.webp){kind=icon}
I dok plaće i zaposlenost već neko izvjesno vrijeme rastu, neizostavno je zapitati se imaju li ova pozitivna kretanja na tržištu rada dugoročna uporišta u jednoj od najbitnijih stavki – demografiji?
Iako je rast plaća bio evidentan unazad 10 godina te je trenutno plaća u Hrvatskoj dosegnula razinu od oko 1600 eura bruto, bitno je napomenuti da je raskorak između razina plaća uglavnom išao na štetu Hrvatske ukoliko ju se usporedi s četiri zemlje srednje i istočne Europe (Poljska, Češka, Mađarska i Rumunjska). Slijedom navedenog, zemlje koje su nam prije desetak godina gledale u leđa po pitanju visine bruto primanja danas su ispred nas (Poljska, Češka) ili nam opasno ''pušu za vrat'' (Rumunjska, Mađarska).
Slična se situacija odvila i prema još jednom parametru usporedbe, bruto domaći proizvod po stanovniku, koji je rastao najbrže u odnosu na Adria regiju, ali opet sporije u usporedbi s četiri prethodno navedene CEE ekonomije, pri čemu je bitniji doprinos povećanju tog pokazatelja došao od smanjenja broja stanovnika, negoli od samog rasta ukupnog BDP-a.
Glavni parametar zbog kojega su navedene CEE ekonomije dostigle odnosno prestigle Hrvatsku jest rast produktivnosti, a koja je rasla nešto brže u proteklom desetljeću u CEE zemljama nego li u Hrvatskoj.
U Hrvatskoj kronično nedostaje radne snage, doduše ne baš svih profila, ali ponajviše one manualne, što puno govori o samoj strukturi ekonomije. Preciznije, moja je procjena da u zemlji trenutno nedostaje oko 200 tisuća radnika, dok do kraja 2025. godine očekujem da će radnici iz država izvan EU činiti oko 15 posto ukupno zaposlenih osoba.
Nova tržišta, novi problemi
Razlog radi kojega u Hrvatskoj nedostaje toliki broj radnika se krije u činjenici da je Hrvatska u proteklih gotovo dva desetljeća izgubila oko pola milijuna ljudi i to većinom u ''najpotentnijim'' godinama života između 30-44, a za tu se skupinu općenito smatra da najviše troši, investira i općenito je najzdravija radna populacija. A izgubila ih je u najvećoj mjeri jer su se Hrvatskoj otvorila nova tržišta prilikom ulaska u EU te su tim činom hrvatski radnici uspjeli zadovoljiti svoju potražnju za radom u kvalitetnijim uvjetima nego li su to uspjeli ostvariti u domovini.
Admir Buljubašić/Hina
S obzirom na to da je primijećen višegodišnji trend dolaska strane radne snage u povećanom obujmu, neizostavno je pitanje, pogotovo glede produktivnosti rada, kako integrirati te ljude u društvu. Pritom donedavno nije postojalo gotovo nikakvo rješenje, dok trenutna izvršna vlast nije poslala u proceduru Zakon o strancima koji tek treba ugledati svijetlo dana nakon parlamentarnih izbora.
Taj Zakon će pokušati ispraviti manjkavosti trenutačne politike, prema kojoj stranci nisu bili dužni učiti jezik, doduše trenutno je u raspravi model pri kojemu stranci nemaju obvezu učiti jezik ukoliko su zaposleni manje od godine dana u RH, što je jako loše. Usto, činjenica je da se nisu provjeravali uvjeti smještaja kao i to da nije postojao gotovo nikakav sustav provjere poslodavaca u smislu koristi li stranu radnu snagu kako bi dobio ''jeftinijeg'' radnika, iako u Hrvatskoj ima mogućnost zapošljavanja radnika traženog profila. Ovo posljednje bi se propisalo na način da za svakih x radnika iz drugih zemalja treba biti zaposlen jedan domaći.
Rođenih nikad manje
Kako bi naglasio važnost integracije stranih radnika u zemlji, dovoljno je spomenuti se kako je broj rođenih u RH u 2023. godini prema posljednjim dostupnim podacima iznosio jedva 32 tisuće, što je nikad manje u posljednjih 30-ak godina.
Da zornije dočaram što ta brojka zapravo znači, pretpostavimo da u Hrvatskoj u narednih 75 godina, što je i okvirno prosječan životni vijek, neto migracije budu na nuli. Ako bi se ostvarila ta dva uvjeta, odnosno prosječni životni vijek i neutralna stopa migracije uz 32 tisuće rođene djece godišnje, broj stanovnika u Hrvatskoj bi nakon 75 godina pao na svega 2,4 milijuna. Podsjećam da je prema posljednjem popisu stanovništva Hrvatska imala oko 3,8 milijuna stanovnika.
Depositphotos
U takvim okvirima ovo izrazito bitno povećanje strane radne snage prethodnih godina može nadići ekonomsku ovisnost o tim ljudima i možebitno se kretati prema fenomenu tzv. paralelnih društva (vidljivo u Švedskoj, Francuskoj, Belgiji…) s obzirom na rapidno povećanje i ne-integriranje tih ljudi u našemu društvu.
