žitarica. Svaka tona pšenice treba oko 1500 kubičnih metara vode u prosjeku globalno. Poplave u Kaliforniji su pomele polja badema (potrebno je 5356 kubičnih metara vode za tonu badema), a suša u bazenu rijeke Colorado oborila je proizvodnju brokule (224 kubičnih metara vode je potrebno za tonu brokule).

To što je neka zemlja veliki uvoznik ili izvoznik ne čini je pobjednikom ili gubitnikom u igri oko vode.

"Imate li vodu, niste automatski bogati ako je dajete besplatno za proizvodnju hrane ili ako dopustite da je drugi zagade", kaže Pedro Arrojo-Agudo, stručnjak koji savjetuje UN o vodi i njezinu pročišćavanju.

Kad se to dogodi, zapravo se odvija ekonomska eksploatacija od tvrtki koje izvoze proizvode u polusušne zemlje koje prihvaćaju vodu i bogatstvo koje s tim dolazi, dodaje.

Ključno je pitanje koliko prirodnih vodenih resursa neke zemlje ostaje za lokalne zajednice i ekologiju. Poredak zemalja prema količini vode dostupne po osobi u usporedbi s izvezenom količinom fizičke i virtualne vode baca svjetlo na to kako se vodom stvarno po svijetu trguje.

U podacima koje su prikupili istraživači iz Torina za gotovo svaku zemlju, za Hrvatsku se navodi da su joj vodene rezerve po glavi stanovnika 6,7 puta veće od globalne medijalne vrijednosti. Po tom pokazatelju Hrvatska je 29. na svijetu.

Također se navodi da je Hrvatska neto izvoznik fizičke vode po glavi stanovnika i izvozi više vode u tom smislu no 168 drugih zemalja. Nalazi se u tom pokazatelju na petom mjestu globalno, iza Češke, Kine, Fidžija i Islanda. Nažalost, istodobno je neto uvoznik virtualne vode.

Na poljoprivredu otpada 80 do 90 posto ukupne potrošnje vode čovječanstva, pa je logično da se najveći napor u razumijevanju trgovine virtualnom vodom usmjerio na hranu. No raste interes za ispitivanje koliko vode odlazi na druge proizvode koje ljudi kupuju i prodaju.

Primjerice, potrebno je 3,9 kubika vode za izradu jedne pamučne majice. Par kožnih čizmi treba 14,5 kubika, a pametni telefon 12,7 kubika, navodi istraživanje organizacije za zaštitu okoliša Prijatelji Zemlje (Friends of the Earth). Voda se također koristi za vađenje i rafiniranje nafte, još jedne od najvažnijih svjetskih roba. Nafta koja se prevozi tankerima je otprilike 0,15 posto voda, što znači da se oko 22 milijuna barela vode izveze tankerima godišnje, navodi analiza tvrtke Kpler.

Druga važna sirovina koja treba vodu je bakar koji se koristi u proizvodnji električnih vozila i kabela potrebnih za prijenos čiste energije. Ta dva proizvoda imat će sve veću potražnju u doba zelene tranzicije.

Razne industrijske metode za procesuiranje čileanskog rudnog bogatstva trebaju velike količine vode. Proizvodnja jedne tone prerađenog bakra u Antofagasti potroši 70 kubičnih metara vode korištenjem jedne metode i 120 kubika korištenjem druge, navodi Francisco Acuna, konzultant u tvrtki CRU koja se bavi analizom globalnog tržišta metala, ruda i umjetnih gnojiva.

U biti, troši se i više vode, no dio se reciklira.

Rudarske tvrtke u čileanskoj pustinji Atacama gdje se vade najveće količine bakra na svijetu troše milijarde dolara za izgradnju postrojenja za desalinizaciju jer je velika količina slatke vode nestala tijekom 13-godišnje suše. Vladino savjetodavno tijelo za bakar procjenjuje da će količina vode potrebna za proizvodnju tog metala rasti dva posto godišnje do 2033. U idućih deset godina 71 posto vode koje koriste proizvođači bakra u Čileu moglo bi doći iz postupka desalinizacije.

Količina vode kao sastavni dio godišnjeg transporta nafte i izvoza bakra iz čileanske regije Antofagasta

Tvrtke u Čileu imaju korist od jedinog sustava na svijetu koji je donedavno trajno dodjeljivao prava na vodu privatnom sektoru. To tržište koje je stvorio 80-ih godina prošlog stoljeća diktator Augusto Pinochet uzrokovalo je desetljeća nekontroliranog korištenja vode za rudarenje i poljoprivredu.

Sada traju rasprave kako to ispraviti. Kada su milijuni ljudi prosvjedovali u Čileu 2019. godine, jedan od zahtjeva bio je jednak pristup vodi za sve. Sada se davanje prava na vodu ograničava na 30 godina i omogućava vlastima da zaustave izdavanje novih dozvola ako opskrba postane upitna.

Neki od parlamentaraca čak traže da se u novi ustav unese kako je voda ljudsko pravo i time potpuno eliminira tržište prava na vodu, odnosno da kontrolu potpuno ima država.

Pitanje regulative u uvjetima rasta napetosti oko vode zbog klimatskih promjena je nešto čime će se morati baviti sve više dijelova svijeta kako ključna područja za proizvodnju hrane u Europi, SAD-u i Australiji imaju sve više problema sa sušom, a neke od najnapučenijih zemalja postaju bogatije. Danas 3,6 milijardi ljudi nema odgovarajući pristup vodi najmanje jedan mjesec u godini. Ta bi brojka do sredine stoljeća mogla narasti na pet milijardi, navodi Svjetska meteorološka organizacija.

Prema izvješću američkog Instituta za svjetske resurse, 25 zemalja najizloženijih ekstremno visokom stresu zbog vode koriste 80 posto prirodnih izvora vode za navodnjavanje, stočarstvo, industriju ili domaće potrebe. To znači da čak i kratkotrajne suše te zemlje mogu dovesti u rizik da ostanu bez vode, a takve su se stvari pojavljivale u Indiji, Iranu, Meksiku, Južnoj Africi i Ujedinjenom Kraljevstvu.

Dvije trećine tokova svjetske slatke vode prolazi preko državnih granica, a samo u pet od 300 takvih graničnih područja vlade su potpisale sporazum o reguliranju korištenja vode. Brazilski predsjednik Luiz Inácio Lula gura dogovor osam zemalja o zaštiti Amazone. No češće nastaju problemi kao u središnjoj Aziji između Talibana iz Afganistana i Iranaca ili uzduž Nila koji dijeli 10 zemalja i gdje je izgradnja pet milijardi dolara vrijedne brane u Etiopiji uznemirila susjede.

Trenutno nema komentara za vijest. Ostavite prvi komentar...

Ostavi komentar