Što Wall Street nikada nije razumio o ulagačima iz Zaljeva

Jaz između Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata prelijeva se iz geopolitike u globalne financije. Globalne banke – dugo naviknute tretirati Zaljev kao jedinstven, velik i blagonaklon novčanik – sada su prisiljene donositi teške odluke, pripremajući se za vrijeme u kojem novac, ljudi i imovina možda neće teći regijom tako slobodno kao dosad. Zajedno s posljedicama rata s Iranom, to je iz korijena promijenilo njihovo shvaćanje načina na koji Zaljev funkcionira.

Financijska industrija, međutim, može kriviti samo samu sebe. Zaboravila je da novčanici, koliko god duboki bili, imaju svoje vlasnike. A ti vlasnici imaju interese koje bi banke trebale razumjeti. Nije stvar u tome da je Zaljev postao kompliciraniji; realnost je da nikada nije ni bio tako jednostavan. Pogrešno uvjerenje da je regija monolit poticalo je ponude koje su bile jednako nediferencirane, lijeno osmišljene i loše usklađene s mandatom i ograničenjima svakog pojedinog ulagača.

Ideja da su Saudijska Arabija i UAE – a da ne spominjemo Katar i druge bogate susjede – u osnovi samo varijacije istog tržišta imala je određenu privlačnost. Ne mogu se osporiti sličnosti u njihovim masovnim bazenima kapitala i želji za dugoročnim prinosima. Logika je stoga glasila: Zaljev će financirati bilo koju globalnu imovinu koja ima makar i šansu da se isplati u budućnosti. Ono što regiji nedostaje jesu zapadna tehnologija, stručnost i pristup, pa će prihvatiti kakvi god joj se uvjeti ponude.

Tako su mnogi pristupi zaljevskom kapitalu nalikovali na minijaturne verzije poznatog posla iz 2017. godine između SoftBank Group Corp. i saudijskih i emiratskih državnih blagostanja, koji su zajedno osigurali oko 60 posto prvog fonda Vision Fund vrijednog 100 milijardi dolara. Globalni fondovi očekivali su od svojih partnera u Abu Dhabiju ili Rijadu da preuzmu rizike koje ne bi mogli prodati ulagačima u svojim matičnim zemljama, uz projekte osmišljene s minimalno uvažavanja lokalnih planova i težnji. Naravno, to nije moglo potrajati.

Bankari su trebali primijetiti da ni saudijski Javni investicijski fond (Public Investment Fund) ni Abu Dhabijev Mubadala Investment Co. nisu uložili novac u drugu iteraciju Vision Funda nekoliko godina kasnije. Do 2023. godine, oba fonda – kao i Qatar Investment Authority –  odmaknula su se od ubacivanja novca u otvorene pasivne obveze ili trofejnu imovinu. Umjesto toga, traže ulaganja koja zadovoljavaju vrlo specifične nacionalne potrebe.

Saudijci, primjerice, daju prednost poslovima koji nude priliku za diversifikaciju njihova lokalnog gospodarstva izvan fosilnih goriva, uz što brže otvaranje radnih mjesta za svoju sve brojniju radno sposobnu populaciju. Kapital pod kontrolom UAE-a traži globalne platforme koje će unaprijediti cilj Emirata da postanu nezamjenjivi u globalnom gospodarstvu čak i nakon što njihova nafta presuši. Katar pak svoja ulaganja uglavnom koristi kako za zaštitu tako i za proširenje energetskih tržišta, ali i za kupnju određenog političkog utjecaja.

Što to znači u praksi? Posao s podatkovnim centrima, primjerice, mogao bi imati različitu privlačnost ovisno o publici. Saudijci bi procjenjivali njegovu sposobnost izgradnje domaćih kapaciteta; emiratski ulagač mogao bi razmotriti pruža li posao polugu u lancu opskrbe; dok bi ga Katarci mogli testirati na otpornost prema geopolitičkim i gospodarskim šokovima na duži rok.

Ako se dvije zemlje natječu oko lokacije regionalnog sjedišta nekog globalnog financijera, to nije nekakav adolescentni lov na prestiž, već pokušaj što čvršćeg usklađivanja interesa. Strateški kapital može biti strpljiv kapital, ali strpljiv ne znači i neizbirljiv.

Na koncu, "zbunjujućoj" situaciji za upravitelje fondova pridonosi i činjenica da unutar svake od ovih nacija postoje brojni drugi bazeni kapitala – neki pod kontrolom privatnih osoba, često s obiteljskim ili drugim poveznicama s državom te s agendom koja se preklapa, ali nije identična državnoj. Kako je David Petraeus iz tvrtke KKR & Co. (i bivši zapovjednik u američkoj vojski) izjavio za Bloomberg News prošle godine uz znatnu dozu suzdržanosti: "GOTOVO je teško sve to objediniti, vjerovali ili ne, jer svi ulagači imaju malo drukčiji profil."

Sve veći jaz između Saudijske Arabije i UAE-a, bio on privremen ili ne, trebao bi poslužiti kao poziv na buđenje. Ozbiljni ulagači već su počeli dublje razumijevati regiju, no zastarjele karikature možda su se predugo zadržale u načinu na koji su se poslovi plasirali i strukturirali. Da je neko ulaganje imalo neodoljiv financijski smisao za različite ulagače u Zaljevu, oni bi nerado od njega odustajali – čak i ako bi se međusobno posvađali.

Od sada će ugovaratelji poslova u Zaljevu morati nuditi bolje uvjete ili barem strukturirati transakcije tako da učinkovito gađaju prioritete svakog ulagača. To znači preispitivanje pretpostavki iza svake ponude: Pretpostavlja li ona nastavak regionalne integracije? Kako se uklapa u višestruke industrijske i tranzicijske politike? Tko ima konačnu kontrolu nad kretanjem podataka, ljudi ili imovine povezane s poslom ako se geopolitička previranja pogoršaju? Odgovori na ta pitanja morat će se transparentno podijeliti s potencijalnim klijentima.

Postojeća financijska središta vidjela su glad ove regije za gospodarskom transformacijom kao izgovor za financiranje vlastite. No sada će morati raditi znatno više. Manje kratkih posjeta i površnih analiza s visine; više rada na terenu i dublje lokalne stručnosti.

Prema Zaljevu se treba odnositi kao prema bilo kojem drugom zrelom tržištu: rascjepkanom, natjecateljskom i zahtjevnom.