Kako bi održali populaciju koliko-toliko stabilnom i zbog masovnog uvoza strane radne snage omogućili koheziju društva na dulji rok, potrebno je stimulirati u društvu mjere koje dovode do povećanja broja rođene djece na način da svaka žena u zemlji ima snažan motiv roditi minimalno dvoje djece, a idealno i nešto blago više od tog broja.
Nedostižne brojke
Taj je broj ključan zato što ukupna stopa fertiliteta ili broj rođene djece za ženina života koji je potreban da bi se populacija održala stabilnom iznosi 2,1. Trenutno je u Hrvatskoj i većem dijelu Europe stopa fertiliteta iznosi otprilike 1,4. Ne samo da je stopa fertiliteta toliko niska, već je veći problem što je sama baza, odnosno broj žena koje ulaze ili jesu u reproduktivnom razdoblju toliko niska da bi se nužni minimum sada trebao pomaknuti prema barem troje rođene djece po ženi.
Uzevši to u obzir, čak i tada, kontingent žena u ovome trenutku u reproduktivno najčešćem razdoblju za rađanje između 20 i 40 godina toliko je malen da, kada bi sve one rodile i po troje djece, opet uz uvjet od 75 godina prosječnog životnog vijeka i nula neto migracija, Hrvatska bi kroz 75 godina imala populaciju od otprilike 1,4 milijuna stanovnika. S obzirom na to da je to apsolutno nerealno u ovome trenutku, ali i na nešto dulji rok, jer ne postoji niti jedna zemlja koja je toliko uspjela animirati toliko ozbiljan rast fertiliteta, preostaju nam dvije opcije u narednim desetljećima: masovan uvoz radne snage ili smanjivanje kupovne moći odnosno mirovina.
Tomislav Pavlek/Hina
Važno je napomenuti da se trenutno u svijetu događaju velike promjene na demografskom planu, odnosno od vremena blago prije početka pandemije 2020. godine bilježi se strmoglavi pad broja rođenih u velikoj većini zemalja u svijetu. Subsaharska Afrika ili islamski svijet, koji se dugo percipirao kao posljednji primjer održivih stopa fertiliteta danas bilježi veće stope smanjenja fertiliteta od onih u ratovima oslabljenoj Zapadnoj Europi tijekom prvog dijela 20. stoljeća! Sve to znači da bi nedostatak radne snage za koje desetljeće mogao zahvatiti većinu zemalja u svijetu te bi se pitanje demografske obnove moglo još više intenzivirati u malim zemljama poput Hrvatske, koje ne bi bile među prvima u redu za priljev preostalog broja stranaca.
Zašto je bitna dostupnost i kvaliteta radne snage? Zbog sadašnjeg globalnog ekonomskog modela, odnosno ekonomije obujma ili još preciznije potrošnje srednje klase. Drugim riječima, otvaranje tvornica, zapošljavanje masa, prodaja velikih količina proizvoda te time povezan rast plaća i standarda ovisi o veličini srednje klase potrošača, a ne primjerice od dva milijunaša koji neće konzumirati dva milijuna televizora, pari cipela, ljetovanja, ili automobila. Možemo i jednostavnije, ako danas ulažete u stambene nekretnine, jasan je pad potražnje za njima kroz naredna desetljeća ukoliko će se broj stanovnika skoro pa prepoloviti do kraja stoljeća.
Lana Slivar Dominić/Hina
S obzirom na to da su sve pronatalitetne mjere proizašle iz pera politike od osamostaljenja do danas bile neuspješne, jer se broj rođene djece od 90-ih godina naovamo kontinuirano smanjuje, neki od prijedloga koja bih volio vidjeti i za koja smatram da bi dovele do barem stabilizacije broja rođene djece su po meni:
1. Osigurati vrtićki smještaj za svako dijete u zemlji. Izvjesno je kako je to jedina mjera koja bi se relativno skoro mogla i ostvariti.
2. Hitno uvođenje progresivnog poreza na drugu i svaku dodatnu stambenu nekretninu, jer sama država priznaje da ima gotovo pola milijuna praznih stanova, koji se ne koriste odnosno nitko u njima ne živi
3. Regulirati prednost pri napredovanju/zapošljavanju svim majkama s troje i više djece
4. Pružiti rad na pola radnog vremena majkama s troje i više djece do najmlađe djetetove 12. godine života, uz uvjet da država isplaćuje preostali dio plaće do punog radnog vremena.
Ove mjere vjerojatno ne bi dovele do radikalnog preokreta u natalitetu u zemlji i financijski ne bi koštale previše pogotovo ako imamo u vidu trošak integracije stranaca ili bačenog novca do sada na primjerice subvencije u poljoprivredi i brodogradnji, međutim one su nužni preduvjet kako bi se ovako katastrofalan i rekao bih opasan demografski trend barem stabilizirao.
