.webp){kind=icon}
Unatoč usvojenom šestom paketu sankcija Europske unije (EU) protiv Rusije, koji se ističe kao najstroži dosad, čini se kako zapadne sankcije usmjerene prema režimu Vladimira Putina gube zamah, što pokazuje i izuzetak naftovoda te uklanjanje patrijarha Ruske pravoslavne crkve Kirila, bliskog Putinu, s popisa sankcioniranih osoba.
Očito je kako mađarski premijer Viktor Orbán igra važnu ulogu u razvodnjavanju sankcija, no rizik od zamora i nestajanja početnog poleta seže puno dalje od problema s Budimpeštom.
Troškovi udara na Putina tamo gdje ga najviše boli, u području energije, mnogim se europskim liderima u vrijeme visoke inflacije i gospodarskog usporavanja vraćaju kao tema promišljanja.
Razlike u razmišljanju unutar i izvan EU-a o tome kako bi zapravo sve na kraju trebalo izgledati ni kratkoročno ne slute na dobro. Estonska premijerka Kaja Kallas, koja želi jačanje sankcija prema Moskvi, priznala je kako će to sada postajati sve teže, s malo izgleda obuhvaćanja plina idućim sankcijama.
Vrijeme je za drugačiji pristup ili stanku, formulirao je stanje stvari belgijski premijer Alexander De Croo.
Nije lako popraviti stanje zamora sankcijama. Financijsko oružje uvijek je nesavršeno jer može doći do nepotpune primjene ili nenamjeravanih posljedica.
Snažne gospodarske sankcije prema Rusiji mogle bi dovesti do pada tamošnjeg gospodarstva za 10 posto ove godine, no to nije pokolebalo Putina.
Štoviše, već se javljaju kontraproduktivni učinci. Rast cijena energenata Putinu je napunio džepove, a osiromašio zemlje uvoznice energenata.
Ruski prihodi od nafte i plina ove bi godine mogli dosegnuti 285 milijardi dolara, a vrijednost zamrznutih ruskih inozemnih rezervi iznosi 300 milijardi dolara.
Dok zapljena jahti i vila bogatih ruskih oligarha pruža dobar osjećaj, posve je suprotan osjećaj vidjeti zapadne tvrtke kako napuštaju Rusiju i prodaju imovinu milijarderima koji su zapravo prebogati da bi bili uspješno sankcionirani.
Kako bi sankcije dugoročno bile jače i uspješnije trebalo bi prvenstveno ojačati vlastitu gospodarsku obranu. Barclays, primjerice, procjenjuje kako će bruto domaći proizvod u eurozoni zbog sankcija biti četiri posto niži.
Bez vidljive svjetlosti na kraju ekonomskog tunela, raspoloženje javnog mnijenja u EU-u moglo bi se promijeniti. Još je u travnju oko 30 posto građana u sedam zemalja, uključujući Italiju i Španjolsku, u odnosu na Rusiju više bilo za angažman u trgovini i diplomaciji, a manje u obrani i sigurnosnim pitanjima.
Lako bi bilo zaključiti, kako neki čine, da se tu radi o sukobu onih koji žele izaći ususret Putinu i onih koji su na strani Ukrajine. No to niti je točno niti pomaže. Pristup talijanskog premijera Marija Draghija u tom je smislu poučan. Prije Putinove invazije, on je razmišljao o dubljim plinskim vezama s Rusijom. Otada je podržao naftni embargo i slanje teškog oružja Ukrajini unatoč domaćim političkim otporima.
Istodobno apelira na zajednički odgovor EU-a na rast cijena energenata te je SAD pozvao na pažljivo razmatranje izgleda potencijalnog prekida sukoba.
Kako rizik od zamora sankcijama raste, pristup Draghija, a ne Orbána, trebao bi biti relevantan za iduće korake Zapada.
