Kao i u životu, i u poslu "da" otvara mnoga vrata za razvoj i napredovanje, dok s druge strane "ne" predstavlja kočnicu. Jednom reći "da" znači da je odluka donesena, "ne" se pak ne prihvaća tako brzo i treba ga ponavljati kako bi se to odbijanje prihvatilo.
Menadžeri i ulagači često nagrađuju slaganje, dok skepticizam nisu baš voljni platiti. Ipak, brzi konsenzus može biti opasan, a "dežurni negativci" često su podcijenjeni.
Na razmišljanje o tome navela me vijest kako jedna od četiri najveće računovodstvene tvrtke EY razmatra odvajanje savjetodavnog biznisa i revizije. Ulagači će htjeti biti u savjetodavnom dijelu poslovanja. Konzultanti su dobro plaćeni da se slože s time kako je ideja sjajna te da provode sate smišljajući kako je ostvariti.
Revizori su, pak, manje plaćeni "izvršitelji zadataka" koji postoje kako bi se svi bokovi pokrili i kako ne bi bilo previše slobode u baratanju kompanijskim novcem. No, uprava im zamjera, prvo što su trošak za tvrtku, a drugo što joj se upleću u posao. Ulagači ih, međutim, smatraju osiguračima čije je djelovanje vidljivo tek kad sklopka iskoči. Nitko ih zapravo ne želi, ali kada stvari pođu po krivu, svi ih optužuju što to nisu zaustavili.
Skupa greška
Ista se stvar redovito događa u bankarstvu i ulaganju. Nakon što je Credit Suisse Group slomom hedge fonda Archegos izgubio 5,5 milijardi dolara, više no ijedna druga banka, istraga je pokazala kako su u odjelu za rizike i kontrolu kredita izgubili moć reći "ne".
Nezavisni izvještaj koji je ta švicarska banka naručila utvrdio je kako je tim zadužen za rizike i nadzor hedge fondova bio sustavno smanjivan te da su u njemu ostali zaposlenici bez iskustva. I druge su banke vjerojatno napravile sličnu pogrešku, ali nijedna tako spektakularno kao Credit Suisse Group.
Kad je 2008. godine propao Lehman Brothers, zaposlenici su rekli kako unutar te investicijske banke nije bilo razilaženja mišljenja. To je loše i za karijeru. Nakon krize koju je pokrenula propast te tvrtke, brojne su banke shvatile kako su želeći osigurati što više novih hipoteka i drugih zajmova okljaštrile svoje kreditne timove. Poznata je izjava tadašnjeg izvršnog direktora Citigroupa Chucka Princea da su bankari i njihovi šefovi samo htjeli nastaviti plesati dok glazba ne stane.
Nakon što je sve prošlo, na situaciju se osvrnuo i britanski kazališni i filmski redatelj David Hare. U svojoj je drami Snaga riječi da (The Power of Yes) secirao kako je pohlepa potpuno nadjačala strah.
Uplašeni ulagači
Danas ulagače plaši pad inače brzorastućih tehnoloških dionica potaknut vrlo niskim kamatnim stopama i ogromnim priljevom investicija od ulagača naviknutih izvikivati "da" čim čuju vizije osnivača.
U želji za praćenjem novih lidera, dioničari i investitori se ponekad dragovoljno odriču svoje moći kazivanja "ne". Velike tehnološke tvrtke poput Alphabeta i Facebooka (Mete) popularizirale su vlasničke udjele kojima su glasačka prava rezervirana za osnivače, dok vlasnici pravo glasa nemaju.
Vrhunac toga zasigurno je Softbankov fond rizičnog kapitala Vision Fund "težak" 100 milijardi dolara, čiji je povodljiv i impulzivan vođa Masayoshi Son imao misiju podržati ideje što više tehnoloških proroka i u njih uložiti što više novca.
U fondu se njegovala kultura dodvoravanja Sonu i tolerancija na rizik bila je nenormalno visoka, pokazalo je istraživanje Bloomberg Businessweeka 2019. godine.
Milijarde gubitaka
Fond sada zbraja milijarde dolara gubitaka na ulaganjima u startupe poput WeWorka, koji je nudio privremeni najam ureda i zaludio mnoge. Postoji čak i knjiga koja se bavi tom temom, Kult Mi (The Cult of We, Eliot Brown i Maureen Farrell, Crown, New York, 2021.).
