.webp){kind=icon}
Europske vlade suočene su s izborom krize: energetske ili fiskalne. Globalno gospodarstvo moglo bi visiti o koncu.
Procjene razmjera energetskog šoka variraju, ali jedna se prihvatljiva procjena kreće u rasponu od šest do osam posto europskog BDP-a. Jedan bi od odgovora na ovaj šok mogao biti dopuštanje rasta cijena energije i prilagodbe privatnog sektora. To bi značilo veće troškove za proizvodnju, veće račune za grijanje doma i niži raspoloživi dohodak za potrošnju na druga dobra i usluge. Ukratko, to bi bilo poput energetskog šoka 1979. i posljedične recesije.
Imajmo na umu kako je veličina recesije obično veća od veličine početnoga cjenovnog šoka. Kako se neki sektori počnu smanjivati, sa sobom ruše druge sektore. Cijene imovine će također pasti, što zauzvrat šteti investicijama i potrošnji. Ekonomisti to ponekad nazivaju "teorijom stvarnog poslovnog ciklusa", opisom mogućeg načina širenja početnog negativnog događaja.
Bloomberg
To nije samo izmišljena ekonomska priča. Nedavni podaci pokazuju kako je njemački izvoz ozbiljno pogođen, iako je dio tog pada posljedica problema nepovezanih s energijom.
To zvuči sumorno, ali važno je shvatiti kako postoji drugačiji, ali jednako sumoran put: vlade bi ovaj šok cijena energije mogle prihvatiti te ga pretvoriti u fiskalni šok.
Ublaži li vlada povećanja računa za energiju, bilo bi kao da se šok cijena energije nije ni dogodio. U svojem bi krajnjem obliku takva politika teško bila izvediva, ali određenih pomaka u tom smjeru već ima. Vlada Ujedinjenog Kraljevstva izdvaja 200 milijardi funti za izolaciju gospodarstva Ujedinjenog Kraljevstva od šokova cijena energije, iako će velik dio šoka ipak do njega doći. Njemačko gospodarstvo također je predstavilo plan za potrošnju oko 200 milijardi eura za zaštitu gospodarstva od šokova cijena energije.
Vlade raznoliko mogu pokušati ograničiti šokove cijena energije. Pomoću subvencija i transfera dohotka mogu pokušati potaknuti potrošače i poduzeća ili mogu ograničiti cijene i zatim pokušati potaknuti energetske tvrtke. Bez obzira na točnu kombinaciju politika, dodatni će trošak stvoriti veliku rupu u državnim proračunima.
Kad bi vlada pokupila cjelokupni dodatni trošak energije, trebala bi platiti u rasponu od šest do osam posto BDP-a, a taj bi trošak morao biti saniran svake godine ako bi cijene energije ostale visoke. To bi zahtijevalo veće zaduživanje države, veće poreze, više tiskanja novca ili neku kombinaciju tih opcija.
Bloomberg
Dobra je vijest što pretvaranje energetske krize u fiskalnu visoke troškove energije ne proširuje na cijelo gospodarstvo. Loše vijesti su dvojake: prvo, održavanje niskih cijena energije ne potiče očuvanje, a drugo, i još važnije, fiskalna kriza još je uvijek kriza. Čak i ako vlada izbjegava dodatno zaduživanje, pitanje je koliko prostora ima za povećanje poreza, uzevši u obzir ekonomska i politička ograničenja?
U kasnim 1970-ima nije bilo općeg poteza za preobrazbu kriza cijena energije u (moguću) fiskalnu krizu. Vlade tada nisu mislile da bi se mogle izvući razinama zaduživanja s kojima se sada rutinski suočavaju.
Dakle, ovo je trenutak inovacije politike: nazovite to fiskalizacijom ekonomskih problema. Pandemija je još jedan nedavni primjer. Koliko dugo svijet može fiskalizirati svoje probleme? Može li fiskalizacija svijetu pomoći izbjeći velike gospodarske krize?
Možda je ovo tek početak za izrazito visoke razine duga kao oblik osiguranja od loše sreće. Ili su možda tržišta obveznica na rubu pobune protiv takvog kontinuiranog zaduživanja – takav će dug uništiti fiskalni dogovor iza Europske unije jer je općeprihvaćeno mišljenje da će barem neke od zemalja članica na kraju zloupotrijebiti svoje privilegije zaduživanja. Realne kamate, podsjetimo, u posljednje vrijeme rastu.
Ukratko: nijedan od ovih scenarija nije posebno optimističan, nitko zapravo ne zna što radi, a konačni će ishod vjerojatno diktirati tržište obveznica. Ugodan dan.