Nedavni tehnološki boom bio je poput mnogih dosadašnjih manija pun vizionara za koje se ispostavilo da su bili u krivu, da nisu bili iskreni ili da su jednostavno bili nekompetentni. Obmana je bila tim uspješnija što su sva neslaganja i sve kritike bile temeljito potisnute. Među takvim vizionarima bila je i osnivačica Theranosa Elizabeth Holmes, koja je ove godine osuđena za prijevaru.
Bivši izvršni direktor Wirecarda Markus Braun čeka suđenje u Njemačkoj, a s optužbama su suočeni i revizori EY-a. Međutim, ta tvrtka za platni promet bila je vješta u istiskivanju EY-a: kada je Wirecard 2018. ušao u DAX 30, godišnje je plaćao tek nešto više od dvije milijuna dolara naknade revizorima, vrlo malo u odnosu na druge njemačke blue chip tvrtke.
Platiti ili ne
Teško je procijeniti koliko bi trebali koštati dobri zaposlenici zaduženi za kvalitetu i rizike. Većina kompanija ne računa na prijevare i vlastite pogreške. Mogli bismo živjeti u svijetu u kojem nema pronevjera i ne postoji rizik od lošeg kredita ili ulaganja, ali najviše bi tada ispaštao napredak. Kako je napisao ekonomist Dan Davies u svojoj studiji prijevara Laganje za novac (Lying for Money, Profile Books, London, 2018.): "Vrlo je nevjerojatno da je optimalna razina prijevara nula." Bez rizika od krađe ili gubitka, nikada ne bismo krenuli u međunarodnu trgovinu, osnivali društva s ograničenom odgovornošću pa čak ne bismo imali ni papirnati novac.
Moramo govoriti "da" kako bismo negdje dospjeli, ali previše ljudi koji svugdje govore "da" postaje problem. Razni čelni ljudi kompanija postaju previše samopouzdani kada se okruže takvim ljudima, smatra James Westphal, profesor Poslovne škole Ross na Sveučilištu u Michiganu.
Istraživanje u kojem je prije desetak godina sudjelovao, a koje je nedavno ponovio za izdavanje knjige, otkrilo je podmukao učinak laskanja i povlađivanja. Izvršni direktori koji su bili uronjeni u to nisu bili skloni mijenjati strategiju čak ni kada bi njihova poduzeća loše poslovala.
Zamka za autokrate
Zaboravite napredak: povlađivanje lako može uzrokovati zaostajanje ili propadanje. Harvard Business Review pun je članaka o potrebi prestanka zatiranja timskog promišljanja i glupih rasprava. Upravo su zato rivali prestigli IBM i Nokiju, Dell s osobnim računalima, odnosno Apple s iPhoneom.
Za političke vođe, osobito autokrate, može biti velika zamka ako u svom timu nemaju nekoga tko se ne boji izreći nepopularna mišljenja. Ruska invazija na Ukrajinu možda se ne bi dogodila da je predsjednik Vladimir Putin od svog tima dobio realnu sliku o stanju ruske vojske i odlučnosti Ukrajinaca u obrani svoje domovine.
Britanska akademkinja i autorica knjige o pametnom donošenju odluka Oči širom otvorene (Eyes Wide Open, Harper Business, New York, 2013.) Noreena Hertz napisala je kako svaki lider treba snažnog izazivača. Navela je za primjer bivšeg izvršnog predsjednika Googlea Erica Schimdta koji je aktivno tražio neistomišljenike i Abrahama Lincolna koji je za svoj kabinet vrbovao rivale. Učinio je to kako bi izoštrio svoje stavove, tvrdi biografkinja Doris Kearns Goodwin.
Ekstremni primjeri
Jedan od najuspješnijih hedge fondova na svijetu Bridgewater Associates ima drugačiji način njegovanja rasprave. No njegova kultura neprekidnih izazova i drastične transparentnosti čini se ekstremnom. Mnogi nisu mogli živjeti s tim.
Stoga, iako "da" izgleda kao najbolji put do uspona, može biti katastrofalan ako je nepromišljen ili izrečen iz kukavičluka. "Ne" vodi do loše reputacije, a može biti i iskaz nazadnosti. To je komično prikazao William Frank Buckley svojom definicijom konzervativca kao "čovjeka koji stoji okrenut prema prošlosti i viče: 'Stop!'".
Sve tvrtke, a i odluke zahtijevaju zdravu i promišljenu dozu "da" i "ne" i velikodušnu pomoć još jedne riječi – "zašto?".
.webp){kind=icon}
